36 Ni o kome nije suditi

Povila se vita loza vinova,

oko grada, oko bijela Budima.

To ne bila vita loza vinova,

već to bili dvoje milih i dragih.

Oni su se u mladosti sastali,

a sada se u nevrijeme rastaju.

Jedno drugom na rastanku govori:

„Pođi, dušo, pođi srce unaprijed!

Tu ćeš naći jednu bašču građenu,

i u bašči bokor ruže rumene;

Ti izberi jedan stručak ružice,

pa ga metni u njedarca do srca!                            sredina januara 1995.

Kako vene onaj stručak ružice,

nako vene srce moje za tobom!“

Ono drugo na rastanku govori:
„A ti pođi malo, dušo, unatrag!

Ti ćeš naći jednu goru zelenu,

i u gori bunar voda studena.

U bunaru jedan kamen mermera,

na kamenu jedna čaša srebrena,

i u čaši jedna gruda snježana.

A ti uzmi onu grudu snježanu,

pa je metni u njedarca do srca!

Kako kopni ona gruda snježana,

nako kopni srce moje za tobom!“

Doček Nove godine je imao svoje nastavke. Najprije u Duranovića, potom i onaj obavezni, u Jablanici. U toplome, bez ikakvih borbi okolo, sve je to dakako bilo ljepše, ipak je treskavički doček taj koji će se pamtiti.

Ove druge dvije sjedeljke su bile uobičajene, s razlikom da su mi ovaj put pomogle da se usput sklonim od ranije najavljenih, promjena unutar brigade koje su u punom zamahu.

                               ***

Vijesti sam kupio izlazeći na smjenu. Popuna brigade je najavljena, sumnjali smo da će otići mnogo dalje od onih koje su odmah izvršene, ali ovo što se dogodilo moralo nas je razuvjeriti. Ne znam koliko je baš bilo nužno, ali došlo je do krupnijih promjena.

Navikli smo da mijenjamo nazive, bolje rečeno brojeve, pokušavamo sami sebe pamtiti kao Ljutu Fočansku, ipak će uvijek biti i stvari koje se odigravaju mimo nas. Svojevremeno smo odbili da uđemo u osnov formiranja Prve muslimanske, no za neke se stvari nismo pitali.

Korpus je naložio da se preispita pojedinačno za svakoga borca šta je po VES-i i, koliko je to moguće, sukladno tome nađe i postavljenje. S čim u vezi meni bi i pomalo čudno da su neki to od početka krili.

Primjer Safeta Madeška je jedan od upečatljivijih. Iako je imao čin rezervnog podoficira, i to minobacačkog, sam je od početka bio samo vojnik, pješadinac. Može se izuzeti sami početak rata kada je na Vučevu bilo malo pušaka a svako ko je bolje kuhao bio tako potrebniji. 
Sada, nije imao kud. Možda je surovost Treskavice pomogla da se ne protivi svome prebacivanju u minobacačku bateriju, gdje je zapravo i pripadao. Jedino, zamolio je da se ne postavlja ni na koju komandirsku dužnost, kao cijeni da smo mi tu od početka, već uigrani, da je on tek došao, kao nišandžija će moći pomoći dovoljno znanjem koje ima.

Slično važi i za Mujkana Hodžića, brata Mustafe koji je nedavno zarobljen na Treskavici i kada je u moj dnevnik, mislim i historiju ratovanja ušao tako što je poslije zarobljavanja razmijenjen i prije stigao u Sarajevu nego mi ostali. I Mujkan je rezervni artiljerijski podoficir, ni to skoro da niko do sada nije znao, sam reče da nikada nije ni pitan. Kaže da nije krio, nego čekao da se neko baš ovoga sjeti. Za razliku od Safeta, Mujkan neće bježati od odgovornosti, rađe bi i on bio samo nišandžija ali ako ga se metne za komandira odjeljenja ili voda trudiće se da i to obavlja najbolje što umije.

Našlo se još nišandžija, između ostaloga vratio nam se Ešref Podrug, potom i nekoliko poslužilaca, među kojima sam ja od ranije poznavao bivšeg konduktera Suvada Žgalja, te meni nekada šefa na poslu Fuada Bećirbašića, kojeg sam odmah zapikao „pretvoriti“ u računača s obzirom da mi je njegova inteligencija bila dobro poznata.

