Trebeviću, visoka
planino,
s tebe mi se vidi
Sarajevo,
u šeheru šeherli
ahari,
po njim šeće Šehova
kaduna.
U ruci joj od zlata
šibika,
te no šiba tridest
drugarica:
„Moje druge, ne budite lude,
„Moje druge, ne budite lude,
ne držite vjeru u
junaku.
Junaci su vjera i
nevjera.
Kad te ljubi – 'Uzet
ću te dušo!'
Kad ne ljubi – 'Dok
upitam majku!'
Pita majku – 'Do
jeseni dušo!'
Kad u zli čas njima
jesen dođe,
onda bježe kano
lastavice,
nigdje od njih glasa
ni avaza.
U njih vjera ko na
moru pjena!“
Boravak s Fehimom u Jablanici dakako je bio
drukčiji nego neki prethodni. S jedne strane iz razloga što je on manje
ljubitelj akšamluka od Mufa i mene, s druge što smo nas dvojica ponavljali naše
priče.
Ali, onda Fehimove čine osvježenje, i ono po čemu
ćemo mi pamtiti to drugo, mimo samog okupa tri brata.
Doduše, dio njih sam ja već čuo, s dijelom smo
bili upoznati, no bilo je i onih koje su obojici sasvim nove.
Ni ovdje Fehim nije propustio pomenuti Radeta
Zoranovića, gdje mi sada priču o njemu uokvirismo kao jedan od najvećih
ovoratnih apsurda, odnosno činjenicu da je on kum našim ratnim tekbiranjima.
Bio je to eksperiment koji je dao rezultat, i koji je poslije uzeo maha.
Psihološki djeluje, unosi dodatni strah među četnicima. Potvrđuje riješenost,
odlučnost naših boraca...
Slušajući još jednom ovu priču, tek si dadoh
vremena razmišljati o njoj, i s jedne nove strane. Istina da ja s početka rata
i nisam bio u napadačkim akcijama, tek u nekoliko diverzantskih, kada se išlo,
i ide uglavnom ćutke, pitah se šta je prethodilo tekbiranju. Nemam drugog
odgovora, nego da smo mi rat počeli s partizanskim „juriš“. Možda i nisam neki
vjernik, priznajem sebi kako mi ovo ratničkije djeluje, bez mogućnosti da
spoznam kakav osjećaj daje našim borcima drugih vjera, jesu li svi kao Rade.
Žao mi je što su nam ukinuli onaj pozdrav raširenom šakom, vjerujem da ista
sudbina ne čeka i tekbir...
O još jednome Srbinu Fehim govori s velikim
poštovanjem. Riječ je o generalu Jovi Divjaku. Opisuje ga kao atipičnog
generala bivše JNA, vrlo niskog rastom i s osmijehom narodskog oficira,
čovjeka. Pobraja još mnoge atribute, sve zaokružuje tvrdnjom kako je to
najomiljeniji oficir u Sarajevu. Naravno da ni sada ne zaobilazi pomenuti
„svoga“ Ejuba Delalića, podvlačeći kako ga ne treba nikako miješati s Ramizom
Ćelom, potom i Šehovića, Zajku i druge, ali ostaje pri tome da je Jovo jedan!
Zapravo, kaže da je on jedini kojemu niko, i baš niti jednu zamjerku ne može
naći.
Ovdje je nešto slobodnije ponavio da lično nije
oduševljen kako se njemu dojmio Zuhdija Ožegović. Prihvata da je u pričama koje
su nama prve došle o Zuhdijinom vojevanju po Jevrejskom groblju, u određenoj
mjeri bilo pretjerivanja, ali teško prihvata da se mogao toliko promijeniti,
odnosno da je od nekoga ko je ispoljavao veliku ambicioznost došao do oficira
koji se, iznad svega, bori za svoje borce...
Prema onome što je Ferhim u Sarajevu čuo, čak ni
svi potezi Sefera Halilovića nisu najidealniji...
Nakon priče o Vahidu Boguniću, kojeg mnogo
cijeni, prelazi na anegdotu o jednome drugom, nižem oficiru. Asim Radeljaš je
pomoćnik njihovog komandanta za logistiku, i inače je iz porodice dvostruke
sličnosti s „našim“ Čengićima. Svi su oko logistike, i bliski su s Alijom
Izetbegovićem, odnosno političkim SDA vrhom. Inače ga opisuje kao vesela,
čovjeka koji kao niko u ratno vrijeme nastoji ponašati se neratno.
