Od Sarajva do Mostara,
svako selo znam,
mlado momče
ja.
Svaku snašu i curicu,
aman i udovicu.
Sve od sela pa do sela,
ašikujući,
o, mlado
momče ja.
Po tri dana i tri noći
aman, ne
spavajući.
31.
decembar 1993.
Udovice, vragolanke,
snaše još gore,
a mlado
momče ja.
Kako ne bih, s đavolima,
aman, osto
do zore.
Ja ne žalim što tri noći
nisam spavao,
jadno momče ja.
Već ja žalim što nijednu
aman, nisam
ljubio.
/Jozo Penava/
Vrijeme je nastavilo sa svojom promjenjivošću,
ustaše miruju, nogama se omilio hodati, pa je i misli teško obuzdavati. Još se
potrefilo da sa smjene silazim uoči Nove godine, što znači da sam do šestog
januara slobodan, tako da Munjinu ideju nisam odbacivao.
Malo je onih kojima se razmišljalo, kamoli
kretalo na neki duž put, tako da nije bilo nemoguće da nam Eko izađe u susret.
Pogotovo, ako ga ja budem pitao.
Čim je svanulo, a prije nego nam je smjena došla
nas smo dvojica krenuli prema Deževicama.
Odmah po silasku sam ja bio kod Eka, a desetak
minuta potom smo već bili na putu prema Jablanici. Pošto smo još jednom
potvrdili da ćemo ispoštovati što je Eko tražio od nas, odnosno da nećemo
kasniti na smjenu, okrenuli smo se mislima onome što prvo dolazi. Ponovni
susret s Jablanicom, sa svime lijepim što smo donijeli otud.
Uspomene slične, ali i ne sasvim jednak njihov
teret. Iz koraka u korak, iz riječi u riječ, počeh sumnjati kako on i neće
previše držati do obraza. Pričao je o toj djevojci koju voli, ali i pominjao
ranije kontakte sa Zukinom jedinicom. Ma koliko sve pripisivao njegovoj
mladosti, ma kako mi nevjerovatno zvučalo nečije pomišljanje na ženidbu u ovim
vremenima, baš to je izrodilo ovu Munjinu ideju. A kako je idejom već uspio me
dobiti, pobojah se da još više ne padnem pod njegov utjecaj. Ne vjerujem da je
Alma još u Jablanici, ali ako slučajno bude...
***
Nije. Nisam morao pitati, osjetio sam. Ali,
vremena za neku tugu nije bilo. Znao sam da će Mufo smisliti nešto...
Znao sam i da sam dobrodošao, da sam dodatno ovu
noć učinio kakvom je želio, opet je sve nadilazilo i moja očekivanja.
Jablanica podsjeti na čarobni Majdan, samo u
većem razmjeru. Danas nije rat, danas se čeka Nova godina.
Nema restorana, diskaća, uličnog dočeka, ali
skoro da nema niko ko nije našao društvo. Samo ovdje se vide sve one ljudske
različitosti, ali i s tom jednom velikom bliskosti. U jednoj od soba u barakama
je grupa starijih muškaraca koji nisu ljubitelji pića, u drugoj su žene koje
vole veseliji razgovor, u trećoj koje će nekom lakšom pričom na jednu noć
potisnuti jednogodišnju brigu, dio omladine je u parku, drugi kod Muzeja, treći
za kinom, u kojem su žene s malom djecom, ona veća su u Ramizovoj sobi, Ramiz i
Mufo i njihovo društvo su u kuhinji, društvo koje čine i neki Jablaničani,
jedni koji će sve vrijeme biti tu, kao i oni koji negdje drugdje imaju glavni
doček ali će dakako par puta posjetiti i ovo društvo, kao što će i svi odavde
naći vremena obići još koje, i tako do ponoći, i tako do zore...
Ja sam se odmah dao šetnji. Mnogo je bilo dragih
lica, ali imam još četiri dana. Samo je jedan razgovor, iako kratak kao i
ostali, bio potpuno drugačiji. Fehimu Hećo sam pitao za adresu Alme
Selimhodžić. Bio sam spreman obradovati se, otud uz iznenađenost negativnim odgovorom
ne skrivah ni razočarenje. Čim sam jasno razumio kako njenu adresu još nema, sve
što je još rekla meni je zvučalo kao mrmljanje. Biće da je pomenula Alminu
imenjakinju Logo, rodicu i nekadašnju komšinicu. Kako sam ja bio bez glasa, bez
pitanja, klimnula je glavom, što je značilo da ću tu adresu imati već sutra.
Osmjehnula se, što je značilo da joj je drago. Osmjehnuh se i ja, ali nekako
čudno, kako nisam trebao. Sigurno da je moja želja da konačno odem u Sarajevo i
vidim se s bratom dobila dodatni razlog, siguran da ću tu želju uskoro
ispuniti. Ali, ja sam još četiri dana u Jablanici. A mogao bih i svakih
mjesec-dva dolaziti...
***
Bilo je oko devet kada sam još jednom ušao u
kuhinju. Tu su bili svi koji će i ponoć dočekati, a sad i jedno meni nepoznato
lice. Što mi je bilo jako drago, bio je ne mnogo star, i u maskirnoj uniformi.
