Gradila se Majdanska
džamija,
gradilo je devet majstorija.
Majstor Maša, Ale
čelebija...
Kad su mladi džamiju
sagradili,
tek su onda alem
postavili.
Alem meću, alem stati
neće.
27. novembar 1993.
Alem meće Ale
Čelebija;
alem meće, alemu
govori:
„Stan aleme, stan
dragi kamene,
voma sam se mlad
umorio!
Tri sam sriće sebi
namirio:
Jedna srića Šaćira
Žerića;
druga srića Paša Hadžkadića;
treća srića Šefika
Škodrića!“
Lijepo, skoro proljetno vrijeme uporno traži
načine da se nečim zanimamo.
Dinama je zbavljena, u kući je bila česma, imali smo
mogućnost da brzo riješimo problem osvjetljenja. Ali, činjenica da smo najduže
bili bez svjetla, da nas je uspio zaobići i priključak na veliku centralu, uz
trenutno ugodno vrijeme, učinili su da time ne budemo zadovoljni, rođena je
želja da se istaknemo u odnosu na druge.
Ferid je pronašao jedan veliki kotač, voda za
našom kućom je imala najjači pritisak u cijelom selu, šlauf smo već imali, i
mogli smo početi s pravljenjem svoje centrale.
U Sajov rad sam vjerovao, dok sam ovdje bio već
prilično skeptičan. Posebno, prisjećajući se Saljinih pokušaja u Mojkovićima da
od nekih komada napravi tranzistor koji će raditi. S Feridom nemam takvih iskustava,
ni pozitivnih ni negativnih, sem što nije djelovao kao neko kome išta slično basta.
Jaranstvo mora biti iznad sumnji, te se priključujem
cijelom projektu.
Kada su Ferid i Salja predočili svoje zamisli,
sve je izgledalo sasvim jednostavno. Tako smo i radili.
Mene je strah visine pa je za radove na krovu bio
zadužen Salja. Šlauf je gore dovoljno pričvrstio, na visini odakle je voda
idealno bila po kotaču. Koji se tako lijepo okretao da sam tada prekinuo sa
svojim skepticizmom.
Na redu je bio Ferid. Voda je isključena, a on je
ubrzano uz kotač kopčao i razvodio što je trebalo. Sve nije trajalo duže od
pola sata.
Dok su ostali pratili ponovno puštanje vode i
uživali u savršenom okretanju kotača, Ferid i ja smo prvi svjedočili
osvjetljenju našega doma. Bilo je fascinantno.
Nisam svoje sumnje glasno iznosio, pa nije bilo potrebe
da se sada izvinjavam. Ali bi bilo bezobrazno da im ne čestitam.
Dok su drugi imali tek jednu sijalicu, kod nas je
gorjelo u sve tri prostorije, plus u banji i na tavanu. A ja sam odmah
provjerio i pripremljeni radio-kasetofon. Ferid nije garantirao za njega, ali
nije bio iznenađen da je i on radio, ne mnogo smanjujući svjetlost u sobama.
Taktovi Bešlićevog „Otrova“ su bili signal i ostalima da smo uspjeli.
Ubrzo smo svi uživali u glasnoj muzici koja je
mnoge istjerala na ulicu, a ne mali broj je bio onih koji su došli i lično
vidjeti ovo naše „čudo“.
***
Lijepo je bilo. Dok je trajalo, stari bi ljudi
rekli.
Naglo mumljanje, zavijanje kasetofona je bio
jasan znak da smo se prerano zaradovali. Neki su počeli grešku tražiti u
slabljenju pritiska vode, što se odbacilo pošto se ni sijalica nije dala
upaliti.
Refik je izšetao iz kuće, vrativši se s istinom.
Vjetar je promijenio pravac. Nesmanjeni mlaz vode je i dalje tukao, ali sada pored
kotača.
Kada vjetra nema imaćemo struje za hvalu, kada
duva nećemo nikako.
Salja je još jednom bio na krovu. Šlauf se nije
mogao bolje pričvrstiti, pogotovo ne natjerati da se sam bori s vjetrom. Niti
je bilo bilo kakvog načina da se na vjetar utječe. A noći su ovdje takve,
nikada bez vjetra. Koji stalno mijenja i snagu i pravac.
I dok smo svi ubrzano shvatali da će ovo ostati
samo lijepa zamisao, da nema nikakvu perspektivu, osim poravnjanja s ostalima u
selu nabavkom manjeg kotača i korišćenjem direktnog pritiska vode, odnosno
obezbjeđenjem struje za jednu, najviše dvije sijalice, Fadil se dosjetio kako
da se, na kraju, makar našalimo:
-
Ništa! Kada nam
se bude slušala muzika Salju ćemo popeti na krov da drži šlauf i navodi na
kotač...
ulaz u Dusinu
