19 Nikad ništa u životu

Rasla jela na sred Sarajeva,

od nje hlada do po Carigrada.

Pod njom sjede bratac i sestrica,

dilber Mejra i Čelebi Mujo.

Sestra bratu veze mahramicu,

bratac seki šije anteriju.

Pa je seka bratu besjedila:
„Oj Mujaga, moj premili brate,

gusto meći puca niz njedarca,

nek ne može muška ruka ući!“

                                        početak novembra 1994.

To slušala mlada nevjestica,

nevjestica Mujagina ljuba,

pa Mejruši tiho govorila:
„Ne budali, mog Mujage seko;

Još su gušća moja puca bila,

pa je ušla tvoga brata ruka!

Nejma sponjke, ni puceta zlatna

koj bi mušku odvratio ruku!“

Mustafu su na ispitivanjima zadržali četiri-pet dana, a nama dopusta dali sedam.

U kojima sam ja obišao rodbine, te ovih novih, ratnih prijatelja i poznanika koliko se moglo. Naravno, najviše sam vremena proveo s Fehimom, što je uslovljavalo i manje vremena za ostale.

Posebnih utisaka o Sarajevu, drukčijih od prvi put stečenih nisam imao. Jedino, kao da mi se život u njemu činio sada malo lakšim, normalnijim, ili je sve samo razlika u snazi utisaka!?

Tu razliku sam najjače osjetio na Breci. Gdje sam bio dva mjeseca, koliko je malo ovih sedam dana u uporedbi s tim, a veliko u neutolivoj želji da jedan odvojim za posjetu Breke, sada kada znam gdje je, sudarilo se sa sumnjama s druge strane u to što sam govorio, osjećao.

Da li bih svaki dopust trebao provoditi u Sarajevu, zaboraviti Jablanicu, Visoko? Ili još bolje, naknadno prihvatiti Fehimovu ponudu da rat nastavimo skupa, tačnije ja s njim? Možda i bih, svejedno ne mogu. Bez obzira što sam se s Breke vratio manje raspoložen nego sam joj hitio.

                                ***

Osim ovoga, novost mi je bilo i Koševsko brdo, ulica Bega Dajanli-Osmana, tačnije stan i mjesto gdje je Fehim trenutno živio. Naučio sam kraticu s Ciglana, navikao se na ulaze i iz prizemlja kao i sa šestoga sprata, ali najupečatljivjim mi ostaje plato iznad, odnosno okolina tog gornjeg prilaza.

Znajući kratice znao sam i koliko je blizu grada, zanemarujem da su tolike zgrade pravljene na samome brdu, upravo se predajući dojmovima prirode ljepše od one koja preovladava niže. Nekako sam to poredio s Kamberovića poljem u Zenici...

Prirodu. Razliku sam pravio u jačem osjećaju slobode. Zenica je i ispunjena slobodom, Sarajevo tek vjerom u nju. Gdje se Koševsko brdo taman tako izdiže, da se sloboda i osjeća. Tako što možeš naći mjesto, s kojeg ćeš mirno pustiti pogled na grad, ali i na okolne čuke, odnosno na tu vjeru. I snagu.

Dolje, u gradu, gledaš u tu vjeru, diveći joj se, pitajući se odakle sva dolazi, ali i sumnjaš, ne znaš hoće li, dokle može izdržati. Odavde je pogled bistriji. Pitanja nema, ni dilema. Ta vjera, i snaga će izdržati. Pobijediti.

Ovdje sam stigao razmisliti o još jednoj, zanimljivoj priči koju mi je Fehim ispričao. Pomenuo je neko predanje, po kojemu je Sarajevo jednom spašeno tako, da su neki hafizi obišli grad učeći Kur'an. Kuda su prošli, to je i spašeno. Ne bi ovo ni pominjao da nije čuo, kako je i uoči ovog rata neki hafiz Hadžimulić, s još jednim svojim ahbabom učinio to isto. Dodajući kako i držimo, otprilike ono što su oni i obišli.

Priznajem da sam u stanu, a dok mi je to pričao, prećutao pitanje koje mi se, ipak, zavrtjelo glavom, zašto nisu, kada su se već odlučili slijediti to predanje, napravili veći, krug oko cijelog Sarajeva. Osjetivši to, Fehim je sam dopunio, oni su i obišli ono što je staro, „pravo“ Sarajevo.

Na brežuljčiću, samo stotinjak metara od tog stana, prisjetio sam se još jednom i Mahira Muharema. Njegove priče o Igmanu. Ni njemu nisam odmah povjerovao. Nije moje, ali sam spojio njihove dvije priče. A i ne bih to uradio, da nisam povjerovao i u ovu. Još brže, samo dan pošto sam je čuo.