U moj komandni vod je stigao jedino vezista Hamo Pačo. Razlog više da obavim razgovor s Fudom, možda još s nekim.        

                                 ***           

Naša jedinica, tako, i nije više između voda i baterije. Sad možemo s pravom govoriti da smo baterija, makar se po ovom novome i to zvalo četom.

Kao takvi, postajemo ponovo predmetom sporadičnih napada pojedinaca iz pješadije. Moram priznati, nešto manje nego novoformirani ili prošireni vodovi i čete, vojne policije prvenstveno, potom inžinjerije, protivoklopnjaka, protivavionaca i voda veze.

Buna je došla do trenutka kada je Komanda morala pred pješadiju izaći s tačnim brojem, čak i poimenično svake od prištapskih jedinica. Iako je tada bilo jasno kako smo i mi „krnji“, nezadovoljni su opet tražili odgovor kako da ih na liniji ima tako malo. Dio problema je i među njima, očigledno da neki eskiviraju odlaske na položaj...

                                 ***

Jedno je Komanda izašla u susret. Uputila je novo pismo Komandi Korpusa, sa zahtjevom da se u brigadu vrate oni koji su nekada bili njeni pripadnici i koji su samovoljno otišli, odnosno pristupili drugim jedinicama. Imao sam priliku vidjeti taj spisak, dezertera - tako ih se u zahtjevu i imalo tretirati, u oči mi je palo ono što je i svakome ko je vidio taj spisak. Njegova dužina je bila skoro pa jednaka trenutnom našem brojnom stanju! Čudno, ali ne toliko s obzirom da smo mi po mnogo čemu posebni, jedinstveni.

Spisak je otišao, a došlo je obećanje da će Korpus učiniti koliko može da se našem zahtjevu udovolji barem dijelom.

Čut ću kasnije o kakvoj se formi naredbe Korpusa, bolje rečeno sugestije drugim jedinicama radilo. Tu se ne naređuje da se vrate striktno oni koje smo mi označili dezerterima, spisak je navodno priložen kao prilog, već se od Komandi tih jedinica traži da izvrše prijegled svoga sastava, te da imena svih onih koji su rodom, porijeklom iz jugoistočne Bosne, a koji njima nisu neophodni, dostave Korpusu kako bi ovi napravili naredbu o njihovoj prekomandi u našu brigadu.

Sumnjičali smo kao i svaki put ranije. Iz naše Komande su stizala uvjeravanja, ozbiljnija nego prije. Toliko ozbiljna da smo počeli vjerovati. I nagađati „na kome će se kola slomiti“.

                                  ***

Nismo bili blizu, ali ni daleko. Od onih koje smo mi tražili, tek rijetki su stigli. Ipak, broj onih koji su stigli je nadmašio naša sumnjičava očekivanja.

Mnogo novih imena, lica. Neki su s Fočom imali zajedničkoh koliko mi s Gornjim Vakufom ili Fojnicom. Tačnije, bit će da im je djed s majčine strane rodom iz nekih od Foči susjednih gradova!?

Kreću priče o tome. Priče koje ne mogu biti preskočene, ma koliko svi znali da ni o čemu i ni o kome nije suditi dok mu se u djela ne zaviri. Ipak je šarolikost popune tražila nešto zajedničko, a to se moglo naći samo u jednome.

Svi ti koji su nam poslati, time su odradili neku „kaznu“ iz bivše jedinice. Može biti ponajprije govora o nekim bunama, neposlušnosti. A i ko će se u ratu lahko odricati dobrih i poslušnih vojnika!

Čini mi se kako ni jedna sarajevska brigada nije išla pomoći nama, već je cijelu situaciju iskoristila da pomogne sebi. Stari ljudi bi rekli, da jednim udarcem ubiju dvije muhe. Ispoštovali su zahtjev Korpusa, usput se riješili nekih koji su im pravili izvjesne probleme. Onda i nije bila naročita mudrost zakopati dublje u  njihovo korijenje.

