Odmetnu se Mara u
hajduke.
Hajdukova devet godin
dana.
Desete je uhvatiše
Turci.
Pa je vode gradu
Banjaluci.
kraj oktobra 1994.
„Kazuj, Maro, družinu
ostalu!“
„Prje ću svoju
izgubiti glavu,
nego kazat družinu
ostalu!“
Svoj drugi boravak
u Sarajevu, tih sedam dana pamtit ću po mnogo čemu. Najprije, po polasku.
Sve se desilo iznenada, iako smo sve toliko
najavljivali. Nisam bio za način na koji je do toga došlo.
Razlika između onih koji su otišli, i nas koji
smo bili ostali je u tome što smo mi s Treskavice sišli kamionom. Tačnije,
stigli smo, našli ih u Pazariću i Tarčinu. Tu su i dozvole pisane.
Pored većine koja nije imala dilema bilo je i nas
koji bukvalno nismo znali - kuda. Do Visokog, ili Zenice, meni se i nije toliko
isplatilo. Jablanica je najbolja opcija, ali mi se ni u nju ne ide uvijek.
Sarajevo se nametnulo, posebno što je Salja
ponovo izrazio želju da mu pravim društvo.
Imali smo sreće i s prijevozom, nakačili smo se
na neki kamion. Iz Hrasnice smo nastavili pješke, i odmah doživjeli susret koji
sigurno nismo očekivali.
Nama se posrećilo da budemo među prvima iz
brigade koji ćemo porazgovarati s Mustafom Hodžićem.
Nismo ga htjeli previše zadržavati, tek je i sam
izašao s višednevnih ispitivanja u Korpusu, ali smo željeli čuti najvažnije.
Potvrdio je Halimovu priču i u vezi zajedničke
odluke, ali i do momenta njihovog razdvajanja. Koje je bilo spontano, kako je i
Halim pričao.
Niti jedan nisu sigurni na koga su prvi put
naletjeli, naše indicije čine vrlo vjerovatnim da je to bila Viteška no oni to
nisu mogli znati. Pozvani su na predaju, o kojoj nisu razmišljali.
Spašavajući se došlo je do nehotičnog
razdvajanja. Mustafa je posrnuo, Halim je pomislio da je pogođen...
Halim se uspio probiti do nas, dok je Mustafa
ponovo naletio na neku vojsku. Ovaj put su to doista bili četnici. Zanimljivo,
opet je zaustavljen. Sada, bez mnogo mogućnosti izbora. Ponadao se da su naši,
znao je lozinku...
I bilo ga je strah, ali je i sasvim bio svjestan
kako je situacija prešla u onu na koju više ne može uticati. Shvatanje da su
četnici, kroz glavu mu je prostrujalo mogućnosti da će odmah na licu mjesta
biti strijeljan, kao i da će biti njihove namjere da bude zaklan. Vrijedan, jak
u rukama, bio je spreman makar to izbjeći. Potrčati, pa neka od metka i pogine.
Teško može tvrditi da je nekakva intuicija
prevladala da odmah ne pokuša bijeg, prije će biti da je to volja za životom.
Volja, nada, koje ipak nekada prerastu u vjeru.
Prvih nekoliko minuta je bilo najtežih, u njima
se prisjećao početka akcije, dana u okruženju, razgovora s Halimom, nade da mu
je sin valjda preživio, zapitao se koliko može biti da su Čupovi pobili četnika
u dolini, ostale jedinice, može li to biti ono što će usmjeriti i njegovu
sudbinu. Kaže, nije se sjećao Trebove, djetinjstva, ni cijelog života, pa je i
to jačalo nadu, vjeru. No, sve se temeljilo na tome da je zaustavljan, da nije
odmah pucano u njega.
U tih nekoliko minuta je stekao dojam o ovima što
su ga zarobili. Držali su se prilično korektnima, prekaljenim ali i već umornim
ratnicima, kojima je rat jednako dosadio kao i većini nas. O toj grupi četnika
je donio takav sud, ali se već javlja pitanje šta ga može dalje čekati...
Nisu ga ovi mnogo ni ispitivali, samo osnovne
podatke. Javili su nekome za njega, i odmah je upućen naniže.
Taj dio priče je uobičajen, negdje je dovežen
zavezanih očiju. Kasnije doznaje da je Kalinovik.
Sva ona ranija nagađanja, nada i vjera postaju
sada prošlost. Zna sudbinu mnogih na početku ovdje zatvorenih, ali se i
situacija otada mijenjala.
