37 O čemu se govori, o tome se ne šapuće

Djevojka je na gradu klanjala,

klanjajući u Boga iskala:

„Daj mi, Bože, oči sokolove,

da preletim preko Šibenika.

Da ja vidim svoga suđenika.

Je li naki, ko što mi ga hvale,

jel mi lijep, ko što mi ga kažu?“

                               9. februar 1994.

Kod Boga joj magbul dova bila:

Bog joj dade oči sokolove,

i bijela krila labudova,

pa preleće preko Šibenika.

Ona vidje svoga suđenika;
Dragom Bogu šućur učinila:
„Bolji mi je nego što ga hvale,

livši mi je nego li ga kažu!“

Rođendan mi je. Dvadeset četvrti. Prethodni sam proslavio u Visokom, tetka se snašla i napravila kolače. Nedavno je i Alma slavila rođendan...

Danas sam skontao da je za radost najvažnije društvo. Našalio sam se s ukućanima, pitajući kako ih nije sramota da mi rođendan neće s poklonom čestitati. Kažu, stariji je običaj da ja njih počastim. Ne znam ko je u pravu, ali nam je očigledno trenutno gore nego izbjeglicama. S jedne strane.

Svo vrijeme provedeno u Deževicama, izuzmemo li poginule i ranjene, iako bi gdje drugdje i gubitaka više imali, bez obzira na nedaće s hranom možemo smatrati odmarajućim, i iskreno stalno ponavljati kako nam nigdje i nikada nije bilo lakše. Tako da ne pada teško ni kada se nekima, a zbog odmora akcijaša, smjena produži za jedan dan.

Ukupna situacija je bila i prilika da se više družimo, posebno s nekima s kojima prije nemasmo toliko vremena.

Naravno, i tu se opet tražila neka poveznica. Ne čudi što sam osim sa svojim Trošnjanima gledao da ponekad budem i s momcima moje, i približnih generacija. A samo se potrefilo da to uglavnom budu oni par godina mlađi. Sem Munje i njegovog jarana Samira Kurtovića, nekako uspostavih prisnost i s Elmirom Ekom Poturkom.

Odnedavno sam, tako i ja uskočio među one koji idu u Dusinu na sijela. Još uvijek svaki put kada idemo kroz misli mi prolaze dijelovi prvoga odlaska. Pokušavam presjeći koliko se stvarnost poklapa s mojim očekivanjima. Ali sve manje se sjećam šta sam očekivao, nekad mi se čini kako mi se i prisjećanja mijenjaju.

Zapravo, bio sam uvjeren da sam se uklopio u ovo društvo. Zovnut sam i večeras, ali prvi koraci donose mi veliku zagonetku. Što je do sada bila dobra matematika, večeras je loša. Osjećah se viškom! Pri čemu se otimah osjećaju da ima sličnosti s onom noći kada zagonetno Dusini idoh sa Sajom...

Navikao sam da smo veseliji. Izostaju ona kratka prepričavanja doživljaja s prethodnog sijela, protkana muškim dodatcima, željama i maštanjima. Kada neko nešto i progovori, to dođe kao skretanje pažnje s onog što je zamijenilo te priče, njihovih došaptavanja. Eko i Ciki, Munja i Samir, imaju neku tajnu koja nije za mene. Nekada o tome prošaputaju Munja i Eko...

A ja? Ćutim, ne razumijem, neću da pitam. Možda mi se samo kaže. A ne moram čekati, mogu pokušati odgonetnuti. Mogu mi oni kvariti rođendan, ja sam sebi neću. Nek se oni došaptavaju, ja ću se prisjećati...

