4 Jul 2017

37 Nada nekad ostavi čovjeka u životu

Duga dana kad se noći nadam,
rekla draga da će noću doći.

Sunce stalo nebu u kovije,
dan se negdje grdno zamajao,
ne misli se noći primicati.

Pogledujem, zvijezde požurujem,
mini dane, neka noćca pane,
da mi draga po mjesecu dođe!




Nakon priče o pogibiji Biča, morala je uslijediti pauza. Fehim da se odmori od prisjećanja, mi da se zamislimo nad okrutnošću sudbine, kada ti da nadu, a gasi je polahko, skupa s tvojim životom.
Nakon odmora, vrijeme je da Fehim ispriča svoju životnu priču. Za razliku od Biča, imao je mnogo više sreće, jer nada nekad ostavi čovjeka u životu.

Ranjen je uobičajeno, kao i mnogi u borbama. S procjenama kako rane nijsu ni teške, smrtno opasne, ali ni lahke, da bi mogao ostati u borbi, odnosno i sam se povući.
-       Kako oni mene nosiše – nakon što je brzo prešao preko pominjanja blizu pale granate, gelera koji su mu zahvatili nogu, pružanja prve pomoći i odabira osam momaka, saborca koji će ga nositi do saniteta, Fehim o svojim zadnjim ranjavanjima dalje priča znatno tiše – zaprašta mitraljez oko nas. Po inerciji, ljudi kao zalegoše. Jedni zalegoše, drugi bi trčali naprijed. Kako god, ja im ispadoh. I s nosila sam spao. Fijuču meci i dalje, jedan baš mene dokači. Osjetih ga, ali više kako mi se noga kao ukoči. Ali je osjećam. Osjećam ja i cijelo tijelo, ali nemam snage da se pomjerim, kamoli da ustanem. Mada sam to svakako već znao, kako su me prvo geleri izrešetali toliko - da su me i nosili... Jutro je, ono, ali nekako polumaglovito još. I valjda je to ove i okrenulo da se spuste dolje, na sto metara je kao šumica. A četnik je, možda dvjesta, gore. Ja sam na čistini. Trava je, više korov, ali opet, kad računam ugao, nekako niža od mene. Meci prašte, i kako da kažem, ono što mi je najčešće u glavi je kada će me još koji zveknuti. Ali kako sam to malo razgledao oko sebe vidjeh da je na par metara ispod neki mali brežuljčić, kao naor. I šta ću, jednom rukom vučem ona nosila za sobom, a cijelim tijelom, leđima pužem da se iza toga zaklonim. Nisam vjerovao da sam uspio, a da me više nijedan metak nije stigao. E tad mi se i javila tek ta neka nada. Ali tad počinje i najduži dan moga života. Onaj mitraljez ne melje stalno, ali svako malo se oglasi. No, njega me više nije strah. Međutim, dan je svanuo, znam da sad nema šansi da se vrate po mene. I tad je počelo. Imao sam ovaj sat, stalno gledam u njega, vrijeme ne prolazi. Vuče se. Bomba mi je spremna, preturam je po rukama. Snaga mi se ta neka vratila, ali kad god pokušam da nogu maknem, zaboli. I znojim se, i muka mi je, i učini mi se ponekad da se nešto gasi u meni, kao da...

Ovdje je Fehim zastao, duboko uzdahnuo. Pretpostaviti je koliko je puta ovu priču već pričao, osjeća se kako je na ovome mjestu često izgovarao neke rečenice, od kojih sada bježi.
Nije ni nužno da ih izgovara, i uzdah je razumljiv. Kao i pauza, nakon koje će nastaviti.
-       A stalno mi na umu, samo da me četnici živog ne nađu. Bolovi nekad nadođu pa mi dođe da odmah aktiviram bombu. Ali opet, sam sebi govorim da izdržim do mraka, pa onda – još jedan uzdah, od nekih se rečenica ne može pobjeći – ne znam, ali mi se čini da sam osjetio šta znači umirati. Sjećaš se svega, i palih drugova, i djetinjstva, razmišljaš čak i o tome kako se moglo desiti da tako zaglavim negdje gdje me nikad niko ne bi pronašao. Tad se odmah vrati pitanje - ko će me sad pronaći? I ne mogu ja opisati koliko je dug taj dan bio, pa, Boga mi, ni kako sam pratio spuštanje mraka. Najednom ti lakše, nek se već jednom primaklo. Osigurač je izvađen, jer kako osluškujem dolje se ne čuje ništa. Dođu ti i suze kad kontaš da su otišli, da nisu mogli čekati. I sve kako se mrak više spušta, to i meni nekako sve gore. Vjetar malo šušne, ja se trznem. Bar deset puta mi je nadolazilo da pustim kašiku, da sve završim. I zanimljivo, baš kad me je neka ta pomirljivost safatala, kad sam odlučio čekati čitavu noć da četnici siđu po mene, razmišljajući kako da ubijem sebe, i možda barem jednog četnika kako da ranim... A ako se to ne desi do jutra, raznijeću samo sebe. A ako vidim da me san svlađuje, i prije... Baš tada, čujem jako šuškanje odozdo. Prvo pomislih da haluciniram. Kad čuh da me šapatom dozivaju „Feha, Feha...“ ne mogu da vjerujem. Nemam snage ni odmah da im se odazovem. Suha mi, nijema usta. Ali eto, nekako promrmljah, nađoše me... To pogotovo, taj osjećaj ne mogu opisati. Cijeli su dan preketili u toj šumici, nisu me ostavili. Rambu i ostalima ja to ne mogu zaboraviti, odužiti im se sigurno ne mogu...