A što je sjedio u pročelju značilo je da se radi o nekom od značajnijih
komandanata. Ovdje sam već poznavao mnoge znamenite Jablaničane, ali svi
uglavnom vezani za civilne strukture. Rahmetli Sena Džinu sam upoznao na
Trebeviću, o rahmetli Kulji sam slušao puno, pominjani su i neki živi
komandanti, ali ne takvim rječima da bih nekoga od njih očekivao večeras tu.
Zbog male zbunjenosti, i prilične galame nisam
odmah skontao o kome se radi. Ali sam iskoristio prvu priliku da Mufa
priupitam.
Tek sam bio iznenanđen. I počastvovan. Novu
godinu ću dočekati u društvu Ediba Šarića. Cijeniću ono što već znam o Ramizu
Rokši, Fifi, Mušiću, Salihagiću... velika je čast i s njima biti u društvu, ali
sam nekako odudarao. To se vidjelo i po tome što i ja u Edibovim očima bijah
veliki, očima kojima me često tražio kada god bi nešto pričao.
Bez posebnog nekog razloga, zanimljivim mi se
učini sjetiti se da sam ušavši Ediba prekinuo u trenutku kada je on Mufu pričao
o svome bratu, Medarisu ako se dobro sjećah. I to, kroz neku zajedničku
bitku...
Sada su neke druge teme, ali osjećah da ću doći
do prilike da s njim pričam, iako će se od ratnih tema bježati one će se same nametati.
Do tada ću i uglavnom ćutati, tek sabirajući neke
utiske o onome što sam o Edibu već čuo. Jedan od onih komandanata o kojima sam
slušao samo najbolje. Saborac Čeda Domuza, poslije čije je pogibije i preuzeo
komandu nad njegovim Vukovima, a s kojima je nastavio bilježiti vojničke
pobjede. Bili su na Igmanu kada i mi, još i ostali iza nas. Vjerujem da za toliko
i zna više o dešavanjima gore, nadam se da će biti objektivan, priželjkujem da će
biti voljan kazati nešto od toga...
Ne sasvim siguran, ali kao da mi se negdje u
mislima zaturilo kako sam čuo da su i Vukovi sada ovdje. Otuda i nisam se
pitao, niti razmišljao otkuda on ovdje, pretpostavljajući da su tu i Vukovi
pomislih da je možda opet neka široka akcija na vidiku, da ću možda i ranije iz
Jablanice nego što to zahtjeva smjena. Ali, noćas je doček Nove godine.
Pije se, zapjeva, između se poneka progovori. Ja
kao najmlađi nisam mnogo pričao, a opet sam vodio računa da previše ni ne pijem.
Želio sam iskoristiti priliku, ako se ukaže, da bar pred zoru porazgovaram s
Edibom.
***
Dočekao sam. Ostali su se poznavali dovoljno,
piće i pjesma ih umorili, jedni su se već razilazili, druge je tu, i budnima, i
jedino moglo držati da slušaju kakav zanimljiv razgovor. Zapravo su se još
jedino držali Mufo i Ramiz kao domaćini, Edib kao gavni gost, te ja sa svojim
razlozima.
-
Edibe, šta se
radi u tvojoj jedinici, gdje ste, treba li vam boraca? – krenuo sam pitanjem
onim običnim, nikako ne sluteći mogući odgovor.
-
Svratio sam
danas, u Drežnici su, dobro je, a vojske uvijek treba. A ako ne lažu, jedva
čekaju da se vratim – Edib odgovori
mirno, kroz lagani smiješak, već time nagovještavajući da sam nešto bitno u
njegovoj priči preskočio, ali i lično uvjerenje da je sve to neka greška.
-
Da se vratiš? –
bio sam nesigurno zbunjen, prvo pomislivši na nekakvo ranjavanje.
-
Ti nisi čuo!?
Besposleni bezbjednjaci, neko im neke sumnje na mene nabacio pa to sad izvrću,
prevrću, ili što bi vojska rekla - ne daju sebi na liniju.
-
I čudi me, i ne
čudi... Ali neću da ponavljaš priču, ko mi je kriv kad nisam bio od početka.
-
U redu je. Jest
da se meni više otegla ova istraga neg njima, sve je i tužno i jadno, ali je
najbitnije da ne može vječno trajati, i pogotovo da će jednom sve biti gotovo.
Nego, buraz reče da si ti bio na Igmanu, Proskoku?
-
Jesam. Sve
vrijeme.
-
Znam, bilo je
teško – Edib nastavi poslije mog dubokog uzdaha – i gore je mnogo toga ostalo
nejasno, zamršeno. Sve znam. Drugi su bili krivi, a krivica je prebačena na
vas. Tako je to, drug moj...
-
Jeste. Ali ja
sam uvjeren kako će nekad sve izaći na vidjelo. Neće baš sve, ali jebiga. Eto,
recimo, ja bih najvolio nekad dobiti odgovor zbog čega Karavelić nije
smijenjen. To što nije sam odstupio to je stvar njegovog karaktera, morala. Ali
mi je nepojmljivo da je on potrebniji bio Prvom korpusu nego cijela jedna
brigada. Ja to zovem velikom uvredom, velikim poniženjem. Pa još, poslije,
način na koji smo pokušani... na koji se pokušalo da nas se zaustavi...
-
Izvini, jel ti
neće biti mrsko da popričamo malo o tome?
To sam i sam htio, priželjkivao. Ja ne volim
ništa kriti od onoga što znam, a volim znati još više.
