Ah, što će ti, lolo,
ahmedija?
Of jana, stara pjana,
lolo, ahmedija?
Kad je sinoć pod
hastalom bila?
Of jana, stara pjana,
pod hastalom bila?
Vino piješ, ahmediju
kriješ!
Of jana, stara pjana,
ahmediju kriješ!
Ah, što će ti, lolo,
žene dvije?
Of jana, stara pjana,
lolo, žene dvije?
Pusti staru, uzmi mene
mladu!
Of jana, stara pjana,
uzmi mene mladu!
Stara će ti čaše
proljevati;
Of jana, stara pjana,
čaše proljevati;
A ja mlada čaše
doljevati!
Of jana, stara pjana,
čaše doljevati!
Mrak je pritisnuo, ali je prtina jasna. Dā ići a
dâ mirno razmišljaš.
Prvo sam pomislio da u torbici nosim benzin, zbog
činjenice kako je Sajo upetljan u sve. Tek kasnije osjetih miris rakije.
Provjerih, i umalo da otpijem gutljaj. Ne htje mi se.
Žurih. Obaviti čim prije što sam se obavezao,
poslije se dobro izgalamati na samoga sebe, te onda i sve zaboraviti.
Straha, onog pravog nema. Sjećanja na lutanje sa
Saljom su suvišna. Nije ovo više nepoznat teren, a medvjeda se nikad nisam
plašio. Ustaša ovdje, nemam razloga.
Žurim, u želji da ne sretnem nikoga. U želji, ali
za svaki slučaj stalno podešavam torbicu iza leđa. Ako i sretnem, da me nema
šta pitati. Što sam poranio iz Dusine, što se sam vraćam, pitanja su na koja se
ne mora odgovoriti.
Razmišljam o onome šta me čeka. Znam većinu koji
već gledaju na sat. Znam i da im Sajo ništa nije rekao, slutim njihovo
iznenađenje. Ako mi je nešto drago u ovome onda je baš to. Vidjeti sve te face.
Većinu njih.
A to me i okrenu uvjerenju da nikoga sresti neću.
Da idem onako, nekoga bih morao sresti. Ovako, siguran sam da ću ovu rakiju
donijeti kome je namijenjena. Moram, ja držim do povjerenja.
Ulazak u selo me uspori samo toliko da bolje
osjetim zadovoljstvo. Zadovoljstvo zbog uspjeha. Meni samom zvuči patetično,
ali ja uspješno izvrših povjereni zadatak. Nisam zaboravio šifru, posljednje
što me do toga dijeli.
Pred vratim zastah. Ne okrećem se, znam da nikoga
nema ko me može vidjeti. Zastah da oslušnem. Da se začudim kakvu tišinu čujem.
Na trenutak posumnjah kako sam pogriješio kuću.
Digoh pogled, nisam. Oslušnuh još jednom, ista tišina.
Slegoh ramenima, bar će se jasno čuti, razabrati
moje kucanje.
Tek sad osjetih neko uzbuđenje. Mozgom ne mogu,
ali drhtavom rukom mogu pogriješiti. Zašto drhti? Od uzbuđenja, valjda je
uvijek tako kada si pred pobjedom.
Kucam. Učini mi se savršeno. Nije moglo biti
dvojbe, sumnje da je koga čekaju.
Dvije sekunde poslije čuh i korake. I
otključavanje vrata.
Soba je bila u gornjem dijelu kuće, prozori
zamračeni, što je objašnjavalo onu tišinu, u hodniku nije ni bilo svjetla što
je opet objašnjavalo kako je Ferid Beganović ne prepoznao me i okrenuo se kao
da je sam Sajo bio. Ostavivši me da ja zaključam.
Da li je osjetio ili se slučajno okrenuo, tek je
u momentu skretanja uvidio grešku. Iznenađenje, i to ono negativno, nije mogao
skriti. Skoro me sačekao na vratima ne vjerovavši očima i dumajući ko zna šta
sve. Kako je došlo do zamjene, ako se već nije šta Saju dogodilo, posebno kako
će ostali reagovati. Vremena da sam dođe do odgovora nije bilo, ali ni
mogućnosti da sad nešto sakriju.
Ulazimo ćutke. Moj očekivani osjećaj pobjede
prelazi u nelagodu. Jesu tu ljudi koje sam očekivao, ali uglavnom prijekornijih
pogleda nego što predosjećah. Nelagodno je trpjeti zaleđene poglede na sebi,
zaleđene i prikovane.
Kroz glavu mi prođe misao kao da sam u nekom
filmu, trileru, akcionom ili kriminalističkom. U filmu u kojem sam igrao glavnu
ulogu. A u sceni u kojoj se u ovom trenutku dešava ono najvažnije, bit filma. U
sceni u kojoj se razotkriva nekakva banda, prekida, zaustavlja neki njihov
opaki plan. Sceni u kojoj se muzikom ističe tišina koja se glumi.
Osjećah tu muziku u ušima, te riješih odglumiti
scenu najbolje što umijem. Počinjem drugim, tvrđim prijegledom cijele sobe.