                                   ***

Vjerovatno da Koševsko brdo nije ništa posebno, ipak se meni čini posebnim.

Tu upoznajem čovjeka o kojem je Fehim toliko pričao. U međuvremenu su postali još bliskiji, skoro svu garderobu koja je ostala iza njegovog sina jedinca već je dao Fehimu. Vrlo često je gost kod njih na večeri.

Zbog svega osjeća malo stida, nastoji da izbjegava sve pozive, ali osjeća kako svakim odbijanjem donekle vrijeđa njihove uspomene. Sina su izgubili, sada je on tu.

Nudio mi je Fehim da u šetnji gradom obučem i nešto od te kvalitetne odjeće, uz nedoumicu da li bih baš uvijek trebao izlaziti na gornji, izlaz sa šestoga sprata. Ne bi ni to bila garancija da ih negdje neću sresti, mislim da se ne bi mnogo ljutili ali sam se već dobro navikao da ne razmišljam više nego što je nužno. Navikao sam na vojničku uniformu, a ovdje je i tako voda još uvijek ponajviši problem.

Navikao sam i da ne obraćam pažnju na Fehimove pridike da je ovo ipak Sarajevo, i da se trebam urednije kretati njime. Odnosilo se to na moje čizme, zakopčane iza. Objašnjavam mu da sam minobacačlija i da uvijek trebam biti spreman skočiti i čimprije se naći na vatrenom položaju. Ovako skopčane čizme omogućuju mi da to ne činim bos, a kad stignem onda pritegnem i šnjire. Ali nikad zakačke ne okrećem naprijed. Toliko dugo su ovako sapete, da nisam siguran kako nisu već prirasle...

A što se Sarajeva tiče, za mene se s te strane ne razlikuje od Treskavice. Ovo je ratno vrijeme, a u ratu smo svi pomalo boemi.

Slično pokazuje i jedna od priča o momku s kojim Fehim dijeli stan.

Ranjeni su nekako u isto vrijeme, s tim da je Hamzić Sejfo imao manje sreće. Ostao je bez noge. Ni proteza mu nije najbolje legla, međutim skoro da je uporan u želji da se vrati u jedinicu. Svjestan je da ne bi ponovo mogao s diverzantima, ali na neki drugi način dakako još može doprinijeti, ruke i oči su mu zdrave. Odbijanje Komande, te privikavanje na civilni život, kojeg iz dana u dan i u Sarajevu ima sve više, umanjili su njegovu želju na podnošljiv nivo, odnosno sada je izvijesno kako je on okončao svoju ratničku karijeru.

Nogu je izgubio, ali vedri duh nije. S obzirom da je Fehimov cimer često je i on gost kod onih dobrih ljudi s prvoga sprata. I tako, kada domaćin upita da li su gladni, a kada jesu i kada su prvenstveno i sišli zbog večere njegov je uvijek brzi odgovor „Ja nikad ništa u životu nisam jeo!“

                                 ***

Ovakvim nekim anegdotama pridružih i ja jednu. Uvidjevši kako Fehim i Sejfo od jedinice povremeno dobijaju neke pakete s namirnicama, dio daju i onim dobrim komšijama s prvoga sprata, sve ponajviše zbog nevičnosti nijednoga od njih bilo kakvom snalaženju u kuhinji, i to kada oni bijahoše na dežuri, odnosno u prijepodnevnoj šetnji a ja na sebi datoj pauzi od hodanja, i sa zadatkom „čuvanja“ stana, odlučih ih jednom iznenaditi. U čemu sam dvostruko uspio. Tačnije, dijelom sam iznenadio njih, dijelom sebe.

I dok nisam ni sumnjao u svoju vještinu kuhanja hljeba, što ostaje to iznenađenje za njih i ljepši dio cijele priče, dotle sam u spravljanju graha iznenadio sebe, a njih poštedio toga.

Pravio sam neki čorbuljak, koji bi još i ispao dobro da nisam pokušao nadograditi iskustvo stečeno s Omerom Kušmićem. U vitrini sam našao malu teglicu s nekim meni ne poznatim začinom, ne u zrnu nego sitno sjeckanim. Njegova oštra ljutina se dala osjetiti, no to nije ni blizu stvarnoj, onoj koja se javi kada se začin raskuha s jelom. Ne znam, može biti da se on trebao dodati pred sami kraj kuhanja. Pred sami kraj, koji ja sada nisam ni iščekao.

Čorba je bila tek upola skuhana, a miris začina me najprije natjerao da otvorim prozor, a potom pošto sam jedva kušao dopola skuhanu čorbicu i da je prospem.

Prećutao sam svoj pokušaj kako bi svi uživali u fino ispečenom hljebu, uz koji ni ikar nije bio loš...                                

Koševsko brdo