„Oj djevojko, mala
momo,
ja sam jedan, konj mi
jedan,
možel biti, dušo moja,
konak u tebe?“
„Oj junače, mlad
junače,
ti si jedan, konj ti
jedan,
težak će ti konak
biti,
ovdje u mene.
7. novembar 1993.
Težak, brate,
nepokojan
i sam od sebe;
Konju će ti zobi biti,
i bistre vode;
Tebi, mladu, nepokoja,
s večer do zore!“
Nismo širili priču, ali ni skrivali.
Tako nam se ujutro pridružio i Hajdar Kovačević.
On ne pije, ali ni ne puši. A planira obići porodicu.
Sam puta nije znao, drugi su ga izbjegavali zbog
nekog uvjerenja da sve što rakije otud donese treba i popiti. Nama nije smetao
ni on ni njegovi razlozi. A biće nam i običnije putovati. Važno je da nas
fizički može pratiti.
Ni mi nismo znali put, ali smo ga „snimili“
pomoću karte. Mirno smo od ukućana ispraćeni, s ličnim ubjeđenjem da nikako ne
možemo zalutati.
Put nije odudarao od karte, a nije bio ni teži od
onog što smo o njemu čuli. Držali smo se lagano uzetog tempa svjesni da nam je
Jasenik izbjeći, s obzirom da smo rano sreli Cirolija, Koju i Poharu koji nam
rekoše da je otud izvučena i posljednja kap.
Odmah je pobijedio moj i prvi prijedlog, Kruščica
koju poznajem. Radovao sam se novom susretu s njom, po redu trećim, i svaki put
sa zasebnim naumom. Pamtim dobro dva prethodna, ne baš jednako želim vidjeti
Armina, odnosno Šabanove. No, nisam zazirao od mogućih susreta, u oba slučaja
sam računao na moguću pomoć. A s obzirom kako još nešto o njoj nisam zaboravio
- tamo rijetki rakiju konzumiraju, odnosno i peku. Ali, te rijetke još niko
nije posjetio.
***
Armina doma ne bijaše, kao ni potrebe da idemo vrhu
sela.
Izgubili smo dosta vremena, a tek smo uspjeli
pazariti jedan litar, kako bismo imali za neočekivano produženi put. Upućeni
smo u sela s druge strane. Pogled prema njima je na momenat pokolebao Hajdara.
Predložio je da se vratimo, ali je i očekivano preglasan.
Sela s druge strane su možda bila nešto bliža
nego se činilo. A i posrećilo nam se.
U Slavinićima dobijamo negdje litar, negdje dva,
kanisteri se polahko pune...
Da ćemo biti zadovoljni najavio je dolazak kod
seoske učiteljice. Ona je pazarila pet litara, ali i obećala uputiti nas gdje
ćemo dobiti ostalo. Uz takvu priču nismo odbili ostati na kafi i ručku. Rado bi
mi ostali i na konaku, ali...
Ko zna, možda još koji put dođemo. Do tada za
uspomene uzesmo po jedne priglavke. Sva trojica.
Pogledom na priglavke se i ja trznuh. Bijaše mi
nešto neobično u njihovom izgledu, shvativši o čemu se radi ja se u sekundi
odlučih otćutati. Zima, koja je već stigla, koja će u nastavku imati i oštrijih
perioda, ne dopušta da se poklonima u zube gleda.
Za razliku od Hajdara i mene, Salja je sklon
neistini bio samo po pitanju svoga bračnog stanja, u vezi sa svime drugim bio
je i i iskren, i sasvim direktan.
-
Nemoj se ti naći
uvrijeđenom – ali se riječima trudio ostati na nivou postignutih raspoloženja,
kako ne bi ugrozio pazar koji je na vidiku – nama je neobično vidjeti tako
išarane priglavke. Znate, kod nas je običaj da žene pletu u jednoj boji, samo
Srbi pletu šarene.
-
Kod nas Srba i
nema, a mi volimo da šaramo – i učiteljica osta u raspoloženju – a u čizmama se
ne vidi jesu li u boji, niti će zima to pitati. Možete vi njih i prepokloniti,
ali će vam pametnije biti da me se sjetite s priglavcima na nogama!
Nismo ovdje zbog priglavaka, niti da zanovijetamo,
ali nismo ni vezani vremenom. Uz potreban odmor muhabet je uvijek poželjan. Tema
ne nedostaje, a one o različitim adetima su i obavezne.
Nakon početnih razočarenja, boravak u ovoj kući sasvim
popravlja ukupne utiske. Pazar je utvrđen odmah, a tek poslije ručka i kahve, i
darova, stadosmo pretakati rakiju.
