23 Jedino što znam

Žito žela žetverica,

lijepa, mlada djevojčica, 

bijela rumena.

Tud prohodi mlado momče,

na vrančiću, dobru konju, 

svome konjicu.

Ugledao žetvericu,

lijepu, mladu djevojčicu,

bijelu rumenu.

Božiju joj pomoć viče:
„Bog pomogo žetverice,

lijepa djevojko!

Ti si danas uranila,

bićeš mi se umorila,

stani, počini!

Ja ću vranca oskočiti,

a tebe ću izmijeniti,

lijepa djevojko!“

Govori mu žetverica,

lijepa, mlada djevojka,

bijela rumena:

„Da sam rano uranila

i da sam se umorila,

šta će tebi to?

Neću tvoje odmjevice,

neću s tobom razgovora,

prođ se od mene!“

Dabogda se, žetverice,

ti požela, djevojčice,

desnom po lijevoj!“

„A pod tobom, mlad junače,

vran se konjic pomamio,

mamom dabogda!

Sve četiri noge ulomio,

mahnit slomio;

A ti, junak, i noge i ruke,

brzo dabogda!“

„Ne kun tako, žetverice,

ako Boga znaš!“

„Hoću, momče, još i gore,

no što i ti znaš!“

Sedo i ja smo gdje smo. Usamljeni, ali što samo od sebe povlači i da smo važni. Ili se barem mi tako osjećasmo.

Posljednja dešavanja, blagonaklonost koju Galib i Zuhdija pokazivaše prema nama, dodatno pojača naš osjećaj. A dešavanja stala, što donekle ubija našu važnost.

Dosadno nam je, i to će svako razumjeti. Kao što svi znaju da se od dosade ne gine. Ni umara. A i ne gladujemo.

Prostor koji nas okružuje nije pogodan za razbijanje dosade. Već smo se uvjerili da je Sedo bolji strijelac, čamiti u šatoru i igrati karti je ono na šta nismo ni pomišljali. Hrana je konzervirana, onih šipuraka više nema, po nešto grančica odemo jedamput dnevno, ni kuhanje čaja od šećera ne uzme više od pola sata.

Potok nije širok, nije ni mnogo dugačak do mjesta dokle se može spuštati, ali je zanimljive konfiguracije. Kontali smo da smo ga prilično istražili, kada smo tražili najbolju zaravan za šesetke, ipak je dosta malih brežuljčića, uvalica, zavojčića, bočnih poluusjeka, neobičnog kamenja, pa u nedostatku ičeg pametnijeg dođe zov ponovnog istraživanja. Što je posebno karakteristično za Seada, kod kojeg je mladalačka znatiželja izraženija.

Ni iznenađenost ne može biti jednaka. U momentu kada me uz polusmiješak Sead pozvao, s riječima koje su nagovještavale da imam nešto vidjeti, ja sam bio peterostruko iznenađen. Najprije, mirnoćom njegovom dok je rukom, znatno oštrije upirao u to novo, što je ugledao. Odmah potom, i viđenim.

Ne niže od dvadesetak metara ispod naše šesetke, u strani, u prirodnom krivudavom puteljčiću, izlazu iz potoka, sred najzelenijeg dijela nešto se još jače zelenjelo. Nije potrebno neko vojno znanje da se prepozna najčešća protivpješadijska mina, popularna kao „pašteta“. Iznenađenost nije dolazila što je sada vidimo, koliko što prije nismo.

Posebno, s obzirom na način na koji je postavljena. Taj neko je bio ili odviše mudar, ili je o minama znao manje od mene. Nije bila urovljena, niti posebno maskirana. Na prvi pogled, čovjek bi rekao da je samo tako stavljena, poturena. Par sekundi razmišljanja odvode do sumnje kako je to i bila namjera. Ukapala se u prirodu, s tek nekim naknadnim pitanjem ko bi razmišljao da bi neko išao uz potok, i baš na tom mjestu poželio iskočiti iz njega.

Ja o tome nisam stigao sada razmišljati, tako da posljednje, i najveće iznenađenje mi nije dolazilo od mine, već od - Seada.

-       Šta je gledaš – i glas mu je bio miran, kao i držanje – vidiš kako ju je lahko razoružati. Sad ću ja to, za minut. Manje.

-       Šta ćeš?

