Zbog Stambola,
najljepšega grada,
rastaše se mnoga srca
mlada.
Mnoge majke srca
iščupaše
što se brat i sestra
zauvjek rastaše.
A u gradu, ovdje na
stanici,
plač se čuje ko u
grobnici.
Za majkama srca
popucaše,
mnoga djeca sirota
ostaše.
Plače majka, za djecom
tuguje,
njena tuga daleko se
čuje.
Oj tuđino, tugo srca
moga,
što rastavi milo od
dragoga.
Bog ubio ko je naumio
da odseli prvi u
tuđinu;
da odseli prvi u
tuđinu,
i ostavlja svoju
djedovinu!
Iako smo ostali sat duže od planiranog, na konaku
nismo htjeli.
A skoro bez daha, bez progovorene riječi i
najbrže što smo mogli, nađosmo se ispred prostorija radio-amatera. Provirio sam
ovaj put i ja. Da vidim kako to tamo izgleda. Ne znam kako sam zamišljao, ali
vidjeh da je još čudnije, zanimljivije. Prostor negolem, a i sve ostalo
podsjeća na ljudsku košnicu. Svo to zujanje, toliko stanica i kablova, sve
pretrpano, koliko da se samo unutra može normalno kretati. Svi pričaju glasno,
kako bi svako čuo koga treba.
Ostalo je kao i normalno. Ne može biti urednije
nego što jeste. Upravo ovakvo najbolje služi svrsi.
Ja se izvlačim iz gužve, i onako se pitam čemu su
služili prije rata. Da se čuju s drugim radio-amaterima diljem svijeta? Je li
to besmisleno, ako je već neko izmislio telefon? Je li ovo hobi kao i svi
drugi, je li nekom draž uspjeti uspostaviti vezu s nekim koga niti poznaje niti
će kada upoznati, samo zato što on trenutno plovi na nekom brodu. Ili je
također u nekoj sličnoj prostoriji?
Glupa su moja razmišljanja, nikako to što oni
rade. Naš je problem da ih tek sada razumijemo.
Razumjeh i Mufa kada se nakon četrdesetak minuta
pojavio na vratima, bez suza, vidljivih.
S Majdom se čuo. Nisu pričali, nego se samo
tješili, hrabrili. Sve poruke su značile mnogo, ali čuti glas je tek stvarna
potvrda da se je živo, dobro i zdravo. A to je ujedno i jedino bitno. I, sasvim
dovoljno.
Drugo ništa nisu ni imali vremena, niti je bilo
potrebno da pričaju. Tih par razmjenjenih rečenica, i suza, nešto je što im se
dugo neće tako nestvarno lijepo ponoviti. I poslije kojih će im dugo biti duši
i puno lakše, i puno teže.
A život ne stoji, ide dalje. Još za danas smo,
osim svraćanja do radio-amatera imali obavezu i prema drugoj strani Miljacke,
na Grdonju.
***
Koliko je jak obruč oko Sarajeva. Ispod jednog
kraja, ispod Trebevića, do drugog podno Grdonja, jedva da je koji kilometar
zračne linije. Pri tome smo prošli i dijelom s kojeg se mogla smotriti i po
zlu, snajperskome, čuvena Špicasta stijena. Dijelom smo se kretali slobodno,
prijeratnim ulicama, a na mjestima vidljivim prečicama, kroz privatne avlije.
Negdje svuda okolo se rat čuo, ali se za sada nas nije doticao.
Nema ulice ni sokaka netaknuta i odmah
prepoznatljiva, ali se brzo snalazimo. Zapravo sam ja svega dva puta dolazio
kući Dževadovog tetka Ibra Musića, ali joj prilaz odmah prepoznah. Mufo potvrdi,
uz zbunjenost očiglednosti da tu trenutno niko ne boravi.
Nije bilo druge, raspitah se kod komšiluka. Jeste
da je kuća već pogođena jednom granatom, ali mi se ne činjaše opasnijom metom
nego li je bilo koja druga uokolo. Ipak, rekoše nam, Musići su stotinjak metara
niže, u nekoj napuštenoj srpskoj kući.
Što zatekosmo dolje razjasni taj višak straha.
Teško prihvatam da neki i to čine, u ovakvim vremenima. Kada se ne zna koliko
će se glava sačuvati, kamoli koliko dugo može trajati širenje imovine. Ne znam,
ali već sam se poraspravljao sa svojim daidžom, ovo me još i ne zanima mnogo.
Primljeni smo kao najrođeniji, a poslije
neizbježne razmjene suza i sažetka priče koju ćemo ponavljati skoro svugdje
gdje ovih dana budemo svraćali, čusmo i nešto drukčiju, jednako tužnu priču
koja je njih pogodila. Od tri sina koja imaju, jedan, najmlađi je predosjećajno
napustio Bosnu uoči rata, druga dva su se latila pušaka, ali nejednako psihički
spremna. Najstariji je i sada tu na liniji, srednji je, iz dana u dan u sve
lošijem pishičkom stanju. Suze majke i oca upućuju da je realno da se nikada
neće oporaviti, mene tjeraju da prestanem stalno biti sumnjičav, i za sve
tražiti razloge gdje ne moraju biti...
***
Lijepo primljeni i ugošćeni, ali pričom međusobno
iscrpljeni, željesmo čim prije dalje, tamo gdje novog iscrpljivanja neće biti.
Uspjedoh da to bude par sati prije mraka, kako bi se bez problema spustili na
Breku i našli ulicu Pjera Križanića.
Mufo je neko vrijeme pokazivao želju da istraje
sa mnom, ali pošto nam i sedmi-osmi upitani čovjek reče da ta ulica ne postoji
na Breci, odluči da promjenimo plan. Posjetićemo još jednu stariju rodicu, s
nenine nam strane, a Selimhodžiće ćemo da potražimo onaj jedan dan koji smo
ubilježili kao rezervni. Pristao sam, ali sam već znao kako će taj dan, ako
bude nužno cio da mi prođe na Breci. Čak i po cijeni da sam budem tragao za
ulicom za koju ni u komšiluku nisu čuli, dok se ja osmjehujem kako je baš kao
„na zvijezde zakovana“.
Sarajevo