Zaustavljajući se na svakom pojedincu samo po djelić sekunde, ali dovoljno da
razmjenimo mišljenja.
Baš to nelagodu učini nelagodnom. Bilo je tu
nekih od kojih se nadah ravnodušnosti. Nema toga, ako nije ljutnja jeste stid.
Ili nešto između. To između primijetih kod Ćasare, iako sam ponajprije od njega
očekivao olakšanje, podršku. Manji stid kod Eka Džamalije, malo viši kod Derva
Rahmana. Ostalo je ljutnja, i gore. To gore najizraženije kod Samira
Selimovića. Valjda zato što je on vođa bande. Pardon, bezbjednjak.
Njegov led u očima strijelja. To je lice čovjeka
koji se neće lahko predati. Koji će sada posegnuti za pištoljem, bez obzira na
svjesnost da je sporiji, da nema izgleda, da je gotovo. Posegnuće za pištoljem,
osim ako je scenarista pisao drukčije.
Jeste. To ja znam, a prvi koji to shvata je Murat
Fulurija. Sjedio je krajnji, valjda zbog toga ne dostigoh odmah prepoznati tu
jedinu ravnodušnost. Sada me je privukla, te upravo njemu okrenut stadoh
skidati torbicu s ramena.
-
Sajo me zamolio
da ovo donesem, i predam – Muratu okrenut, ali se obraćah svima.
-
Sve je bilo u
redu. Nije bilo problema? – Murat mi i odgovori.
-
Valjda nije. Reko
bi mi Sajo, zar.
-
Aha... Pa sjedi,
odmori.
-
Neka, ne bih...
-
Hajde, popi
koju!
-
Pa... – u
djeliću sekunde se skontah – pa hoću, al samo dvije-tri.
Da. Samo je ovako ispravno. Radi se o povjerenju.
Koje treba jasno pokazati.
Da sam se odmah okrenuo i otišao, ostavio bih
tračanje o sebi. O sebi, i o Saju. Ostavio bih neraspoloženje. A to ne liči na
mene, ma kako se nekad samome sebi činio takvim.
Ostaću. Pet, deset minuta. Koliko da popijem
tri-četiri rakijice. Nije mi potrebna ta okrjepa, odvikao sam se, potrebna je
njima garancija da ću šutjeti. Da neću jedva dočekati da svane pa da na
postrojavanju konkretizujem što danima pričah.
Jedino je ovako ispravno, makar prema nekome neću
ispasti fer. Neminovno misli okrenuh i ka Abidu Hajdareviću, žaleći što će
odsad biti usamljeniji u prozivanjima. Žaleći njega, a kriveći sebe. Ako sam ja
kriv što je Sajo baš meni poklonio povjerenje. I što nisam neko ko će to lahko
izigrati.
Nije li čovjek nekada kriv, iako nije imao
izbora. Nije kriv, samo osjeća krivicu.
Kriv bih bio da sam odbio Saja. Kriv bih bio da
ga nisam pitao kuda, zašto. Da sam insistirao na odgovorima, povrijedio bih
povjerenje.
Kriv bih bio da sam samo ušao, tresnuo torbicom o
astal i izašao. Kriv, jer bih okrivio Saja. Jer bih ostavio deset ljudi da
sjede na iglama. I da o meni imaju negativno, pogrešno mišljenje.
Sjeo sam. Deset minuta. Koliko da vratim
raspoloženje tim ljudima. I da čujem dvadesetak lijepih rečenica o sebi. Kako
sam fin, vrijedan, poslušan, povjerljiv dečko. Potom osjećajan, druželjubiv i
veseo. Plus, inteligentan i pametan, razuman
i mudar.
Slušao sam. Malo i uživao. Imam pravo, najveći
dio što su rekli je puna istina. Jedino malo ovo na kraju...
-
Pa sad, što se
inteligencije tiče to dakako stoji, to je Božiji dar – na to sam i reagovao – i
ona mi ne služi da se ja hvalim njome, jal da me ko hvali, već da ne dam nikom
da me pravi većom budalom neg što to doista jesam. Pamet je nešto drugo, to je
umijeće da se inteligencija, bogomdana, iskoristi. A toga meni pokatkad fali. U
toj su ravni i razumnost i mudrost. Ali, recimo da sve to nadoknađujem drugom
bogomdanom vrlinom, intuicijom...
Ne znam koliko su me razumjeli. Murat jeste, ali
je njemu bilo jasno da i nisam ništa rekao. On je i jedini razumio da sam nakon
četvrte rakijice odlučio ustati.
A Samir najmanje. Zato je pokušao biti uporan da
sjedim još malo.
Nema potrebe. Sve je bilo kako je moralo biti.
Kako je i jedino ispravno. Sjedio sam tačno koliko je trebalo da se izmire dva
različita osjećanja pred vratima, kad sam ulazio i kada ću izaći. Ušao sam kao
pobjednik, izašao kao poražen.
Ali, nisam kriv.
pogled
na Dusinu