Od nekoliko desetina, možda i stotinjak novajlija, tek ih je nekoliko o kojima vješt pisac ne bi mogao sačiniti dužu zanimljivu priču. A ti su, možda, i jedina stvarna dobit naše brigade. Pregrubo zvuči, ali će grublje biti ako bi se naša jedinica pokazala kao dobrodošla za one koji su iz svojih otjerani. Mene to podsjeća na Zukinu, Jukinu i slične jedinice, koje uz neosporive ratničke uspjehe nama u sjećanjima ostaju i po negativnim stvarima. Ježim se pomišljajući kako bi nekada i nas mogao pratiti sličan glas.

Volio bih da griješim. Što sam siguran, jeste da ovi što su nama bacačlijama pridodati neće moći značajno uticati na harmoniju koju dugo gradismo. I nije ih mnogo, tek grupa iz Bošnjačke, i dva pojedinca.

Iz grupe meni je znan Ramiz Barlov, komšija mi koji je prije rata doselio u Sarajevo. S tom jednom grupom iz novog komšiluka, iz Švrakina sela, je ranije prešao u Bošnjačku, kako rekoše iz razloga što i tu brigadu doživljavaju „našom“, te što su vjerovali da će im tamo biti bolje. Oni su, međutim, potvrda naših teorija o tome na koji je način većina stigla na spisak, pobunili su se zbog nepravdi kojima su bili izloženi, odnosno činjenici da su neprestano i redovno gurani na one položaje koje su svi drugi izbjegavali. Dolazak među nas razumiju kao kaznu, ali je tako ne doživljavaju. Tvrde da nisu od onih koji preskaču položaje, samo se bore da opterećenje bude što ravnomjernije.

Herac Meho je rođen u okolici Rudog, Višegrada. Kao dijete je došao u Sarajevo, tu se počeo baviti i privatnim biznisom, držao je zabavni dječji klub. Po toj ga priči upoznajemo, veli da je najbolje raditi s djecom, i najisplativije. Dijete sitniš koji mu roditelji dadnu za sendvič ili bombone rado pretvori u par žetona za bilijar, fliper ili stolni fudbal. Da nije bilo te priče pamtili bismo ga isključivo kao sredovječnijeg, oniskog rastom, i sukladno nešto gušćim brkovima koje je nosio, prilično tihog, povučenog i pomalo preozbiljnog čovjeka. Sve te osobine nekako nisu išle uz onu drugu njegovu priču, da je i on izraženom i agresivnijom buntovnošću zaradio to da je ovdje među nama. Ta priča već nakon prve smjene dobija nastavak, njegovo iskreno i otvoreno viđenje situacije kako je kazna kojom je tobože kažnjen u teoriji, u praksi zapravo nagrada. Ima samo riječi hvale na nas, način na koji je dočekan, prihvaćen, s posebnim epitetima govori o našoj logistici, brizi o borcima i njihovim porodicama. Pokušali smo mu objasniti da mi na tome trebamo zahvaliti našoj jakoj dijaspori, nikako Komandi, koja u našim očima ostaje bliska lopovluku, jer prema informacijama koje mi imamo ta bi naša logistika trebala biti i bolja. Herac je to ublažavao navodeći kako je svugdje dijaspora jaka, kako su sve jedinice dobijale donacije, ali da je njega iz njegove brigade otjerao, odnosno napravio buntovnim, upravo lopovluk i nepravda, koji su takvi da ovo što je zatekao dođe kao korektno i pošteno...

Nazif Daglar je jedino godinama, rastom, te ozbiljnim licem, doduše bez brkova, prilično sličan Mehu. U duši je mnogo vedriji, veseliji, manje ozbiljan životom koji je živio. Još, njemu se dolazak ovdje, barem za sada nije dopao. Rekao bih da se teže prilagođava. Iako je odmah najavio kako se ne misli ovdje zadržavati, kako je već „potegao vezu“ da ga se vrati, ja vjerujem da bi se, po uzoru na druge, mogao predomisliti.

