Svukud kiša, svukud
kiša,
po Hisetim suša;
tamo mi je, tamo mi je
i srce i duša.
kraj novembra 1994.
Svukud blato, svukud
blato,
po Hisetim zlato.
Kud god pođi, kud god
pođi,
kroz Gradišku prođi,
Banjaluci dođi;
Kud god pođi, kud god
pođi,
kroz Gradišku prođi,
na Hiseta dođi!
Do kraja smjene novi logori su donekle uređeni,
zamišljeno umanjenje vojske koja će direktno boraviti na linijama bit će
izvodljivo, a i nakon dvije-tri napetije noći borci će moći provoditi toliko
nešto lakših.
Za razliku od pješadijskih, naša baraka na Šljemenima
je sasvim završena. Dio Jakupove smjene će već od prve noći boraviti u
udobnome, dok drugoj polovini ima da bude kao pješadiji u pripravnosti.
Snijega još nema, ali idu dani kada će ga biti i
previše. Današnji dan, dan smjene, to i nagovještava. Prekjučer i jučer je kiša
toliko ispadala da je i tvrdu, kamenitu Treskavičku zemlju sasvim smekšala.
Vijest da Jakupova smjena nije poslala i ljude da
zamijene nas dvojicu, zapravo je dogovorena odluka da se položaj šesetke ukida,
prihvatili smo s razumijevanjem. Prve posljedice tek osjećamo, ostali iz naše smjene
su već u Baletinim vodama, dok smo mi čekali da pješadija naiđe.
***
Pamtim naše ranije pokrete ovim terenom, bili smo
nemoćni da jasno utabamo put. Orijentir kretanja nam je bila traka kojom su
injžinjerci obilježili uzani pojas, koji su sigurno pregledali, označili da je
bez mina. Sada se ta traka doima malo drukčijom, dolazi kao neobična ograda uz
put koji je nikao.
Kiša je donijela svoje nevolje. Očito da ni ova
zemlja nije na svakome mjestu ista, negdje je bila mnogo slabija od padavina.
Na tim mjestima je napravljeno takvo blato, da se meni gadilo hodati kroz
njega.
Čizme su postale teške. Nakon svakih par koraka
pogledom se tražio neki usputni kamen o koji bi se malo očistile. Što je
koristilo onima sprva kolone.
Meni i Sedu, koji smo džentlmenski propustili svu
pješadiju ispred i nije moglo. Ja sam sve manje poglede trošio na traganje za
kamenjem koje se još uvijek razlikuje od blata, sve više sam mi je bježao preko
trake.
Iznad se trava zelenjela. Ako ničim, privlačila
je tim zelenilom. Nekako mi je pogled uočavao i još jednu njenu privlačnu
stranu, njenu netaknutost.
Znam gdje su četnici bili dok su ovo držali,
pretpostavljam i kuda su hodali. Ako je izvor u blizini i najbliži,
najpogodniji za snabdijevanje i s Volijih jama onda su i oni do njega dolazili
ovim što je sada put. Mi smo bili daleko, nisu bili spremni na dan kada smo ih
zbacili, nelogično mi je da su minirali stazu koju su sami koristili.
Ako su koristili neke druge izvore, onda su ovaj
kraj kojeg ćemo proći mogli minirati. Ne znam njegovu tačnu lokaciju ali sam na
karti provjerio, a i logično je da je ispod puta.
Nisam odgovorio na pitanje kada i zašto su metli
onu minu kod Sedovog i mog položaja, tješim se što je bila loše postavljena,
lahko uočljivo. Kad sve saberem, rizik mi se čini manjim od razlike između
mučenja gaženjem ovog blata koje postaje sve napornije i privlačnosti kojom sve
više izaziva zelenilo iznad trake.
Ne znam je li Sead samo razumio o čemu ja
razmišljam ili je istovremeno dobijao istu ideju, tek je odmah poslije mene i
sam iskoračio preko.
O riziku više nismo razmišljali, samo o olakšanju
koje smo osjetili. Pri čemu smo sada gledali cio kraj pješadijske kolone,
usljed čega smo postali još uvjereniji u ispravnost svoga postupka. Vidjeli smo
da se ostali i dalje muče, nekih od njih nam je bilo posebno žao. Stali smo te
nagovarati da nam se pridruže.
Do Baletinih voda nije još mnogo, mislim da je to
glavni razlog da nas niko ne htje poslušati. Sigurno je da su oni umorniji od
nas, ali i da je njihov položaj opasniji, neko vanredno izazivanje sudbine i
opasnosti svima im se činilo suvišnim. To je ono što su oni imali nama za reći.
Sedo i ja smo se znatno brže kretali pa smo mogli
ići uz one, uz koje želimo. Moj je bio izbor, a pao je na Fadila Barlova i
grupicu oko njega.
Mada ne bih trebao, stao sam izazivati Fadila.
Tobože sam ga molio da i on prijeđe iznad, da moje srce ne podnosi muku koju on
ovako osjeća.
Nije ostajao dužan, tobože mi je naređivao da se
vratim ispod.
- E slušaj – u jednome trenutku Fadil zastade i
obrati mi se ozbiljnim, i prijetećim i prijateljskim glasom – ne daj Bože da
sad udariš na minu, bih moro uzet pušku i upucati te. Ja ne bih mogo, ne bih imo
srca gledati te kako se patiš...
