Dok je tvoga đula ne
gledam rubina.
Dok je tvoga vrata ne
gledam jasmina.
Tvoje grudi, moja
pjesma ne pjevana.
Tvoje lice, moja
knjiga ne čitana.
13. januar 1994.
Moji su almasi mali
prsti tvoji.
Što je moje, niko ne
smje da osvoji.
Tvoja merdžan usta
više slasti daju,
nego kevser-vrelo u božanskom raju.
nego kevser-vrelo u božanskom raju.
Miris, što ni amber,
ni mošus, ni ruža
ne imadu, meni tvoja
kosa pruža.
Gazeline oči svaku
cijenu gube,
pram očima tvojim kad
pospano ljube.
I ja ti se, Lejlo, sav
u milju gubim,
što sam stvoren da te
ponekad poljubim.
/Safvet-beg
Bašagić/
Nije da se ništa nije promijenilo. Snijega ima,
ali se može lagano ići. Postoje i novi razlozi.
Situacija s hranom je teža nego na početku. Možda
postoje neke stvari koje dodatno utječu.
Par kuća, čini se, isto ne osjeća.
Skoro svake noći iz njih dopire pjesma. A gladan čovjek ne pjeva! Koliko mi je
samo puta kroz glavu prošla riječ onog mještanina da bolja vojska niti je došla
niti će doći u selo.
Nisam se libio govoriti o tome. Svako
postrojavanje smo Abid Hajdarević i ja tražili drugi odgovor, od toga da je
cesta kojom smo se snabdijevali blokirana zbog snijega. Ali ako i jeste, zašto
se ne razmatra prijedlog Fadila Barlova da se krene s čišćenjem puta, ili da se
pješke ide donijeti brašna!? Siguran sam da bi se dobrovoljaca među vojskom
našlo, ostaje pitanje dobre volje Komande. Ili je potpuno tačno kako svi ne
trpimo jednako glad. Dok smo jedni gladni i odmah poslije ručka, dotle drugi
pjevaju cijelu noć...
Nepravda je gora od gladi. Čini mi se da to
prevlađuje.
Munja je odradio onu jednu smjenu, sada je na meni da ispoštujem dato obećanje. Nema me više šta vući Jablanici, ali očigledno postoji nešto što me tjera iz Deževica!
Puklo je u meni, dogovorio sam se s Munjom, krećemo rano ujutro. Što, čak, nisam ni
tajio. Niti me je bilo briga kako će na moj postupak gledati Eko.
Nekoliko dana pričam na postrojavanjima, nudim se biti
u grupi koja će gaziti snijeg do Fojnice, nazad s vrećom brašna. Objašnjavam da
mi postaje sve jasnije da su pametniji oni koji su ovu jedinicu napustili, dok
smo mi koji se i nudimo ići po brašno za cijeli bataljon, dvostruke budale.
Ili, kako sam to i jutros rekao, dosta mi je što sam sam od sebe budala, zašto
više dozvoljavati nekome da me pravi većom budalom nego to doista jesam.
***
Eka nisam očekivao, ali još manje nekoga drugog.
Niti sam na taj način povezivao dolazak u kuću Dževada i Redža. Bez obzira što
inače nisu toliko držali do komšiluka vjerovao sam da je to jedini razlog
posjete. A tako je priča i krenula. Prisjećanja na događaje od prije rata,
obavezni pomen rahmetli Azema i Remzije, te uobičajeni optimističan pogled
prema nekoj skoroj, još uvijek ratnoj budućnosti. Čak sam bio smetnuo s uma
koji mi je naum za naredno jutro.
Podsjećen sam u drugom dijelom razgovora. Tada su
na red došli oni koji su otišli u druge jedinice. Moje poznato mišljenje o
njima, ovaj put je izostalo. Što ovoj dvojici nije promaklo.
Stigli su pomenuti onu Bešovićevu kako je to
prije svega grijeh prema porodicama, koji dužim boravcima kući nego u jedinici
zapravo otkidaju i od ono malo hrane što one dobivaju. A u svakom gradu, mjestu civilima je teže u odnosu spram vojsci.
Osim u Deževicama. Pripomenuo sam.
Privremeno. Odgovorili su. I nastavili, pričom
kako se već sutra očekuje kamion iz Fojnice.
Gledajući ih, ne izdržah a da ne primijetim da
oni, i još neki ni ne djeluju naročito zabrinuti zbog činjenice da već nekoliko
dana hljeb se reže na šestero. Niti se daju vidjeti posljedice gladi, tog
problema koji se ovdje harmonično ponavlja. Ponavlja, kod većine vojnika.
Iako sam bio prilično isprovociran, nisam htio
biti precizniji. Nije bilo potrebe, iz dva razloga. Prvo, oni su to jako dobro
znali, a svakako ima onih koji su jedva čekali da se umiješaju. Ferid i Fadil
su bili toliko precizni da su glad većine jasno povezali s pjesmom manjine.
Dževad i Redžo nisu opovrgavali, ali su
diplomatski prebacivali krivicu. Najprije da je to neminovnost, da je toga
uvijek bilo i biće, ali i da nije ni blizu onome koliko mi mislimo.
Sve skupa je prešlo u polužustru raspravu koja je
potrajala nekih pola sata. I koja, osim te žustrine i toga što je potrošila
pola sata, nije ničim drugim ni mogla rezultirati.
Jedino, da Dževad i Redžo zaborave stvarni razlog
svoga dolaska. Ali, nisu. Kada su već povlačeći se iz tekuće rasprave ustali da
kao idu, Dževad mi se, pomalo iznenađujuće, ali jasno ironirajuće obrati:
-
Nego, rodjak,
čujem da si i ti opanke pritego, da i ti prelaziš u pobjegulje?
-
Pojedinim
pticama snijeg ne smeta da cvrkuću.
-
Znači, istina
je.
-
Pa, rodjak, ne
znam šta bih ti reko. Ti znaš da ja lopov ne umijem biti. A vjeruj da mi je
poštenje dokurčilo.
-
A vjeruj i ti
meni da je svugdje isto, jali gore.
-
Vjerujem, i
znam. Ipak je malo drukčije kada te neko tuđi krade, nego tvoj.
-
Ima ti i ta
mjesta. Osim toga, ti bar znaš da ja nikad nikome nisam zamjero ko je god išo.
Koliko smo o tome pričali, baš ja i ti. Svako odgovara za se, za svoje
postupke. Znaš i da smo oba govorili da je i bolje što su neki otišli. Oni, od
kojih se to očekivalo. Je li tako?
-
Nije da nije.
Uglavnom. Ipak, našo se poneko pametan i od koga nismo očekivali... da je
pametan.
-
Ama, naviko sam
ja na tu tvoju filozofiju. I nemoj ti mene pogrešno shvaćati, nisam ja došo da
tebe odvraćam od tvojih nauma. Samo sam te došo podsjetiti na nešto što si na
Trebovoj reko!
-
Pa, podsjeti.
-
Sad, ko fol ne
znaš na šta mislim!?
-
Bez zajebancije,
ne znam – nakon tridesetak sekundi stvarnog razmišljanja potvrdih iskrenost.
-
A sjećaš li se
kada si reko „Dok postoji ovaj bataljon, ja ću biti u njemu“. Tako nekako.
-
Sjećam – ovaj
put mi je bio dovoljan sekund prisjećanja.
Ispratio sam ih, zadržavši se pred vratima par minuta.
Nisam više razmišljao, samo sam pogledom upirao u Munjinu kuću. U kojoj svjetlo
nije gorjelo. Neko rani ujutro.
I ja bih, ali imam starije obećanje.
Džanići,
džamija