Zelen prsten u zelenoj
travi,
draga mi se ni u snu ne
javi.
Nemam smirka, nemam slatkog
sanka,
otkako sam vojnik bez prestanka.
početak
juna 1994.
Bez prestanka, devet godinica,
udala se moja prošenica.
Udala se, pa se pokajala,
što me nije još devet čekala.
Sinanovići ne izgledaše puno bolje od onog što
smo vidjeli na Bobovici. Ali, hoće.
Prva slika koja nas je dočekala svjedočila je
tome. Par gatera je radilo punom parom. A nazirali su se i prvi rezultati
njihovoga rada.
Kubici narezane građe čeka, dok majstori već
prave više, i manje lijepe objekte. Znamo za koga su ljepši, što se meni
dvostruko ne sviđa, opet i kao potvrda najava dužeg nam boravka ovdje.
U samome selu gledamo logor Slavne, i to je ono
što podsjeća na Bobovicu. I ovdje su iskorišteni postojeći ostatci sela, na
sličan način prilagođeni za boravak.
Što se našeg, privremenog logora tiče, on je iza
sela. Ukupni dojam mi je bolji nego u vezi logora Slavne, a rekao bih i
priličniji nama, mi na bolje nismo ni navikli.
Za sada jedan polugotov drveni objekat, kuhinja i
magacin ujedno. Pored je bolji vojnički šator, prepoznatljivo smještaj Komande
i Veze. A okolo nabacano nekoliko prutenih i najlonskih bajti. U jednoj od njih
će biti i moj smještaj narednih dana.
Ne mnogo. Iako smo već uspostavili dvosmjenski
rad s Fočanskim bataljonom, sa smjenama svakih dvadeset dana, i ovdje se
organizuje držanje položaja u dvije grupe, po četama. Što znači da diverzanti
ne idu na položaj, ali ni minobacačlije.
***
Zapravo, ja sam stigao provesti tri dana na
Jabuci. Da imam izgovor za neodlazak u Bobovicu, ali i da osjetim kako je ovdje
kopati rovove i tranšeje. S našom je smjenom i to bilo gotovo, još ima par dana
posla za logistiku. I tu sam vidio neku pozitivniju razliku. Do sada su borci
uglavnom sve radili, sada je posebna grupa išla s motornim pilama i konjima,
sijekla balvane i grede za utvrđivanje zemunica.
Tri dana predviđena za odmaranje sam prepolovio.
Najprije sam objašnjavao Muniru Saljeviću Salji, kojemu su Lato i Glibo pričali
za čobanicu, da ne želim ići u Bobovicu s kašnjenjem, sada se pravdajući
umorom, negirajući strah. Što bih trebao dokazati neki drugi dan...
Poslije sam se javio Zuhdiji Ožegoviću, koji je
opet s nama, sada s postavljenjem na neku dužnost u Komandi brigade, ali, što
je opet svojstveno nama, ne i s nekim jasno
razgraničenim ovlaštenjima, obavezama, odgovornostima s Ekom Džamalijom,
komandantom bataljona. Ako i postoji neko interno, bolje rečeno spontano
razgraničenje, ja sam očigledno u Zuhdijinoj nadležnosti.
A meni svejedno. Poslušao bih i jednoga i drugog.
Pogotovo ako mi se naredba dopada.
Na putu od logora do linije na Jabuci, tačnije na
početku prve, susjedne livade, odranije je smješten vod brigadne artiljerije.
Izdvojenost je ono što ga je već činilo posebnim, a upotpunjeno je s nekoliko
manjih šatorčića i bajtica koji su prikladno postavljeni i napravljeni u samome
prišumku, a što je sve skupa mamilo poglede svakoga ko bi prolazio. Ni ja nisam
bio iznimka, pa se radovah Zuhdijinoj odluci da im se sa svojim odjeljenjem
priključim.
Minobacač koji je Ramo Kršo dotjerao u bataljon
tako će dočekati svoje prvo postavljanje na položaj.
Prethodno mi je zaokružiti odjeljenje tako da ne
oštetim pješadiju a i da možemo opsluživati i tu osamdesetdvojku kao i jednu
šesetku.
Iako je rečeno da računam i na one iz brigadne
artiljerije, ispostaviće se kako ću se u tome preračunati. Za razliku od
ranijih puta sada nisu mrzovoljno gledali na mene, na nas, ali jesu na
činjenicu da smo došli i sa šesetkom. Jer je to ono što oni nikako ne smatraju
oruđem za sebe, a s obzirom da se više smatraju artiljercima nego
minobacačlijama.
Što smo riješili na način da šesetka ostaje briga
samo nas pet. Toliko sam od Zuhdije i tražio, i dobio ljudi. Uz Lata i Gliba
još sam se izborio za Munira Saljevića Salju, dok sam prihvatio i prijedlog
Latov da peti bude Alija Nane Šljivo.
