10 Ćud Bjelašnice

Snijeg pade o đurđevdanu,

ne može ga ptica preletjeti.

Djevojka ga bosa pregazila,

za njom bratac papučice nosi:

                                           10. april 1994.

„Jel ti, sejo, po nogama zima?“

„Nije meni po nogama zima,

već je meni po mom srcu zima;

Al mi nije sa snijega zima,

već je meni s moje majke zima,

koja me je za nedraga dala!“

Kada bi se svaki dan po jutru poznavao, ovaj bi cio izašao dobar!

Selo je oživjelo i novim kretanjem vojske ovuda, i suncem koje je izgleda prkosilo svoj varljivosti, promjenjivosti prethodnih dana. Posla je ovdje uvijek, vrijeme treba birati.

Nismo se zadržavali kod naših domaćina, bolje rečeno njih nismo htjeli zadržavati. Nama se kao i nije nigdje žurilo. Koliko i bi, tu je to pitanje gdje i šta.

Dok smo besposličili u nakanjivanju, u centru sela, svojim poslovima kraj nas naiđe grupa djevojaka, žena. Nismo se mučili zagledati koje od njih imaju ruže, tek svima samo nazvasmo selame. Očekivali smo tek usputne odgovore, ipak nas jedna od njih iznenadi, a učeći nas još jednom ovdašnjem adetu!

Naviknuti smo na vedrine lica, iznenađeni smo tonom kojim nam skoro prigovori zbog toga što svaki dan smo kod Čomora! Našu početnu zbunjenost dopuni riječima kako ima još vrata koja su nam otvorena.

Branili smo se time da bi mi bili radi doći još kod koga, upoznati još ovdašnjih ljudi, ali da nas niko ne zove. Neće ni zvati, jer to ovdje nije običaj!

Ovdje se ne poziva, nego su vrata otvorena. Bilo kome da pokucamo, upitamo - ima li bujruma, shvatićemo o čemu nam govori, i koliko su ovdašnji ljudi gostoljubivi.

Dok se nekako dogovaramo da ne zaboravimo ni ljude koji nas prvi ugostiše, ali i da malo ih rasteretimo, Omer podsjeti na adet koji sinoć čusmo u kući Čomora. Zapravo to nije adet, već jedna istina koja razbija naše pretjerane predrasude o ovim i sličnim krajevima.

Pričali smo o ašikovanjima ovdje, koliko su tradicionalna, kako je i koliko moguće upoznati nekoga. Objašnjenje je krenulo od toga da je sve to svugdje isto, da je razlika u adetima, a da sve počiva na pojedinačnim, kućnim odgojima. Priča je zaokružena tvrdnjom nane da, ma koliko to nama sada zazvučalo čudnim, i ovdje su odvajkada rađana i vanbračna djeca!

Zazvučalo i čudno, malo i pregrubo, ali sasvim jasno. Ne trebamo sada tražiti potvrde da ima i „takvih“ djevojaka, ali ni sve vrijeme mirovati sputani pogrešnim predrasudama. Signal je to kako da odaberemo prvu kuću, sem Čomorovih, na čija ćemo vrata pokucati.

Omer, Senaid i ja smo izšetali na jedno blago uzvišenje odakle smo neko vrijeme motrili cijelo selo. Primijetili smo u pravcu čopora od tri kuće da se kreću tri djevojke. Pogled nam je bio zaklonjen pa nismo tačno znali u koju su ušle, odnosno u kojoj žive, ali se odlučismo pouzdati u instikt koji ćemo provjeriti kada u predvečerje uđemo u te avlije. Izgovor će biti naša želja da čujemo negdje vijesti. Izgovor, iako nam to doista i jeste želja. Da nije, vjerovatno bismo sve pomjerili za jedan dan!?

Sreće nismo imali, instikt nas je izdao. Ni vijesti nismo čuli. Jesmo fino, toplo ugošćeni, što nam je na kraju ovakvoga dana i najbitnije, pa nismo smjeli ni žaliti zbog ove posjete.