-       Da je razoružam – sad se on kao iznenadio – čuj, šta ću? Nećemo je ostaviti ovako!?

-       Nećemo, ali je nećemo mi ni razoružavati.

-       Ko će?

-       Onaj, čiji je to posao.

-       Nećeš valjda, nekoga zbog ovoga zvati – sada se glasno i smijao.

-       Hoću. I to, načelnika inžinjerije lično!

-       Ti si lud...

-       Možda. Ja se neću usuditi da je barčem, pričo sam ti da je to jedino što o minama znam: ne dirati ih, dok ne dođe neko ko zna. A tebi neću dozvoliti, neću da te nosim na duši!

-       Da me nosiš... – već se počeo i cerekati – nisam znao da si toliko strašiv, pa kao namještena je, nema šanse da pogriješim.

-       Ne sumnjam ja u tebe, ali to ipak nećemo saznati – na njegovo smijanje ja sam odgovarao ozbiljnošću, i odlučnošću – na kraju krajeva, kada nama mina zastane u cijevi, niko drugi neće prići da je umjesto nas izvadi.

Išao sam mirno ka šatoru, refleksno gledajući pred noge, i više razmišljajući o tim zaostalim pitanjima, nego o tome kako me Sead ispraća.

Možda je svemu kumovao i onaj osjećaj važnosti, tek sam pretjeranu ozbiljnost održao i tokom telefonskog razgovora. O čemu ću dodatno prepredati sa Seadom, koji se ni s tim nije slagao.

-       Joj, koji si ti – uz nesmanjeni smiješak, Sead sad iskaziva i dozu prijekora – kakvo ti je to objašnjenje „Imam nešto za tebe“!? I još te fino čovjek upita šta je, ti nećeš da mu kažeš. Sad će misliti da smo našli minsko polje.

-       Nek misli šta hoće, samo nek dođe.

-       Zato i nisi reko, bojo se da će te zamoliti da je ti skineš. Ili upitati ima li iko da zna.

-       Te filmove gledati neće. A nema se šta ni ljutiti. Pogotovo, što ja mislim da ga bolje poznajem nego ti. Ne vjerujem ja da će on poći, nije to Senad Čankušić. Poslaće on Naila Gogu, ili nekoga. Mada mu ne bi ništa falilo i da baš on malo protegne noge. Svakako dolje ne radi ništa.

Nastavićemo Sead i ja raspredati o tome koliko je moj potez ispravan, koliko nepotreban. Od svega, bitno je da će vrijeme prolaziti.

Sead se pomirio s činjenicom da će njegovo prvo dokazivanje oko pješadijskih mina sačekati neku drugu situaciju, ja nisam iskazivao kajanje, a obojica smo brzo postali sigurni da je Šaban, ili ko sve već u putu, i da se sada ništa ne da mijenjati, popravljati.

                                  ***

Kajanja nije bilo odmah, ali će uslijediti. Nebo se namračilo, temperatura naglo spustila, dok je vjetar krenuo podsjećati zašto se ova planina ovako zove.

Zavukli smo se u šator, i sve rjeđe izlazili na kosu.

Moj je bio red, kada se ukazala očekivana figura. Zapravo se već bila dovoljno približila da sam lahko poznao da se ipak radi o Šabanu. Lično. Bez obzira što je koračao pogureno, stegnuto, sa stavom koji je lice štitio od naleta vjetra.

Ja sam se prevario procjenom, on nije krio razočarenje. Ljutnju. Otprilike je govorio, kao da ponavlja što je Sead prethodno. Samo oštrije, i dodajući kako mi zaboraviti neće, na neki način adli-tadli vratiti za znoj, umor i prehladu.

Ja sam sada pokušao biti duhovit, ponovio sam i njemu da svako treba da radi svoj posao, jer ga drugi niko neće uraditi bolje, još se i pravdajući kako nije moja krivica da se vrijeme tako pogoršalo, a bilo je idealno za malo prošetati.

Nakon što smo ga počastili, okrijepili čajem, a i on se malo smirio, zajedno je sa Seadom otišao mini.

Vjerujem da je, uz nadzor dopustio Seadu da obavi što je mogao i sam, ali ja nisam išao s njima. Nisam se htio miješati.

suhi potoci, pogodni za hodnju, ali i miniranje