Ako i ode, njega nećemo toliko pamtiti po pričama koje je o sebi pričao, već po prvom zajedničkom druženju. Bio je na položaju s drugom grupom, nisam prisustvovao, zbog čega pomalo žalim, Latif Kršo s ushićenjem govori koliko im je uljepšao, uveselio tu večer. Krenuli su uobičajeno, tiha i lagana priča, poneka lakša pjesma, do kada se Nazif držao uglavnom po strani, ali kada se atmosfera zagrijala pitao je Lata zna li odsvirati sevdalinku „Savila se vita loza vinova“. Koja, ni u jednoj svojoj verziji, kod nas i nije popularna i poznata. Lato priznaje kako je njegovo umijeće sviranja blisko harmonici koju smo imali i kojoj nekoliko tipki nije radilo, ali je posumnjao i da je ovaj bolji pjevač, te neskromno reče da zna. Prije nego je odsvira, htjede još zagrijavanja, razvlačeći „Ja prošetah šefteli sokakom“. Tada nastupa ono što će nam otkriti ko je Nazif u stvari, a Lata je preznojilo jer se trudio svirati najbolje što umije kako ne bi zvuk harmonike mnogo zaostajao za glasom pjevača. Posebno, kad je postalo red da odsvira i želju gosta. Od čega ću i upamtiti Latove riječi, ne što je Nazif ipak bio zadovoljan, već to da uz onakav glas harmonika ne mora ni da se čuje.

Predstavljajući se, iz džepa je Nazif izvadio i par slika i novinskih isječaka. Koji su svjedočili o njemu, nekada dugokosom mladiću koji je još ranih osamdesetih bio u muzičkom studiju i ostavio nekoliko obećavajućih snimaka. Više je pjevač za svoju i duše sličnih nego za materijalnu dobit i korist, što ga i nije učinilo poznatijim. Dovoljno da shvatimo da je takav i kao borac, drug i jaran, i požrtvovan, sve za prave vrijednosti, meni obaveza više, nastojati jedno druženje ugajguliti prije nego ode. Da ne ode a da ga nisam stigao ni upoznati.

                                 ***

Podalje smo od priča o onima koji su ušli u sastav pješadije, ili izdvojeni u diverzante. Za većinu, razgovor nije ni nužan, dovoljno ih je pogledati.

I među nama je bilo nas koji smo pokušavali vlastiti imidž učiniti ratničkijim, ali uglavnom ga nepoistovjećujući s mangupskim. Među ovima je takvih bilo. Izdvajao se jedan, poznat kao Ćelo, hipi frizura i minđuša na lijevom uhu, znani sarajski mehki govor predstavljali su ga kao nekoga - koga bi se svaka jedinica gledala riješiti što prije.

Šilja nije imao minđušu, ni frizura mu nije bila posebna, ali govor i gard su ga isticali. Cijelu njegovu grupicu, iz koje se, rekao bih kao moranje, posebno izdvajala jedina djevojka, imenom Jasna. Dodatno, zapažena bi bila i u svakome, čisto ženskome društvu. Atletske frizure i građe, otresitih šanerskih osobina koje su nedvojbeno ukazivale da ona nije tu u ratu zato da bi bila sanitetlijka ili kuharica, već borac. I to takav da su, Šilja i ona odmah zatražili da ih se izdvoji i ubaci u diverzantski vod.

Odlazak Šilje je ostavio Ćelu kao jedinog prividnog autoriteta među pridošlima. Iako ja nisam tako očekivao, Komanda je skontala da ih drži na okupu.

Novo prestruktuiranje brigade, prijelaz u lahku, ukidanje bataljona i pravljenje lahkih četa napravio je prostor da jedna pješadijska četa bude na takvome temelju. Među nama će dobiti ime „sarajevska četa“, a komandovanje njome biva povjereno mladiću po imenu Senad Kalabušić. Upoznavši ga, bih malo iznenađen da nije baš pripadao „mangupskoj“ većini. Ne znam ništa drugo o njemu, nemam pravo da sumnjam da neće biti kadar da vlada njima, ali sam siguran da mu nimalo ne zavidim.

Ne znam da li ću stići da ih sve, većinu bolje upoznam. Ako ništa, volio bih da rat ne potraje toliko dugo...

sela podno Treskavice, zimi 


https://www.youtube.com/watch?v=RzZ9znHJmyw