13 Jun 2017

20 Pričali smo, da ne ćutimo

Kad potonu Jelinković Mujo
na Vrbasu konja kupajući,
njega žali veliko i malo,
a najviše Ćima i Fatima.

Ćima plače s večer do jacije,
a Fatima nikad ne prestaje.
Za godinu novo ne obuče,
a za dvije kose ne očešlja.

U trećoj je kose odrezala,
pa ih šalje u Misir daidži.
Daidža je kosu ožalio,
dainica biserom kitila,
pa je nosi u grad na kapiju;
ko god prođe, divnu kosu žali.




Izgleda čudno, kada žuriš nešto čuti, saznati, a strahuješ od toga. Izgleda čudno, i ovako: išao sam naprijed, žurio sam, zbog njega, išao je polahko, znog mene.
Put od Pazarića do Suhodola je i dugačak, i nije. Uvijek znaš koliko si još daleko, nadaš se ili slutiš od čega. Nade i slutnje se smjenjuju, što je cilj bliži to se i one više sjedinjuju. Na Adi se to, razumljivo, jače osjećalo.
Uzbuđenje je kod njega na ulazu u bolnicu bilo takvo da sam sam shvatio kako je moje da se obratim čuvaru. Na čuvaru sam vidio da od koristi može biti samo toliko da nas propusti, i uputi Zumri. On je na nama vidio da nikako nismo tu bez razloga.

Bio je susretljiv. Nije nas htio zadržavati, dodatno ispitivati, a trudio se biti i što precizniji.
Slijedeći upute, Zumru smo brzo našli.
Ona se tek malo iznenadila vidjevši nas, ali mi osjetismo veliko olakšanje čitajući šta njeno ponašanje govori. To su oni prvi, spontani utisci, poslije kojih do misli tek dolazi ono što će nam pak reći.
-       I Rele i Šemić su dobro. Mislim, preživjeće. Reletu se bore za nogu – činjenica da je priču ovako počela potvrđivala je što je već i samo ponašanje nagovijestilo.
-       Fadil nije poginuo? – Ada, razumljivo, htjede ipak otklon i posljednje sumnje.
-       Nije. Nije niko naš. To sam prvo provjerila.
-       Tamo pričaju da jeste jedan iz Trošnja.
-       Lažu. Jeste onaj Čorbo, iz Borča, on je poginuo. Pa je zbog toga neko, zbog prezimena, odnio da je iz Trošnja...
-       Šućrija poginuo?
-       Da si ti zdravo.
-       Žao mi je i njega... Baš je on bio onako fin, tih momak... A čuj Releta...
-       Ko je još poginuo? – ja upitah.
-       Mandžurov brat, njega sam znala. Jedan je Kršo...
-       Kršo? Koji... Ramo? – Ada se opet ubaci.
-       Nije Ramo... Kako mu ono bi ime... Ma onaj crni, fini...
-       Fućo? – uglas rekosmo.
-       Jeste, Fuad. I četvrti je Hodžić neki...
-       Ragib – opet skoro istovremeno i uzdahnusmo i potvrdismo da znamo ko je.

Nismo mogli duže zadržavati Zumru, morala je nazad ranjenicima.
Releta ili Šemića, reče da nećemo dobiti dozvolu vidjeti. Ponovi da to nije samo zbog rana, nego takva su pravila...
Razumjeli smo,  pa nam je bilo nazad u kasarnu. S radošću što je Fadil živ, ali i s tužnim saznanjima, koja su ili će potresti neke druge. Koja su istina, koju izmijeniti ne možemo, niti ublažiti.
Istina, koju ćemo prihvatati počevši prepričavanjem niza uspomena, na sve koji su izginuli. Boleće i uspomene, zbog dodatne tuge, gorčine, jer sve bi u sukobu s našima, što i Zumra potvrdi s obzirom da je i među Goraždanima jedan poginuo, jedan ranjen i jedan nestao.

                                  ***
I u povratku idosmo čudno. Ćutali smo i sjećali se, pa pričali da ne ćutimo.
Radost saznanja da je Fadil živ, u Adinoj duši je brzo potkopana, zbog više tuge, makar ovakve bile nemjerljive, više za onoliko koliko ih je duže, bolje znao, više vremena s njima proveo. Sem toga, Ada je imao i svoju, posebnu ćutnju. Kada je taj vod sklapan, mogao je i on biti u njemu. Nije, jer se Fadil našao...
Ja bar taj dio nemira u duši nisam nosio. Pošteno bi bilo da sam otišao s tim vodom, no niko nije otišao umjesto mene...
Ada je više i ćutao, i pričao. Prisjećanja su hrlila tako, jedno je meni pričao, dva po glavi motao...
Nekih doživljaja s Mandžurovim bratom i Šućrijom ja nisam imao, zato izdvojih po jedan s drugom dvojicom. Govorim Adi da ću ih najviše po tome pamtiti.
Ragiba po nedavnom noćenju kod njegovih roditelja, sudbini da budem posljednji koji im je nosio dobre vijesti o njemu.
Za Fuća me veziva jedan drugi trenutak sudbine, silazak s položaja na Varizima, kojemu je prethodila slučajna zamjena puške sa Sajom Prazinom. Njegovu, punu pušku je Fućo držao uperenu u mene. Ja sam bio uvjeren da je prazna, da je moja, skoro sam izazivao da povuče obarač. Fućo se nećkao, i na kraju na sugestiju Gliba Fehima ipak cijev okrenuo u nebo. Tada je odjeknuo pucanj, a nas se obojica stresli, zbog onoga što se moglo dogoditi. Kasnije, i nasmijali.
Pucalo je i sinoć, ali ne u zrak, Fuća više nema. Ja se sada stresoh, zbog onoga što se nikako nije trebalo, smjelo dogoditi.



Umoljani, džamija
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...