Nisam se kajao, niko nije kriv za negodovanja
brigadnih minobacačlija.
Nane nije preporučen bez razloga, i sam sam znao
za njegovu vrjednoću, poslušnost, bez obzira na šezdesetak godina, upoznati smo
s njegovom lahkoćom sna, vedrim i simpatičnim duhom i blagom naravi. Poštovali
smo sve to, plus i činjenicu da je skoro pola godine bio u četničkom zarobljeništvu,
gdje mu je još sin, te da je početkom rata izgubio dvije kćeri. Poštovali, zbog
čega smo ga i pozvali k sebi, ali se i znali našaliti na njegov račun.
***
S te, jedine svoje smjene na Jabuci, zaboraviću kopanje,
pamtiti događaj u koji je Nane uvučen.
Bio sam, čuo kada su se Lato Kršo i Meho Mešić
dogovorili da i na njemu isprobaju jedan od čuvenijih ratnih fazona, a sigurno
računajući kako s istim nije upoznat. Lično sam bio protiv te ideje iako sam se
na kraju smijao kao i svi ostali.
Odmarali smo od kopanja. Nane je sjedio uslonjen
uz jednu bukvu, Lato na par metara naspram njega. Prvi dio njegovog zadatka je
ono što je mene skoro lomilo da sve prekinem, jer je izglumiti svađu s Nanetom
teže nego smo i zamišljali. Ipak je nakon teških pet-šest minuta Lato uspio,
pri čemu je prisiljeno izrekao niz riječi koje nisu ni priličile ni ličile na
njega. No jedna od njih je upalila, i tada je Lato mogao prijeći na svoj drugi
dio.
Skočio je na koljena s uperenom puškom u Naneta,
istovremeno ga pozivajući da povuče svoje riječi a sam nastavljajući da
vrijeđa. Ni onako smireni Nane nije mogao nazad.
Pucanj je odjeknuo. Naravno, uvis i iz puške Mehe
Mešića, koji je s druge strane bukve strpljivo čekao na sekund svoje uloge.
Bljedilo u Nanetovom licu, vjerovatno nalik
toliko puta pokazanom u vrijeme njegova zarobljeništva, već je sve nas opominjala
da smo još i imali sreće, da nije mnogo dijelilo od toga da ovaj fazon i prvi
puta završi neslano, tragično, da je Nane blizu onih kojima srce otkazuje u
strahu, a prije same smrti od metka.
Par dugih, mučnih sekundi je to potvrđivalo.
Toliko je Nanetu trebalo da dođe do daha.
- Ev-vo, ooovuda mi je pro... oof... fijukalo! –
uobičajeno mucajući, jedva povraćeno od straha, Nane i riječima, uz
gestilukacijsko pokazivanje, prstom pokazujući tik kraj desnoga uha, iskaza
svoj osjećaj kako je okončana njegova i Latova prijepirka.
Trebalo nam je tri-četiri minuta da ga uvjerimo
kako bi tako izgledala zbilja, a da je sve ovo, na sreću, ipak bila samo šala.
Poslije se Nane sasvim povratio, i sam se smijavši i svome, i iskustvima nekih
drugih prije njega, uz možda dječačku radost što nije jedini koji je nasjeo.
I to je Alija Šljivo. Vječiti veseljak, vječiti
mladić, vječiti dječak. Nije zlopamtilo, ali na šalu voli uzvratiti. A u tome
je uporniji od djece.
***
Jednu od sljedećih pauza je koristio da pod
jednom bukvom prebira lišće. Činio je to uvjerljivo, bilo je pitanje kada će ga
neko od nas pitati šta radi, odnosno šta traži, šta je izgubio. Što je Salja i
učinio, doduše tiho i usputno. Nane se nije osvrnuo, vješto se praveći da njega
nije čuo.
- Šta to, baš, Aljo tražiš? – zato je čuo Lata, u
čijem glasu je bilo prizvuka da sluti kako se radi o nekome fazonu, ali da
rizikuje kako isti ne bi propao, unaprijed znajući da, ma kakav bio, Nane nije od
onih kojima se može zamjeriti.
- Tražim mjesto gdje sam te jebavo – odgovorio je Nane
bez mucanja, smijući se i mameći osmijehe i nas ostalih, uključujući i Lata.
I to je Alija Šljivo, i to su razlozi zbog kojih
smo ga uzeli sebi. Da se šalimo s njim, da nam čuva stvari kada gdje odemo,
prvi ujutro ustane i naloži vatru i metne vodu za kahvu, da nam priča i neke
dogodovštine iz starijih vremena...
A mi ćemo opsluživati oba minobacača. Ako i bude
se nekad istovremeno tuklo iz oba, ja ću se uz računanje brinuti o šesetki, dok
ćemo Alja obučiti da veže punjenja...
Bobovica
iz pravca Ozimina (Visočica)
