Konja kuje
Selimbegoviću.
Konja kuje, konj mu
poskakuje,
na konju mu okov
pozvekuje.
22. januar 1994.
Konju zbori
Selimbegoviću:
„Dur, đogate, zlatna
kito moja,
ne kujem te da te
preprodajem!
Ne kujem te da te
preprodajem,
no te kujem sebi u
svatove.“
Stade đogo kano janje
mlado.
Januar se svome kraju primica kako je i počeo.
Snijeg je stalno prijetio, ali kao da mu se namjerno nije žurilo. Pružio je i
nama i ustašama par prilika da izvodimo neke pokrete, da glumimo neke napade. A
i jedni i drugi uživasmo u mirovanju.
Mogu reći da je vrijeme bilo idealno. Nije bilo
pogodno za borbena djejstva, ali jeste za neki drugi, vanratni život. I
situacija s hranom je opet podnošljiva, što je zaustavilo i posljednja glasna
protivljenja Abida Hajdarevića, koji ko zna kada će saznati zbog čega sam ga i
ja izdao, ali je pjesmu iz Komande pojačalo.
Prije par dana je i jedna grupa naših išla
posjetiti brdo Inač, na godišnjicu pogibije Džemala Bijedića, gdje Fočaci inače
drže položaj. Imao sam želju, ali mi noge nisu htjele. Tek sišao s Lopate
odgodio sam to za neki drugi put.
Ne znam, nisam siguran u priče godinama pričane,
ali bilo kako bilo kontam da bi bio red. Neku punu istinu u Dusini nismo
saznali, pričali su o ženi koja je čuvajući ovce prva vidjela plamen pogođenog
aviona, sve drugo može da ima sugestivne primjese. Možda ja i griješim ali me
na to navodi i činjenica kako oni ovo brdo zovu Hinač, bez obzira što nemam
razloga sumnjati kako mu je to prvo, pravo ime.
Sve je sugestivno, subjektivno. Takva nam je
priroda. Ni sami sebe nismo kadri objektivno sagledati.
Ako na Inač ne odoh, ako se za neku drugu priliku
neću otimati, bar dugo razmišljah o Munji. Učinih mu pred Novu godinu, tada mu
bijah zakletva. Ne krivim ga, ali je kumovao što potamnjeh u Ekovim očima. A to
on nije ni pokušao razumjeti. Žurilo mu se odmah nazad, kao da je znao šta se
tamo dešava. Kao da je mogao nešto promijeniti.
Munja me je čekao nekoliko dana a onda je sa
Samirom i još nekima ipak otišao do Jablanice. Vratio se, a poslije čega tri
dana nije govorio sa mnom.
Ja njega razumijem, veliko razočarenje je
propratila i jedna neugodnost. U povratku su svratili na neko sijelce u
Kostajnici, gdje je ostao bez čizama. Neko mu ih je ukrao, a teško je mogao
biti sretan što su mu susretljivi domaćini stigli obezbijediti nekakve kundure,
da se ima bar u čemu vratiti.
Čujem, na sve to se smijao. Na lopove se nije
ljutio koliko na mene. Kao da sam ja kriv što je ta njegova djevojka iznenada
odselila za Sarajevo. Ja sam samo slušao intuiciju, a kada je ona zatajila
priskočili su Redžo i Dževad. Poštedio sam sebe nepotrebnog pješačenja po
snijegu i mrazu, a vratio sam i povjerenje Eka Džamalije. Proći će i Munju
njegova nervoza.
Prestao sam zbunjivati i Husa Alibašića. Huso je
poznat po vrlo jakoj memoriji. Kažu da precizno barata podatcima o pojedinačnim
bježanjima, kako on naziva svako odsustvo iz jedinice preko vremena oznaćenog
na dozvolama. Isto je često manifestovao, koristio je svaku priliku pri nekim
diskusijama da svakoga podsjeti na taj način „Slušaj, staji, i ti spadaš u one
koji su mislili da negdje ima obješenih, i ti si 'od tad do tad' bio u
bježaniji“. Jedino je prema meni morao drukčije „Vala, staji, jedino ti mi
nekako vijugaš, ja te tamam ubilježim da si pobjego, a ti se odnekud pojaviš!“
***
U nedostatku rata vrijeme se opet trošilo na
druge načine. I dok su mnogi ponovo bili aktivni po pitanju posjeta mještanima,
mi uzimasmo kao grijeh ići nekome ko također nema. I njihove zalihe krompira i
drugog povrća nisu prevelike, na red je došlo kestenje iz Neretvice. A to bi
sasvim potislo osjećaj nepravde koji prijeti.
