Propio sam ženino
prstenje,
zlatne burme i drago
kamenje.
početak decembra 1994.
Propio sam toke sa
prsiju,
sve zbog njenih
garavih očiju.
Kad me njene oči
pogledaju,
mađije mi crnje ne
trebaju.
Ružno vrijeme nas je dočekalo i u Tarčinu. Meni
je pripomoglo da donesem odluku da ovih deset dana ne idem nigdje dalje od
Pazarića i Tarčina, odnosno Duranovića, Češća. Osim što bih, ukoliko se vrijeme
popravi, mogao par dana otići do Jablanice. Ona je uvijek dovoljno blizu da
čovjek nikada ne može biti siguran da će joj odoljeti. Tamo još o zimi ne
razmišljaju, a nekako odlaske u Jablanicu doživljavam kao nešto što je redovno,
obavezno.
Ovaj put mi se učinilo da će izostati. Čak se
nedovoljno sjećah ko je predložio. Sjedili smo u Češću, kod Hašima Hajdarevića.
Sjedili cijelu noć, pili. Ujutro, nastavili. Ne u kući, nego u vozu za
Jablanicu.
***
Mufo je nas četvoricu, sem Hašima i mene još su
bili Fadil Barlov i Ferid Pekas, dočekao s iznenađenjem, ali onim
najprijatnijim. Prizivao je, slutio, osjećao.
Kako reče, zadnjih je dana u par navrata sjedio
uz harmoniku, no ma koliko sve to bilo veselo, u njemu je budilo onu drugu, žeđ
da čuje naš, pravi trošanjski bećarac. A sada su tu dvojica velemajstora, Fadil
i Hašim.
S Fadilom je ovo prvi susret od Mufova
ranjavanja, te je i prvi put da sjedimo u ovome sastavu. Dovoljan razlog da se
Mufo nastoji pokazati pravim domaćinom. Da se u tome potvrdi, kao što će Fadil
i Hašim u bećarcu, uz naravno i malu pomoć njegovu i Feridovu.
Kako smo se mi već izjasnili da smo samo došli
maksuz, vidjeti ga i malo se ispričati, to se on odmah dao na posao. Imao je
nešto meze u šteku, te i druge robe koju će zamijeniti za rakiju. I sijelo je
moglo početi...
***
Krenula je priča, ona izvanratna, predratna,
nostalgična. Priča koja je mogla biti praćena bećarcem. Bećarcem koji će Mufu
pokrenuti suze. Bećarcem koji će privući još ljudi, Mufovih ovdašnjih ahbaba.
Doći će i harmonika. Maksuz se otišlo po nekog
ciga, rodom iz okoline Konjica ali koji još uvijek ratni život provodi u
jednome od ovdašnjih sela.
Sve je podsjećalo na vrijeme o kojem smo pričali,
a ne ovo u kojem smo.
Miksali smo priču, harmoniku i bećarac. I dan,
ugodniji od onih nekoliko prije i dakako uvijek malo topliji nego u Tarčinu i
Pazariću, već je najavljivao i jednako prijatnu noć.
Jedini mogući problem, a koji to već i postaje i
biva izraženiji je kako ambijent pratiti nabavkom rakije i mezeta. Mufovo
domaćinstvo je tako dovođeno u pitanje, ali ono što nikada neće je - njegova
snalažljivost.
I dok sam svjedočio kako izvlači i rezerve
zaliha, pri čemu se i Ramiz Rokša uključio dodajući i lične, usuđujem se reći
pomalo i „zadužujući se“ kod magacina izbjegličkog kampa na čijem su čelu, ja
se prisjetih i rahmetli Remzije Čorba, njegovih riječi da je Mufo
najsnalažljiviji čovjek kojega je Bog stvorio, koji da ga se baci golog iz
aviona u pustinju preživio bi pad i odmah se snašao za hranu...
I ni sada se nije previše brinuo, za danas i
noćas. Ali atmosfera je takva da nastavak slijedi...
***
Svega od prethodne noći se i nisam sjećao. Ni ja,
ni Ferid ni Fadil.
Hašimu, posebno. Jutros ga skoro gonimo da pije.
Pije, ali je čvrst u namjeri da to bude znatno manje.