Ali kako večera i kahvi više i nismo toliko željni, to smo zadovoljostvo uz odmor i okrjepu našli u tome što smo vješto, izokola spojili pitanja, odgovore koji domaćini imaju radio-aparat, a i bar jednu neudatu kćer.

Za sutra večer smo znali vrata na koja ćemo kucati.

                              ***

Nismo znali, ni po jutru slutili, da nam je prethodno provesti jedan težak dan.

Dolazi sve više informacija o tome da je krenula pješadija iz Pazarića, odavde su na liniju povučeni i svi ostali, uključujući i kuhare. U selo su stigli i neki ovdašnji momci, pošto je i njihova jedinica pripravna za predstojeću akciju.

Jedino smo opet mi izvan svega. Senaid nije želio da bude tako pa nas, nakon par sati besposličenja i tog dogovora gdje ćemo po povratku kucati na vrata, ubijedi da konačno odradimo drugi dio izviđanja, odnosno pronađemo preostale položaje i osmatračnice.

Mala kolona od nas pet krenu tiho, pa opet to ne mogaše biti ne primijećeno. Na suprotnome kraju sela privukosmo pažnju jednog starčića koji zbog nas prekide rad oko ovaca.

Odmah bi vidno kako njegovo pitanje kuda smo pošli, nije puka radoznalost, još manje bezrazložnost. Zato nismo ni krili, skoro detaljno mu otkrismo naše nakane.

-       Ne morate me poslušati, ali bih vam ja savjetovo da se vratite, ne znate vi Bjelašnicu! – mirno, ali sasvim ozbiljnim tonom starčić pokušava biti što mudrije uvjerljiv.

-       Imamo mi, dedo, busolu i kartu – požurih s načinom na koji ću istaći našu nepokolobljevost.

-       E moja djeco, kažem ja da vi ne poznate Bjelašnicu. Džaba će vama biti i busola i karta. Ja pamtim da su se u njoj znali izgubiti i koji su tu rođeni!

-       To, dedo, možda u srcu zime – Senaid je birao riječi kojima neće iskazati sumnje prema dedu, ali će braniti našu sigurnost u sebe.

-       Ne znate vi, djeco, Bjelašnicu – dedo istrajava – ne znate vi njenu ćud. Ovdje vam se, u jednome danu daju izmijenjati sva četiri godišnja doba.

-       A to smo već osjetili. Vidjeli smo kad je neko jutro prvo padao snijeg, pa sunce grijalo, a naveče izokrenulo u kišu.

-       Ništa vi, djeco, niste vidjeli!

-       Dobro, dedo, ti misliš da bi mogo danas udariti snijeg?

-       Ništa ja ne mislim. Ja sam uranio jutros, i vidio oblake koji slute. Ja vama samo kažem da danas ne idete. A ako već morate, pazite se...

Dedo se vrati svome poslu, nas ostavi da se neko vrijeme sagledavamo. Završismo tako što naši pogledi ka nebu ne vidješe ništa o čemu nam je dedo govorio.

Nebo je bilo mirno, zrak prijatan za šetnju, u Ramovoj torbici su karta i busola, svakako nismo planirali zalaziti u sumnjivije dijelove Bjelašnice. Sve skupa, brza odluka da nastavimo. A i ne valja se vraćati.

Osim, kada se mora. To nam kroz glavu prođe u trenutku kada bijahosmo na drugoj brini od sela, u trenutku kada nam se učini da smo odjednom prošli kroz neki nevidljivi pojas i ušli u neki drugi, sasvim drukčiji svijet, svijet sasvim druge vremenske zone. Oblaci se više ne vide, niti se može prema njima gledati. Cio prostor su ispunile pahulje koje romantično padaju.

Romantično, neko vrijeme. Ubrzo romantike nestaje, pod snagom onih pahulja koje završavaju na očnim kapcima. Kojima treba dodati i one što se topiše na kapi i kosi, koje sada klize niz vrat.

