Mjesečina, mjesec u oblaku,
ranjen Ale leži na sokaku.
U ruci mu dvije dunje žute,
a na srcu dvije rane ljute.
1.
januar 1994.
Prva rana, umire mu majka,
druga rana, udaje se draga.
Lakša j rana što umire
majka,
negol rana što s udaje
draga.
Čekao sam ovaj razgovor, sa željom da više čujem
nego kažem. Zato sam vodio računa da istaknem samo najbitnije, da ojačam već
steknuto povjerenje, ali i da ne budem opširan kako bi i Edib rekao nešto novo.
U vezi tih dešavanja poslije, odnosno razlozima
kašnjenja ispomoći, kao i ne pokazane volje da se Karavelić smijeni, Edib mi
nije rekao ništa novo. Samo je potkrijepio moje sumnje.
Također, i vezano za sama borbena djejstva za
vrijeme dok smo i mi bili gore. Tu je potvrdio kako je i njihov položaj bio
identičan, što smo čuli već u Raštelici. Nije meni, nama predbacivao što smo
postupili kako jesmo, što smo se povukli, ali je s pravom ljutito govorio što
nije bilo i kontakta s njima. Sa svim tim jedinicima koje su, kao i mi,
pokušavale odbraniti Igman. Ne zaboravlja pomenuti Devetu brdsku brigadu,
njihove diverzante, iako očekivano naglašava ulogu koju je igrala njegova
jedinica. Shvatao sam ga, razumio, nismo mi samo napustili Proskok i Igman,
napustili smo i one jedinice koje su ostale.
I baš u vezi tih dan-dva kada su te jedinice bile
same gore čuo sam nešto što će me iznenaditi, učiniti i prema njemu
sumnjičavim, te tako potpuno otrijezniti.
Iz Raštelice mi je poznata priča o pravom haosu
koji je gore nastao, o sukobu prsa u prsa s četnicima, mješanju jednih s
drugima, o poginulima na obje strane, o skoro čudnom prijekidu sveg tog haosa.
Četnici su se mjesec dana mučili da presjeku ulaz u Sarajevo, naši to branili
slabije nego se moglo, a kada su četnici biti toliko blizu cilja, kada je
nastali haos mogao jedino njima odgovarati, sve je odjednom stalo. I tu ima
stvari koje Ediba ljute, sve se samo poklopilo s konačnim dolaskom Sedme i
Sedamnaeste, ali ako je neko gore trpio to su bili Hadžićani, uključujući i
Vukove, te ostali koji su se zatekli gore. A opet se o spašavanju Igmana govori
iz tog, poklapajućeg konteksta. Kako Edib reče Igman nije spašen, odbranjen,
oslobođen, nego su četnici odustali.
Sve skupa liči nekom političkom dogovoru - dokle
je trebala trajati četnička ofanziva. Dogovoru, koji je morao biti prikazan
ratom. Ratom u kojem je izgubljeno toliko boraca.
A da se ne bi neko bavio istinom, priča je
vraćena na početak. Kao, pad Grepka, Trnova, Proskoka, sve to je grijeh nas
koji smo se borili, a zaustavljanje ofanzive je zasluga iz Sarajeva.
Svaki grijeh ima svoga krivca. Možda smo mi bili
idealan izbor, ali smo imali prejake argumente. Ostali su zabilježeni naši zahtjevi,
apeli, činjenica da smo se povlačili pod naredbom, zbog popuštanja drugih, dok
je naše samovoljno napuštanje linije iznuđeno njihovim nepristajanjem na smjenu
Karavelića, a osim toga desilo se na tački od koje četnici nisu išli dalje.
Druga varijanta je Komanda Odbrane Igmana. Zaim
Imamović je, također, prejak zalogaj, pa bi neko od nižih komandanata, tako i sam
Edib i dolazio kao najlogičnije i najlakše rješenje.
Slušajući ga dajem sebi slutiti mnogo toga. Edib
je nevin i to će dokazati, ali njima i nije cilj otkiriti, već sakriti istinu.
Za to im je potrebno vrijeme, a ono polahko teče.
Pet mjeseci je proteklo. Od kako u dnevniku držim
nekoliko neispisanih stranica. Čini mi se kako ću nakon ovog razgovora moći ih popuniti.
Ukidajući neke od upitnika koji još od onda čekaju svoje odgovore.
***
Međutim, jedna Edibova priča meće nove upitnike.
One noći kada smo mi otišli, on je ranjen! Ništa neobično, dok se ne čuje kako
se to dogodilo.
Pričao je brzo, ali jasno, a ipak priča bi takva da
slušajući je, na momentima se gubih u razumijevanju je li se to dogodilo njemu,
ili nekome od koga je on čuo priču, a možebiti je i prisvojio.
Kome god da je, desilo se na samom početku tog
haosa. Jedan metak ga je stigao, teže ranio, onemogućio da se kreće, dalje bori
ili povuče. Vrijeme kada se puška zamjenjuje ručnom bombom. I čeka.
On je dočekao. Da padne u nesvijest, i poslije
dođe sebi. Uredno previjen, ostavljen da živi. S jasnim trgovima ko je to
uradio. Niški specijalci!
Nevjerovatno čuti, još nevjerovatnija ushićenost
kojom on to priča. Dvije nevjerovatne stvari, za dva glavna upitnika. Ili je
istina, ili nije. Ako nije istina, zbog čega bih ja trebao to čuti, osim ako on
ne uvježbava izmišljenu priču. Ako je istina, ili je snažno poduprta priča o
političkoj igri, ili su četnici samo htjeli pokazati da i među njima ima
humanih, viteških boraca. U tom slučaju je Edib jedan od najsretnijih ljudi...
I nije nezahvalan. Tako je birano govorio o tim
četnicima, tom postupku njihovom, da je to kod svakog slušaoca moralo bar za
trenutak potisnuti sva sjećanja koja četnike poznaju kao zločince, bezdušno
zvjerinje.
A kada se ta sjećanja vrate, normalno je da se vrati
i sumnja u istinitost ove priče. Sumnja, koja nejasnim čini pričanje u prvom licu
uz odlično poznavanje i događaja iza, i koja sada otkriva te nove upitnike. Da
li je gore, ipak, bilo izdaje, i da li je Edib odgovoran? Odnosno, ko jeste!?
Komanda traži vrijeme.
Istini je ono, također, nekada neophodno. Mene je
briga za Komandu, ali mi je stalo do istine. Zato mi je čekati njeno vrijeme.
Do tada mogu jedino nagađati. Ali kako, i dalje, manje ne znam nego znam, prije će biti da
navijam. A volio bih da Edib govori istinu. Ne zbog Niških specijalaca, nego
zbog njega, odnosno pokojnog Čeda Domuza i jedinice koja nosi njegovo ime,
svega što sam o njima čuo.
Zbog Ediba jer mi izgleda iskren, i posebno što
baš po njemu želim pamtiti ovaj doček Nove godine.
I zbog čega ću ponoviti, toliko puta već rečeno,
da nije slučajno Munja imao ideju, i da je nisam ja tek tako prihvatio.
Igman,
plato