-
Stani – negdje
između drugog i trećeg litra, toga se Salja dosjeti – koja je ovo rakija?
-
Kruška... Šta
je?
-
Što ne rekoste?
-
Pa maloprije u
kući piste krušku. Još kažete da je bolja.
-
Jesmo pili, i
jeste bolja. Ali ovo dosad je sve bila šljiva... ili nije? Kao da mi je kod one
jedne nosilo na jabuku...
-
Hajde, Boga ti,
rakija je rakija – veli učiteljica.
-
Nećemo njima ni
kazivati – veli Salja.
-
Neće ni pitati –
veli Hajdar.
-
Rakija je kao
žena, uvijek najbolja ona koju trenutno piješ – velim ja.
-
Gotovo je sad –
Salja daje signal učiteljici da nastavi sipati – ali ćemo u jedan kanister samo
šljivu, onaj koji mislim prodati.
-
Dajbože da mi
njih napunimo, ali eto, trebali bi gledati da i ovaj moj ne bude miješan –
Hajdar sliježući ramenima pokaza više sumnje u prvo što je rekao nego brige
zbog drugog.
Njegove slutnje se odmah potvrdiše. Dobro smo
upućeni kući u kojoj je rakije bilo, ali žena tamo bi pretvrda u pregovorima.
Premalo je nudila rakije za cigare koje smo imali.
Prije nego je Hajdar sebe prelomio po principu
„daj šta daš“, ja nas podigoh riječima da još imamo vremena otići i do Gornjeg
Čažnja, najvisočije selo ovdje.
Hajdar je zanegodovao, ne samo zbog
približavajućeg mraka nego i moguće kiše. No, ni jedno ni drugo nije moglo
potisnuti taj neki bijes, i inat koji je Salju i mene okupiravao. Ono što smo
jedino mi imali u glavi jeste da na ovaj put nismo išli da bi se s njega
poluprazni vraćali.
***
U jednome nismo pogriješili. Bar su Salja i
Hajdar napunili po onaj kanister čiste šljive.
To zadovoljstvo je prekidano sve češćim pogledima
ka nebu. Ono što je mirisalo na kišu, po svemu sudeći biće mnogo gore. Naglo se
namrači, mutnim oblacima koji će se prolomiti.
Insistiranje na povratku bi bilo suludo. Ne bi
nam bilo prvi put da tako pokisnemo, ali je problem mrkli mrak. Mogli bi
hodati, ali da ne znamo kuda. Da se vrtimo ukrug, ili da odlutamo bilo kamo.
Kad se izbora nema, brzo se dogovori. Neko će nas
već razumjeti, i naći ćemo mjesto gdje jutro da sačekamo.
U čoporu od nekoliko kuća na kraju sela, gdje
dođosmo uzeti još tih par litara, shvatismo svu našu zabludu. Kao, svi bi nas
rado primili ali nemaju mjesta.
I uvijek smo ispraćani riječima kako će nas neko
zasigurno prihvatiti na konak. Ako ne ovdje, onda malo dalje, kod jednog
domaćina koji sam živi, i kojem bi trebalo biti drago da mu malo samoću
razbijemo.
Pritisnuti sve jačom kišom, pri čemu je sad
jedino Hajdar ćutao (on se pokazao kudikamo pametniji od nas dvojice, jedini je
nosio kabanicu), odlučismo odmah potražiti tog domaćina.
Vođeni smo lošim predosjećajem, ali nam to bi i
jedina vodilja.
Toliko smo Salja i ja već bili nakisli da se nada
vratila, računasmo na puno sažaljenje.
Bolje bi bilo da se nada nije vraćala,
razočarenje bi bilo manje:
-
Bogami mi je
žao – ne samo ton nego i lik starine, kakvih je moralo biti u svakome selu,
prepunih sebe i odbojnih prema svakom strancu, nagovijestilo je da razgovor
neće dugo trajati – treba večeras da mi dođe sin iz Sarajeva, s porodicom...
Mislim da je do kraja pomenuo i kako je za njih i
sobu spremio, ali je meni bilo dovoljno to što sam već čuo.
-
Laže – rekoh
Salji i Hajdaru koji me razočarano dočekaše – ispričaću usput, nemamo puno
vremena, ali mi ga ovdje nećemo prenoćiti!
-
Idem ja pričati
s njim – uz psovku Salja reče, i htjede proći pokraj mene.
-
Jok! – zaustavih
ga rukom – da me sad moli ja ga ne bih kod njeg noćio. Već sam pokiso, neka
kisnem još. Kisnuću ko čovjek. Raspištoljićemo naniže, na cestu moramo izbiti.
A dolje ćemo već nekako naložiti vatru...
pogled iz Kruščice niz Neretvicu