A i sve bi se dalo trpjeti da odjednom ne poče vjetar da duva. Hladni, ledeni, koji svlađava naše ruke kojima pokušavasmo brisati, uklanjati pahulje s lica i očiju. Vjetar koji nas zaustavi.

Protiv njega se ne može, nije pomoglo ni uzdizanje kragni. Okrećemo se, leđima se štitimo.

Osjetismo olakšanje. Koje potraja skoro cio minut. Dok vjetar ne skonta kako ponovo da nam naudi, puhnuvši sada s druge strane.

Opet se okrećemo. Da uzmemo daha, prije nego vjetar poče da puše s desnog boka. Pa lijevog. Pa opet ravno u lice...

Sjedamo. Čučimo. S glavom među koljenima. Nek sad vjetar puše kuda hoće!

Puše, i zviždi. Šiba, ledi. Boli.

Ispuhaće, izviždaće. Izdržaćemo, istrpiti, bitno je samo da stane, ili barem umanji. Samo da možemo gledati očima, snage sigurno imamo. I metar da napada, kadri smo ga gaziti. Samo da vjetar stane...

                              ***

Stao je. Umanjio. Pridižemo se. Rukavicama lagano brišemo lica, otvaramo oči.

Dobro je, svi smo tu, svi na nogama. Niko ne jauče, ne žali se na smrznutost. Mogli bi i dalje ići, ali možda ipak poslušamo deda.

Hoćemo sigurno. Samo najprije moramo sačekati neko vrijeme. Da vjetar sasvim stane, da pahulje koje je uskovitlao spuste se sve. Jer su trenutno one jedino što sem nas vidimo.

Tako i shvatamo da ovo što je bilo, što se polagano smiruje, nije bio vjetar nego mećava. Prava pravcata mećava. Čuli smo svi za mećave, katkad i mislili da smo je doživjeli. To su, međutim, bili snježni vjetrovi, manje snježne oluje. Ovo je bila mećava. Naše tragove je potpuno zamela, niti jedan od nas ne vidi ni trag posljednjeg svoga koraka. Niti vidimo, niti znamo otkuda smo došli.

Četiri su strane svijeta; uvijek različite a danas svaka ista. I karta i busola još uvijek razlikuju sjever od juga, mogle bi nam pomoći. Samo zato što nismo daleko odmakli, što otprilike znamo gdje smo. Da je nevolja raskrilili bi kartu, otvorili busolu.

Ipak računamo da je bolje sačekati da vjetar stane. I nadamo se kako se mećava neće povratiti.

Ne bi trebalo. Čini nam se, osjećamo. Već smo sposobni i da razmišljamo, pričamo, smijemo se. Pominjemo deda, ističemo koliko smo imali još i sreće. Da smo ranije otišli, da nas je sve zateklo negdje dalje, i prije nego bi se stigli orijentisati!? Negdje odakle bismo morali lutati!? Negdje gdje je više vrtača, snijeg dublji...

Pričamo, smijemo se, radujemo. Povremeno se podižemo, ukrug okrenemo. Čekamo koji će prvi primijetiti kako se počelo proviđati.

Ramiz je. Ugledao je Čuhoviće. Jedva, ali su se ipak nazirali. Prvi utisak je tako svladan, ipak nam se ne priviđa. Preblizu se činjaše, ali je to istina. Samo toliko smo bili odmakli. Čak toliko smo imali sreće.

Tragova nema, ali ima nešto drugo. Mećava je po brinama ostavila manje snijega. Samo ne treba žuriti, pametno slijediti taj prirodni, trag same mećave.

A drugi put, i slušati pametnije, koji imaju iskustva. Nismo vjerovali dedu ali sada nam je jasno kako je moguće da se ovdje izgube i koji su tu rođeni.

Mi nismo ovdje rođeni. Ali smo, ovaj put kao rijetko kad - imali više sreće nego pameti, mudrosti.

Bjelašnica pod mećavom