Tako su, pred jedan od izlazaka ovdje, u Pazariću
postrojeni dijelovi nekoliko sarajevskih brigada, a u obilazak jedinica je
stigao predsjednik Alija lično. Kratko se obratio vojsci, sažeo bit zadnjih,
najavivši predstojeće aktivnosti, te iz čiste formalnosti priupitao da li neko
od vojnika ima šta za pitati. Kroz muklu tišinu prolomilo se Radeljaševo „Imam
ja... Je li istina, druže predsjedniče, da sad možemo imati četiri žene?“.
Poslije kratkog Alijinog smiješka uslijedio je gromki smijeh cijeloga stroja.
I ovdje se s najviše pažnje slušala istinu o
Caci, Kazanima. Kazani su bili, to se neće moći prikriti. Ostaje da vidimo šta
će se sve u vezi toga otkriti. U dijelu grada gdje je Caco komandovao ubijani
su pravoslavci, bez razloga, civili, čak i njegovi borci. Fehim to tumači nekom
Cacinom bolesti, koja se povremeno javljala u njemu i koja se više nije mogla
tolerisati. Pokušalo se utjecati na njega, privoliti ga da slijedi postupak
Puške, odnosno da se povuče. Bilo je nekih obećanja, nagovještaja da će tako
biti. Po tim najavama je i upućena grupa vojnih policajaca da ga privedu, iako
se računalo i s ovom drugom varijantom te su mnoge vojnopolicijske jedinice
bile u pripravnosti. Među njima je bio i Fehim lično.
S gorčinom govori o svojim, jakim razlozima zbog
kojih će srčano potom krenuti u obračun s njim, i onima oko njega. Među onih
osam mladića koje je Caco hladnokrvno likvidirao našao se i naš rođak Hamid
Humić. I to, ne mnogo poslije prve porodične tragedije. Hadžira, Hamidova majka
je također poginula. I to - od našega metka.
Rat je, gine se, ali izgleda da imaju i
tragičnije pogibije. Džira, kako smo je svi zvali, rano osta bez muža. Uspjela
je, s oba sina, izaći iz Foče, i spas potražiti u Sarajevu. Četničke granate i
snajperi je nisu stigli, ali kako se to u književnosti zna reći - bila je u
pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Neki naši, nazovi borci, Fehim ih upravo
poredi s onima oko Cace, divljali su, pijančili, vjerovatno poslije neke
pljačke, usljed čega su se s nekim, i međusobno posvađali, toliko da je dovelo
do potezanja oružja. Jedan od metaka je zalutao... To dođe kao zvanična
verzija, po nezvaničnoj su ti nazovi borci napastvovali i jednu djevojku, koju
je Džira pokušala zaštiti nastojeći riječima umiriti podivljalo. Po toj verziji
metak nije zalutao...
Šta god da je istina, i jednih i drugih događaja ima,
razlog da Fehim ne podnosi, mrzi, prezire sklone takvom ponašanju, divljačkom,
nemoralnom, svojstvenom četničkim jedinicama, ali prisutnim i u dijelovima
nekih naših. Kako reče, nije to do teritorijalne, mahalske pripadnosti, sve je
do komandi. Ima i kod Cace finih momaka, dobrih boraca, kojima je također stalo
da se konačno i Armija opredijeli između njih, i tih koji i njima ruše ugled...
Zbog svega, Fehim se nije mogao vidjeti izvan te
akcije. Nije ni bio uvjeren da će se Caco predati, bio je spreman da se bori
kao protiv četnika, ali nije slutio koja će gorčina biti dodata tom iskrenom,
srčanom učešću u operaciji, čijim krajnjim ishodom nikako neće biti zadovoljan.
Caco je ubijen, uspostavljen je red u toj
njegovoj brigadi, ali je cijena ispala previsoka. Nekoliko je mladića gurnuto,
zavaljeno, pri čemu posebno boli način na koji su likvidirani. Među njima i
Hamid Humić. Od porodice ostao je još jedan sin, Senad. Zbog njega je potrebna
istina, više istine nego u vezi pogibije njihove majke...
Svjedoci potvrđuju da ih Caco nije čak ni
strijeljao, već klao. Kao četnici što rade, kao što je i on neke civile, čak i
svoje borce, srpske nacionalnosti.