Što je sigurno, sjećam se kako mi je Eko onda, prvi put kada krenuh s njima, zaokruživao svoju priču o prethodnim boravcima njega i tog mladog društva u Dusini. Pričao  je da se čudio što je omladina u tom selu grupisana, da se tačno zna ko se s kim druži. On to nazva običajem, istakavši kako isto važi i za njihove roditelje. Odnosno, obrnut je slijed. Ljudi se druže, a to se poslije nastavlja kroz djecu. Zanimljivo je i da se krug pravi tako da nikada u istoj kući ne sjede i jedni i drugi. Najprije se stariji dogovore za narednu noć, a onda mlađi odaberu jednu od preostalih kuća.

 Sami su obišli nekoliko tih grupa, istakao je kako su svi vrlo prijatni, ali je spremno izdvajao ovu s kojom su sijelili zadnje tri noći, zaredom. Tu su uočili, bar prema ovom dosad, jednu malu razliku. U jednoj se kući, onoj nešto izdvojenijoj, sjedi tačno dok se stariji ne vrate, bez obzira da li je ili nije i babo tu s majkom. Dok se u druge dvije „obavezno“ odsjedi još malo, skupa. Za te dvije kuće je zajedničko i to da, ako su sjedili u onoj trećoj, na ovaj „produžetak“ dođu skupa. Da sam shvatio Eka, pokazah svojim „prijevodom“ na „svoju“ matematiku: biće da se radi o tri bliske kuće, različitog stepena bliskosti dvije prema trećoj.

Dok je meni ovakav adet bio razumljiviji, čudilo me to da su sve različitih prezimena. Zaseok se zove Fejzići, što je ta treća kuća. Iznad su porodice Salčinović, iz inače jedne od brojnijih famelija ovdje, dok je treća Durić, koja nas asocira na naš kraj a ovdje je usamljena.

Usamljena je i po tome što je u njoj samo jedna djevojka, dok iz ostalih dolaze po dvije. I, to je matematika kojom se Eko bavio prihvatajući me u društvo. Tada njih bi četiri, što samo kaziva kako bi im peti taman dobrodošao. A zašto je baš izabrao mene, to mi je ne baš najjasnije objašnjavao. Pominjao je i to što sam stariji, ali je još provlačio i imena dvije od ukupno pet djevojaka. Imena, koja meni tada ne značiše ništa pa niti sam imao razlog šta dodatno pitati, a niti odbiti sam prijedlog.  Pristanak mi nije mogao ništa ružno donijeti, a već sam znao način kako ne doživjeti razočarenje. U startu, u sličnim situacijama ni ne treba ništa posebno, značajno očekivati.

Nisam ništa očekivao, kontah da sam spreman pratiti situaciju. Ipak me iznenadiše ova njihova došaptavanja. Bilo ih je i one noći, ali bijahoše glasnija, jasnija. Razumio sam nadmudrivanja oko toga koji će se kojoj udvarati, ne razumijem otkud im sada sumnje da ja ne govorim sve kako mislim. Možda to i nije, no svakako ne znam šta bi drugo moglo biti. Da ovako izmijeni matematiku.

Ako sumnjaju, da se onda ja i isprovjeravam.

Sumnjaju li, ostaće tajna dok je ne riješim. Jesu li pogodili moju zamišljenost, i je li to razlog da su polovinom puta završili sa došaptavanjima, ne može pobrisati da ih je bilo. I dok se oni vraćaše staroj priči, ja nastavljam da istražujem razlike između prethodnih i ove noći.

Još vjerujem da je tajna na početku. Kada sam podrobnije upoznavan o tim djevojkama, i kada mi također nisu promicala povremena došaptavanja između njih. Koja su prestala našim dolaskom pred kuću gdje je večeras omladinsko sijelo.

Stigoh se tada upoznati s Hankom Salčinović, majkom Enise i Adise. Desetak minuta poslije je ona izašla, da bi domalo u kuću stigle, najprije Mediha Durić, a potom Fatima i Fazila Fejzić.