U zadnje vrijeme su se i razmjene dešavale, misli
o tome vraćaju mu nade. Koje se ruše u sudaru sa onima s pitanjima kada će doći
na red, koliko on zapravo vrijedi, ima li se neko založiti za njega. Baš to ga
je i iznenadilo.
Tako se malo zadržao u logoru. Jedno od zadnjih
ispitivanja je bilo bazirano na tome, ko je taj ko se založio za njega. Niti je
znao, niti pretpostavljao, nije imao nikog bliskog, da je mogao biti toliko
uticajan. Ali je morao reći neko ime. Prvi koji mu je i pao na um bio je Osman
Džamalija. S kojim i nije bio toliko blizak, a u sumnji ga ostavlja izostanak
reakcije bezbjednjaka. Ili je pogodio, ili ni bezbjednjak nije imao provjerenu
informaciju.
O vremenu u logoru nije mnogo pričao. Kaže, nema
šta ni reći. Ne može se požaliti, dobio je nekoliko udaraca ali ništa značajno,
slično onome što je slušao od drugih zarobljenika. Možda je nedoteklo vremena,
na čemu upravo zahvaljuje Osmanu, ili ko mu je već pomogao.
Išao je par dana jednome Srbinu cijepati drva,
ističe i jednog od čuvara koji mu je krijući davao hljeba i cigareta, onih što
su ga udarali i poprijeko gledali ne želi se ni sjećati.
Tek jednoga, isljednika, nikada zaboraviti neće.
Tipičan bezbjednjak, uporan da sazna i ono što mu Mustafa ne zna reći.
Priznavao je tako sve, uglavnom ono za šta je i pretpostavljao da četnici
znaju, najrađe govoreći o sebi, da je od početka u Armiji, da je sudjelovao u
svim akcijama, ipak kao običan vojnik, ali je otkrio i imena nekih naših
komandanata. Morao je, a i onako sve to već znaju. Što je shvatao kod situacija
kada je neka imena izmišljao jer nije ni znao, a kada ga je bezbjednjak
ispravljao.
Ali i s tih ispitivanja posebno mu u sjećanju
ostaje jedan, šaljivi detalj.
Pričajući o borbama u i oko Trnova više puta je
koristio frazu „kada je Trnovo palo“, na što je ovaj svaki put glasno negodovao
ispravljajući ga kako Trnovo nije palo, nego je „oslobođeno“!
Nije o tome onda mogao ni razmišljati, tek sada
konta kako bi to trebalo da je oslikavalo njegovu iskrenost, spontanost, makar
je u besanim noćima dakako se pripremao kako i šta pričati.
- Kad ćeš već jednom naučiti, ljeb ga jebo, da
Trnovo nije palo, neg je oslobođeno – svejedno je rečenica koja ga je i
iznenađivala, kao i prepadala i smirivala istovremeno, i koju sigurno za života
zaboraviti neće.
A, naravno, posebna priča je vrijeme iščekivanja.
U početku se svodilo na glavno pitanje, je li mu sviće posljednji dan, ili će
biti još jedan u kojem će ići na fizički rad, kasnije na ispitivanje. Kaže, tinjala je uvijek nada, ali nije
stigao ozbiljno razmišljati o mogućoj, skoroj slobodi.
Vijest i nevjerica da je na spisku za razmjenu, tako
su ga iznenadili. Donijevši novo iščekivanje, koje nije bilo lakše od prethodnih.
Javlja se strah da to možebiti znači
strijeljanje, pa pomiješane sumnje i radost što se to odgađalo, žal i tuga zbog
onih kojih na spisku nije bilo, poluprijezirno gledanje nekih od tih na njega,
dugi minuti i sati indirektnog praćenja toka pregovaranja oko same razmjene,
nevjerica da sve štopa, možda i propada zbog naše strane, sve do konačnog
prelaska mosta Bratstva i jedinstva, moglo bi činiti jedan cio roman, jednu osjećajnu
monodramu, ali za detaljniju priču o tome ipak ćemo morati sačekati drugu
priliku. Ovaj put, ni mi njemu ni on
nama nismo mogli uzimati više vremena.
Rastali smo smijući se zajedno činjenici kako je nekoliko dana prije nas stigao u Sarajevo. A istoga idemo vidjeti porodice.
most
„Bratstva i jedinstva“, mjesto razmjena, nadanja i strijepnji
