Iziđi der, Fato, bona Fato,
iziđi der, zlato, da te
vidim ja!
Pomoli der, Fato, bona
Fato,
pomoli der, zlato, lice
bijelo!
Ne prkosi, Fato, bona Fato,
ne prkosi, zlato, grom
te spalio!
Zar ne vidiš, Fato, bona
Fato,
zar ne vidiš, zlato, da
te ljubim ja!
Cijelu noć je vojska tutnjala, jedni su izlazili,
drugi silazili. Šaćir je dotjerao mine, konačno smo postavili i minobacač. Šator
Muslimana je još tu, ali nikoga nema ko bi pazio na njeg.
Jutro, bez magle. Što je Sedu i meni znak da nas
čeka dug dan. Izdržaćemo, radije nego da ga moradnemo kratiti pozivima za
vatru. Što se nas tiče mi ćemo slušalicu uzeti samo ako telefon zazvoni.
Barem nas Komanda nije zaboravila, dotjerao je
Šaćir usput i hranu. Za dva dana, koliko ćemo još ostati. Takav je postignut
dogovor s višom Komandom, nekako se moramo i mi odmoriti. Vjerovatno je to
prihvaćeno uzrokom da se desilo to što je moglo mnogo gore da se završi.
Navodno su to naši i ranije zahtijevali, da nam
se linija barem prepolovi, kako bi bataljoni se smjenjivali, ako već nema
vremena da se cijela brigada povuče. Nema vremena, jer je naša ofanziva kao
bila u toku. Koja je poremećena četničkom. Poremećena, i pomjerena za neko
vrijeme. Dovoljno da se odmorimo makar po dva dana, bez bojazni da će nam odmor
biti prekinut.
Prvi je na odmor otišao Fočanski bataljon. Otud
je Zuhdija Seda i mene onako povukao ovdje.
***
Ne žalimo se. Iako magle nema, četnici su ponovo
mirni.
Kako sve izvjesnije postaje da će barem ovaj prvi
dan takav izaći mi tražimo drugi način da ubijamo dosadu. Zadnjih smo se dana
toliko napričali da nam treba neka promjena.
Prostor nije veliki, ipak je tu boravilo ovih dana
mnogo vojske, mnogi su ga koristili kao i pauzu za ručak, poprilično je smjeća.
Korisno i zabavno će biti da sve malo počistimo. A to nam dade i zanimljivu ideju.
Sedo me izaziva na dvoboj u gađanju. Nisam
upoznat s njegovim kvalitetima, bez obzira što on vojske nije služio - znam
sebe, i malo je vjerovatno da je slabiji od mene. Ipak, želim mu priuštiti
željeni ugođaj. S tim da tražim da ja odredim pravila, makar da ne ispadne da
se i obrukam.
Prisjetih se događaja iz Čuhovića, pričam mu o
svom nevjerovatnom, svakako i slučajnom pogotku. Neću ići da nešto slično
ponovim, ali takve nam mete određujem. I, nećemo ih postavljati mnogo daleko.
Što nam, doduše, ni prostor ne omogućuje.
Jeste on bio da konzerve postavimo dalje, ali ja
sam komandir. Moja računica je prosta, ne bojim se ako on i svaku pogodi. Želim
i ja pogoditi bar jednu ili dvije.
Poslije postavljanja njegovih pet konzervi, jasno
govorim pravila. Pobjednik je onaj koji obori više konzervi, a u slučaju da
budemo jednako oborili neka pobjednik bude čiji pogotci budu više u sredinu.
On je tražio da u slučaju neriješenog gađamo još
jedan krug. Od svih pet, ili barem tri. Bio sam protiv, pravdajući to glupošću
upraznog trošenja municije. Ne znam zašto, čak sam potencirao i da revanša neće
biti.
Nikako mi nije u početku bilo stalo da pobijedim,
ali se to nekako promijeni. Žarko sam to želio, ne zbog same pobjede već kako
bih ga poslije provocirao odbijanjem prilike za revanš. Ovdje intuicija nije
toliko bitna, ali mi je nešto govorilo da se i čudo može desiti.
Mirno sam promatrao njegovo gađanje, usput se
koncentrišući. Koncentracija mi je rasla dva puta, kada je Sedo promašio drugi
i treći hitac. Nije je umanjilo ni to što su ona tri pogotka bila blizu sredina
konzervi.
Nisam razmišljao o neriješenom, znao sam koliko
je moja puška precizna i da, s obzirom na koncentraciju, mogu pogoditi četiri
puta.
Prve tri su pale, četvrta je ostala. Neko bi još
i rekao namjerno, s obzirom kako je posljednja lijepo poskočila u zrak.
Počeo sam s hvaljenjem, pobjedničkim
zadirkivanjem, u sebi slaveći odigrani scenarij, kakav samo moja sretna
zvijezda mogaše napraviti. Ni sekunde misli nisu pružene u onaj drugi smjer, da
sudbina zna i slatko se našaliti.
Tražeći moje pogotke, na dvije konzerve smo ih
našli oko centra. Ali, na dvije ih nije bilo nikako!
Gledao sam ih ponovo, jednu pa drugu, ne vjerujući
očima. Pomisao da rupe moraju biti tu, da će se iznenada pojaviti, razbija se o
osmijeh koji sve više ispunjava Sedovo mladalačko, dječje lice. Smišljao je način
kako da zatraži revanš, sada uživa dok zajedno razotkrivamo ovu slatku pošalicu
sudbine.
Raspravljali smo dva sata o svemu, smijali se
komičnom obrtu, čudili kako sam s dva hica bio toliko blizu da su konzerve pale
od strujanja zraka. Jedno vrijeme ja sam se zlobno držao igre riječi, koje sam
tek podsvijesno na početku pomenuo, dok je on slavio stvarnu, zasluženu
pobjedu. Na kraju sam ja morao popustiti, ipak je on više pogodio, i koga god
bi tražili da sudi presudio bi u njegovu korist.
Zato moja zloba nije trajala duže. Priznao sam mu
pobjedu, ali i svoje zadovoljstvo što je bila tješnja nego sam i priželjkivao,
vjerovao. Tješnja nego da su milimetri odlučivali.
On jeste pobijedio, ali tek poslije
razočaravajuće nevjerice. Dok kod mene razočarenja nije bilo, a ni žala.
Čak mu rekoh da je i najbolje što je ovako
završilo. Tako ćemo ovo gađanje pamtiti obojica. Ne samo jedan, ili nijedan s
obzirom na njegovu ne-bitnost.
pojedene konzerve su mogle još poslužiti, za zabavu