Upoznavanje s njima mi neminovno stvori predstavu da sam možda prebrzo bio počeo sumnjati u to da sam zalutao u cjelokupno društvo. Tek putem mi je otkriveno da su sve godišta od '77 do '79. Sličnost s Kruščicom sam prihvatio, a sada je vidjeh na djelu. Iako se radilo više o djevojčicama nego djevojkama moralo se priznati da izgled govori više. A izgledom su bile više djevojke nego djevojčice.

Izgled nije najbitniji, a o karakteru je prerano donositi sud. Ono što je vrlo vjerovatno je da su prilično slične, s obzirom da se skupa druže. A tada već, izgled postaje bitniji!?

Mediha se na prvi pogled doimala najprivlačnijom, možda i samo zbog toga što sam čuo da barem trojica od njih tako putem govore. Jedan je bio mudriji, ciljao je na „drugu po redu“, ali u momačkim, jaranskim otkrivanjima svih osjećaja, svi imaše i „rezervne“ opcije. Matematički sabirajući i oduzimajući sve što čuh, dođoh do toga da je najslobodnija Adisa. Uvijek ima nepoznata u računici, ovdje je to što je ona - najmlađa. Kako sam, bez obzira na sva nadmudrivanja, bio uvjeren da su njih četvorica već napravili međuraspored, nepoznatu mišljah riješiti time da je moje samo da se uklopim.

                               ***

Mislio sam da sam se uklopio. Kao i te noći i noćas je sijelo u istoj kući, znam da to nema veze s onim šaputanjima na polasku ali me jače goni na prisjećanja, sumnja u uklopljenost. Onda sam mislio kako su se došaptavali oko „dijeljenja“ djevojaka...

Istina se, ipak, tek sada otkrivala. Niti je s djevojkama bilo ikakvih priča o tome, niti oni međusobno bijahoše iskreno spremni na kompromise. Mediha je i večeras u centru pažnje. Veliko drugarstvo, protiv nepopustljivosti svakoga pojedinačno. Težak problem. S jednom poznatom, kada se on riješi, ostali će ići lakše. A riješiće se kada, i ako se Mediha odluči. A ako je tako, ja nisam smetnja. Odlučio sam ranije „igrati kao i oni“, ali večeras shvatam da to što njima stvara sumnju, u meni postaja još nedvojbenije.

Svi smo svjesni vladajuće neimaštine, ova sijela su samo zbog druženja. Znamo i uložene napore ovih ljudi da jesenas odlaze do Neretvice, kako bi odozdo dobavili nešto kestenja. I nisam mu ljubitelj, ali jesam druženja. Selo me podsjetilo na neka starija, vremena koja nisam lično doživio, a kestenje na ono koje dobro pamtim. Volio sam u žaru uplitati krompir, ili u sezoni kukuruze, pečenjke, sve kad je pečenije, i sve u društvu.

Večeras su nabacile nešto više kestenja, kao da su znale da ću i ja biti bolji im mušterija. Ispašće i prženiji, kao da se znalo da ja tako više volim. Nikada ih prije nije Adisa pržila, večeras kao da je znala za moj rođendan!

Da, nisu samo bili prženi, bili su preprženi. Prilika i za nelagodu, i za zadirkivanja. Drugog je bilo, prvo nije moglo. Adisa je takva. Sve rođene i naučene vrline pokazivala je snažno, kakav joj je i damar bio. Veselost, sabur, umijeće da bitno odvaja od nebitnog. Bitno joj je bilo kako ja gledam na sve. Ja nisam imao primjedbi. Meni je bitno druženje, iskrenost u tom druženju. Koje treba da kreće od sebe. Neka ostali nastave da biraju, ja sam pustio da ljubav izabere mene. Ja pustio, ljubav izabrala, još da vrijeme kaže prihvata li Adisa moje simpatije. Koje nemam namjeru skrivati.

Već je sasvim izvijesno da ćemo i sljedeću večer, i svaku narednu koju ne budemo na položaju, provoditi u ovom društvu. Ja ću koristiti svaku priliku da joj to dam do znanja, a konačna odluka će biti na njoj.

