Dva bilbila svu noć
prepjevala,
na pendžeru, za dvje
svoje mome.
Pitala ih djevojačka
majka:
„Il ste braća, il ste bratučedi?“
„Il ste braća, il ste bratučedi?“
„Nit smo braća, niti
bratučedi,
već dva druga iz
zelena luga!“
Drugi boravak u Fojnici, ipak produžen za jedan
dan. Na uštrb Jablanice, ali u korist druženja u kući Zametica.
Obećanje smo održali, cure također. Razlika spram
prvom boravku je i taj što sada nismo nikog razuvjeravali da nismo braća, ma
koliko frizurom, dužom kosom, donekle i ličili.
Ovdje su nas upoznali, a odavde je bilo i krenulo
prihvatanje našeg takvog predstavljanja gdje god nas niko ne poznavaše. Malo
sam razmišljao da li da spisku svoje braće po krvi dodam još jednoga, na kraju
odustah. Neka ovo bude zbog sličnosti, i privremeno...
***
Eko i ja smo i dalje moje gledanje u grah
doživljavali samo kao zabavu, prolaz kod djevojaka, one u tome vidješe i nešto
zbilje.
Bi onih kojima se to i svidjelo i vjerovaše, pa
dobih i posebnu molbu. Na jednu ženu koja uporno posjećuje sve gatāre za koje
čuje. Osjećah da je nešto posebno tišti, pa iako ne najrađe, na kraju ipak
pristadoh.
Prethodno i sam posjetih čovjeka koji baca grah,
ja bih rekao i „za prave“.
Dvije stvari me jako iznenadiše. Prvo što je
nevoljko pristao, a drugo što je već i on čuo za mene! Ovo drugo mi je bilo i
čudno, ali i pomalo smiješno.
Moja želja je najlogičnija, saznati nešto za oca.
A metod gatanja čuvenog „Salčina bez noge“, znatno drukčiji od onoga koji sam
ja od nane rahmetli učio. Salčin uvijek gata na isti grah; uz četrdeset i jedno
bijelo zrno u koje gleda, tu je još i jedno crno, koje „čuva“ ova.
Inače, ne priča ni on mnogo. Nije nagađao kakva
je moja želja, nije bio ni precizan koliko je dobro, odnosno loše pao.
Biće da, najviše je pitanje koliko sam ja htio
shvatiti sve šta mi govori. Uvijek može biti da se ono dobro odnosi na mene
lično, dok loše direktno na moju želju.
Kada mi to provejava glavom uvijek se vrati neko
kajanje što sam mu i dolazio. I ono pitanje, zašto ljudi uopšte pokušavaju
doznati nešto prije nego tome dođe vrijeme...
Drugo kajanje je došlo pošto sam mu rekao da sebe
ne smatram gatarem, kako vjerujem da će grah uvijek pasti prema sudbini ali i
da ja nemam iskustva, znanja i moći da ga uvijek pravilno protumačim. Htio sam
biti precizniji pa sam mu ispričao priču o njegovome komšiji i poznaniku Mahiru
Muharemu, njegovim sposobnostima, ne gatanja nego osjećaja, u koje sam se
čvrsto uvjerio, a odakle je to moje vjerovanje, prije svega da se ništa ne
događa slučajno, a potom i da se nešto od budućeg može na razne načine vidjeti,
od kojih jedan može biti i gledanje u grah.
Ne znam je li me pogrešno razumio ili je nešto i
ličnog htio reći, tek je u njegovome glasu bilo prijateljskog zvuka, a kazao mi
je problem žene kojoj ću i ja gledati u grah. Zapravo je počeo riječima „Vjerovatno
će te Nihada pitati, moliti da joj i ti pogledaš...“, u početku me dovodeći u dilemu
je li osjeća, ili samo pretpostavlja kako tu zamolbu već imam.
Shvatio sam otkud toliko njeno zanimanje za
gatāre, razumijem želju svake žene da jednom bude majka, ali sam iskreno
Salčinu rekao kako bih volio da mi nije ništa pominjao.
***
Rekao sam to, i ponavljao i zbog sebe.
Pod nekim čudnim sam pritiskom pričao o loše
palom grahu, pokušavajući i skriti da sam nešto već čuo ali i pričati kako bih
da nisam. Što i nije bilo sasvim moguće, pa sam se na kraju ogradio kako je to
nena mi rahmetli činila „Grah je na laži, Bog je na istini“, odnosno i
vremenski, da grah gleda određeni vremenski ciklus, od devet sati do devet
godina, ovisno o želji.
Bilo mi je drago da je nisam razočarao, činilo mi
se kako joj je bitnija bila moja iskrenost nego da je čula što je željela a
osjećala laž u tome.
Na kraju, možda mi je u svemu bilo najdraže što
se moguće nikada više nećemo vidjeti, a kada se već grah ne rasporedi u retke utjehe,
za tu njenu tugu, koju smatram jednom od najvećih. Za koje sam čovjek ni
najmanje nije kriv.
Fojnica