Suze. Suze pisjećanja, i iskrene zahvalnosti. Suze koje govore toliko o našoj Armiji, o našim borcima. O bliskosti života i smrti. O sudbini, koja se nejednako igra sa svima nama. Sudbini, na koju se Fehim i može, i ne treba ljutiti.
Zbog čega kraj ove priče on i ne ispriča. To je uradio Rambo.
Nosili su ga dalje, snijeli do prvih kuća. A tu, dok su ga opet previjali, spremali za daljnji transport, ponovo su padale četničke granate. Ovaj put minobacačke. Jedan je geler i tada dokačio Fehima. Ne mnogo, ali svima na čuđenje da od njih toliko - baš, i jedino njega. Poslije misli da je ovaj put stvarno gotov, slijedila je ta nevjerica, uz malo i smijeha.
Ostade tako vječna nedoumica koliko je puta Fehim ranjavan. To trostruko vodiće se kao jedno. Nije ni bitno, samo da hoće biti i posljednje.
Ja se u razgovor ubacujem konstatacijom da bi trebalo, da bi bar sudbina trebala znati, ako već naše Komande neće, kada je neko dovoljno dao.
Rambo me pokušava ispraviti, kaže da je Fehim sam kriv za ovo što je sada ovdje, što se i dalje primiče borbenim djejstvima. Pričaju o tome kako je dobro vođena briga o njemu, o stanu na Koševskom brdu gdje je smješten, s još jednim teže ranjenim, Sefom. Koji je ostao bez noge, ali kome je ugrađena proteza, da se može kretati sam, ne i da ide više u borbu. Fehim može i jedno i drugo, ali ga se ne tjera. Sam se žurno vratio u jedinicu, sam je se ugurao u onaj prvi, sada i u ovaj spisak onih koji Sarajevo privremeno zamjenjuju Bjelašnicom.
Ja ga s dvije strane razumijem, želje da se vidi s nekima od nas, te mojim nekim procjenama kako je vani, ipak lakše. S ovim drugim se oni i slažu i ne slažu, pri čemu miješaju borbena i neka druga djejstva.
Priča Fehim kako mu se nekad čini da mu teže padaju stalna privođenja nekih kojima se nikako ne ratuje, ističe nekog momka kojeg je dosad samo on lično priveo šest ili sedam puta, a kojeg jedino što zanima jeste kako će ponovo pobjeći. U tome se slagasmo, pomenuh kako sam se i ja oduvijek pitao i čudio što se takvi privode, i dovode na liniju, gdje pravim borcima samo štete - misle da imaju nekog pored, a u stvari...
Priča Fehim zašto mu još smeta bijeli opasač, ljudi gledaju podozrivo. Jedan sam od takvih, pa se i čudim što ga je ikad i oblačio na sebe. Ali, vojna policija u Sarajevu asocira i na nešto bolje od toga na šta ja ciljam. Svejedno, kada te često viđaju zaboravlja se to.
Priča o čovjeku koji stanuje sprat-dva niže na Koševskom brdu, čije poglede nekoliko dana nije nikako shvatao. Dok mu sam nije rekao, mnogo ga je likom i građom podsjećao na njegovog rahmetli sina. Čovjek je u njemu gledao sada svoga sina, stao se dodatno brinuti i o njemu i o Sefi. Zbog njega Fehim ne može da miruje. Zbog njega i sličnih roditelja odlučio se boriti sve dok to stvarno može.
Razumijem, cijenim i poštujem. I drago mi je, kada bih ga inače vidio?




kota 850, jedno od mjesta najžešćih borbi u odbrani Sarajeva
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...