Gnušali smo se i saznanjem kako su neki od nas
pomutili dobru sliku koju smo bili stvorili. Bez namjere da sudimo ono što nije
dokazano, opet ne mogosmo sumnjati u ono što je vrlo vjerovatno.
Iz Dusine je došao prigovor da je iz jedne kuće
ukradena krava. Tragovi su vodili prema, i kroz Deževice, pa negdje do pod
Radavu. Gdje su se tragovi gubili. Traženje je potrošilo dan, a sutra će
Komanda pretražili sve kuće u selu.
Sutra često donese istinu, ali ponekad
zakašnjelu. Iz Dusine su stigle nove informacije, neki su čuli nekoga da je
protjerao konja kroz selo. Jeste bilo malo sumnjivo, ali su jasno čuli „điha,
dorate“. Ujutro konjskih tragova nije bilo, ali jeste kravljih. I oni su
praćeni. Mimo sela. I nestali.
Da bi se drugo jutro opet pojavili. Prekasno.
Najprije je izvršen pretres svih kuća, od „birane“ grupe diverzanata, pošto nam
smanjeno brojno stanje ne dozvoljava postojanje i odjeljenja vojne policije. I
tek kad je ustanovljeno da ni u jednoj štali nema nikakve krave ta je grupa
ponovo izašla na Radavu. Gdje su sad tragovi vodili i dalje. I koji su već
imali vremena završiti u nekom od Tarčinskih sela.
Takav je i ostao izvještaj policije. Neko iz
Dusine je odgovoran, negdje i nekako je na jedan dan sklonio kravu, a samo je
bačena ljaga na naš bataljon. Taj izvještaj nije se podudarao s onim što su
vlasnici krave, i ostali Dusinjani mislili o svemu, ali nije bilo više metoda
da se do istine dođe.
S izvještajem se nije slagala ni većina nas. Neki
smo se prisjetili Dragomilića, krađe krave dolje, i požurili krivca opet
tražiti među diverzantima. Ipak, bilo je i onih koji ovo ne smatraše njihovim
metodom.
Za te je krivac nađen u drugoj grupi, odnosno
među Kršima. Na njih, odnosno na Rama, a pošto je on i imenom prozvan kao
glavni akter cijele predstave, sve je već sasma ličilo.
Scenario događaja je sljedeći. Dok su njegova
braća i rođaci sjedili u kući domaćina kod kojega su često dolazili, a za kojeg
se sve ozbiljnije pominje i kako je budući mu punac, tek usput objasnivši da
Ramo ima manju prehladu i da je zato ostao u Deževicama, on je lagano ušao u
štalu i iz nje izveo kravu. To da kerovi nisu mnogo lajali je razumljivo. A što
ni niko od mogućih prolaznika, ili ko bi se slučajno zadesio u svojoj avliji
nije također ništa posumnjao je ona već pominjana priča, uz dodatak kako je
preko krave bio prebačen i samar.
Ramo je mirno s kravom bio u Deževicama, s obzirom
da su bataljonski stražari ponovo ukinuti. S njom je brzo malo produžio, odakle
se još brže vratio. S tim da je u međuvremenu kravi obuo dva para vojničkih
čizama! U drugoj, možda vjerovatnijoj verziji to je učinio odmah u selu, dok je
neko drugi do pod Radavu pravio kravlje tragove, sačuvanim papcima od one krave
koju smo dobili, zaklali i osušili.
U sve se uklapala činjenica da su jedino oni, i
Jelečani bili smješteni u kuću čija je štala bila napunjena sijenom. Štale nisu
odmah pregledane zbog produženja tragova, a kasnije provjere su pokazale da su
Krši vodili o svemu računa. Niti u njihovoj niti u Jelečkoj nisu nađeni tragovi
boravka krave u njima, ali jeste u kući Lugušića, koja je do njihove.
Ramo jeste pio čajeve, da li zdrav ili doista malo
prehlađen od ovih aktivnosti, ni Rada ni Safira nisu mogle pouzdano znati.
U kući Jelečaka će se već te noći čuti malo više
pjesme, uz obrazloženje da je prije par dana stigao Velid Nikšić s nešto ličnog
novca, dobivenog od rođaka iz Njemačke.
Bilo kako bilo, ovaj slučaj se predaje prošlosti,
s četiri nejednako moguće grupe lopova, i s ovom jednom vrlo zanimljivom
pričom.
Slavkovići,
Neretvica