Priznaje nam kako mu je ovo prvi put da noći
izvan „kuće“. Nije to uobičavao ni prije rata, nikada kada za to nisu bili
jaki, i ženi dobro poznati razlozi. Vjerujemo mu, ali se i pomalo šalimo u vezi
s tim. A od svega je istina da to dokazuje kako mu je, kako nam je bilo lijepo.
Pomalo smo zanemarili nešto drukčije njegovo raspoloženje.
Jedini je među nama koji je ranjen još prije rata. Tačnije, pred sami rat. U
neobičnim okolnostima. Bili su u lovu, njih dvojica na istoj čeki. Dušku Mariću
je slučajno puška opalila. Uslijedile su priče, koje i danas traju, a Hašim je
znao istinu. Ništa drugo, do nesretan slučaj. Nesretan, ali s jednakim
posljedicama. Hašimu je operacijom izvađen dobar dio crijeva.
Po izlasku na Trebovu bio je i on s nama. Poslije
je prešao u Tarčin. I tu je jedno vrijeme bio angažovan, i to samo na straži na
prilazima selu. Kasnije je i toga oslobođen, nije bilo nužno...
U svakom slučaju, nije odsustvovao duže od kuće.
Nije da žali zbog toga, ali malo žali za nekim trenutcima koje i takav život
donosi a o čemu je sinoć od nas mnogo slušao.
I Mufu bi trebalo biti drago da ćemo otići. Iako
je sumnjao u to, povremeno se češući po glavi, meni priznajući kako mu
ponestaje ideja šta, i kako sljedeće razmijeniti. Razumijem ga, jesmo ostali
samo dva dana, u kojima „nije“ bilo noći nego smo povremeno, i na smjenu
otkidali ponešto sna.
A i nismo mi ništa krivi, ipak nas je samo
četvorica bilo, krivi su ambijent i raspoloženje, i ovo ratno vrijeme. I to što
se uz nas izmijenilo još desetak-petnaestak drugih, barem po piću nama sličnih.
Mufu mora biti malo drago, ali se vidi kako će mu
biti i jednako žao. Prećutao je da je ovo bilo sijelo koje je i njegovu
snalažljivost zamalo dovelo u pitanje, a ono što je naglas rekao jeste da će ga
dugo, dugo pamtiti.
Pred sami naš polazak je dodao i da, bez obzira
na sve prijatno što je ovo sijelo pokazalo, pozitivno je i to što će već sutra
zvati se jučer. Što je shvaćeno kao šala...
***
A da bi i naš odlazak bio u istome stilu pobrinuo
se Fadil. Usprotivio se. Više pijan nego trjezven, kakvi smo svi i morali biti,
on je protumačio da je glavni razlog rastanka to što više nismo imali šta piti.
Izvadio je iz džepa veliki, skupocjeni zlatni
lančić, s privjeskom u obliku amblema s grbom BiH sa šest zlatnih ljiljana. Svi
smo znali da mnogo vrijedi, da bi se sijelo dalo bez problema produžiti za još
dan ili dva. Nismo sporili ni tvrdnju koju je Fadil dva puta istakao, ako mu je
sudbina spremila da pogine, svejedno će mu biti hoće li s lančićem, ili bez njega.
Koju je treći put još slikovitije izrekao, mrtvu čovjeku i rakija i zlato jednako
vrijede.
Obuzdao je upornost, s obzirom da svi zajedno uspijevamo
lančiću vratiti onu drugu, stvarnu vrijednost. To je lančić koji mu je žena
poslala iz Njemačke.
To je uspomena. A uspomene nemaju cijenu. Samo
vrijednost.
I ovo sijelo je to. I bilo ga je taman dovoljno, za
jednu vrijednu uspomenu.
U dnevnik ću ubilježiti kako smo potvrdili onu, što
je reče pokojni Toma Zdravković „Novac potrošen u kafani je novac uložen u sjećanja“.
A dodaću i našu, po kojoj kada se okupi loše društvo, u lošem raspoloženju, tada
bude pijanka, dok dobro društvo, s dobrim raspoloženjem pravi akšamluk. Uz napomenu,
da se pijanke brzo zaboravljaju...
Jablanica,
ulaz