Prepričavao je svjedočenja svjedoka, dio koji ja
ne saslušah pomno. Nisam bio raspoložen mnogo obraćati pažnju ni na
prepričavanje, više nagađanje okolnosti u kojima je Caco zarobljen, potom i
ubijen. Je li pokušao pobjeći, ili je pokušaj insceniran? Je li mu presuđeno,
prije nego suđeno? Istina, pridružih se onima koji se usuđuju pretpostaviti da
bi Caci moglo biti pripisano i nešto što nije uradio, odnosno da njegovo
ubojstvo ima i tu, prikrivenu stranu.
Hoće li mu biti dotovareno nešto što nije uradio,
Fehim ni ne smatra bitnim. I ono što se zasigurno zna da je uradio, dovoljno je
da je zaslužio kaznu, i to upravo od nas, od Armije. U prilog tome, Fehim se
pričom vraća na njegov zvjerski obračun s tim mladićima, našim vojnim
policajcima, kojima je neko naredio da ga idu privesti, makar je taj odlično
znao kakav je, na šta je sve spreman...
Nije da nisam navikao na slične priče, nego se
premišljah da cijeli taj događaj nekako usporedim sa stradanjem našega sela. I
od Fehima, i od mnogih drugih naslušali smo se mi primjedbi kako je to u selu
moglo, trebalo, moralo drukčije da se završi. Htjedoh priupitati da li je ta
operacija, makar u tome svom prvom dijelu mogla, trebala, morala... Možda on ne
bi odgovorio, drukčije do da bi rekao da je neko kriv, odgovoran što je bilo
tako.
Priče se možda i mogu porediti, ali su to priče
koje imaju svoja oba kraja, ali ne i sredinu.
A iz njegovog razumijevanja, tumačenja svega,
zadržah dio kojim se vratio na Jovu Divjaka. Živi dokaz da svi Srbi nisu
četnici, Caco je opet dokaz druge polovine iste istine.
***
Teških tema bi puno, s tek pola doslućenih
odgovora, pa uskakivasmo i s nekim lakšim. Kada je Fehim pričao o tome kako je
gorjela Vjećnica, u njoj mnoge knjige, osvrnu se i da je bio u još situacija
gdje je bukvalno gazio po knjigama, uvijek žaleći zbog toga.
Način da se našalim nađoh u tome što ga zamolih,
ako opet bude u sličnoj prilici, da pokuša pronaći zbirku poezije „Vlati trave“
Volta Vitmena. Nemalo je bio iznenađen da od tolikih, baš za tu ga molim. Nisam
mu mogao reći kako mi je slučajno prva na um pala, već i sebi i njemu objasnih
da mi ona nekako ide uz ovo vrijeme, odnosno da bih sada bolje razumio to što
je Vitmen godinama pisao.
Mufove priče su meni bile poznate, ipak se nađe
jedna koju i ja slušah prvi put. A Mufo je odavno priča, i to kao zagonetku.
Neobičnu zagonetku.
Sad i jeste bila zgoda da neko podsjeti na nju.
- Kako vam nikako nije jasno – ovako Mufo poče –
kažem da imam četvoricu polubraće. Samo su dvojica prava braća, i oni imaju po
tri polubrata. Druga dvojica, jedan drugom nisu ništa. Jedan od njih ima samo jednog,
a drugi, kao i ja, četiri polubrata. Koliko nas je ukupno!?
Sve vrijeme dok je Mufo postavljao zagonetku mogao
se čuti smijeh onih koji su je ranije slušali. Koji se nije prekidao ni tokom pojašnjivanja,
uz iskrenost kako i dalje razumiju samo odgonetku, odnosno da nas je ukupno u ovoj
priči šest. Dok im je i dalje nedovoljno jasno koliko nam se puta babo ženio, čija
se majka poslije udala, čija prije bila udata, koliko je koja s ocem, a koliko s
drugim mužem imala sinova...
Slušajući njihov smijeh, pomislih reći kako bi se
ova zagonetka dala proširiti, s obzirom da šesti u njoj ima i drugog polubrata,
i koji...
Otćutao sam. I ovako je previše zagonetki, čiji odgovori
su nejasni, s pitanjem koliko će i biti pojašnjeni.
naselja
Hrid i Bistrik