Ne pripadam ovom vremenu, pretpostavljam da će prilike same dolaziti. Valjda je dovoljno biti iskren prema njoj, ne lagati druge. Neka to na momente bude preprovidno, neka se ostalima učini prenapadno, neka katkad zbunim i sebe i nju. Neka ostali sumnjaju, nek mi ona vjeruje.

                                  ***

U povratku htjedoh priču okrenuti u tom smjeru. Objašnjavah kako ćemo lakše postići bilo šta ako se mi najprije dogovorimo, pri tome rekoh da ću ja dragovoljno ostati zadnji. Hoću provjeriti koliko su povratili povjerenja, razumjeli moje večerašnje ponašanje.

Ne bave se mojom matematikom. Tek čudni osmijesi, meni još nerazumljivi, ispratiše i moj pokušaj da presudim. Nazvao sam to zajedničkim dogovorom koji bi trebao rezultirati time da Eko preuzme udvaranje Medihi, s obzirom da se to nameće kao najkorektnije - pošto je on pronašao ovu „bazu“. Naglašavam ono što nije skrivao najmudriji među njima, potenciram da se preostala dvojica opredijele po „rezervnim varijantama“, prešućujem da sam siguran da bi tako meni ostala Adisa. Bio sam spreman neodgovoriti na eventualne prigovore u izdvajanju svoga od njihovih ukusa, a sebi to objašnjavah pretpostavkom kako su oni birali očima. Meni je srce govorilo da baš mala Adisa najbolje uz njega uiše...

Ne razumijem ja njih, ne razumiju oni mene. Kao posljednje, govorim im kako nisam nestrpljiv, a sebi da sam se ja već odlučio.

Uzeh jedno razlogom što ovi ne praviše nikakve dogovore. Taj neki bojazan da će biti odbijeni. Ne zamjerah im, ni ja nisam drukčiji. Rekoh li sebi da je najbolje ne očekivati ništa.

Njihova nezainteresiranost da ovome posvetimo cio tok puta do Deževica reče mi da sam na krivom tragu. O čemu se govori, o tome se ne šapuće!

Konačno sam ušutio, pred Deževicama, da im ne smetam u novim došaptavanjima, koja su se sada nešto razlikovala. I u odnosu na prvu noć, i na odozgo. Osjećah to, kao što i osjećah da se nećemo rastati a da mi nešto od toga ne bude pojašnjeno. Kazano od njih, ili samo od sebe.

No, na sve sam mogao pomisliti osim da je sve vrijeme bio problem povjerenje u mene. Povjerenje, koje nema veze s djevojkama u Dusini! Jedino čudnije mi bi to da je Eko taj koji garantuje, dok drugi svi sumnjaše. Ako sam ih dobro razumio Munja je bio najglasniji da se to nešto odgodi, upravo zbog mene.

Prije nego saznah o čemu se radi potvrdih Ekove garancije. Već tada sam znao da će tako i biti, ma šta da je u pitanju.

Tajanstvenost će potrajati još malo.

-          Ja predlažem da Učo ide s Cikijem – Eko je opet glumio vođu – Samir neka ostane ovdje da motri direktno na Komandu, a ja i Munja ćemo stražu čuvati na raskršću.

-          Što se mene tiče, može – pristah, a da i ne pitah šta ćemo to Ciki i ja raditi.

-          Imaš li debele čarape? – Ciki kao da i nije bio najzadovoljniji.

-          Imam. Nisu čarape, nego one pape. Ja inače ne volim debele čarape i nikad ih, uglavnom, ne nosim. Ali pošto su mi neki dan otišle čizme, a nemaše ništa do ovih nekakih hatezejki, i to broj 45...

-          Onda, hajdemo – Eko me prekide.

-          Kad ćete mi reći šta ovo radimo? – pitah tek kad već bijahosmo na samoj raskrsnici.

-          Sve će ti Ciki objasniti – opet Eko.

                                          stabla kestena