U Cazinu bijela kula,
od tri tavana,
u njoj sjedi lijepa
Fata,
kapetanova.
20. novembar 1993.
Njoj dolazi mladi
Mujo,
svake jacije;
donosi joj ogledalo,
od tri jazije.
„Ne treba mi ogledalo,
od tri jazije;
ja sam lijepa i rumena
bez ogledala!“
bez ogledala!“
Vraćali smo se putem, koji smo sada poznavali.
Na Majdan smo se popeli brže nego smo očekivali.
Imali smo vremena napraviti prvu pauzu.
Selo sada nije djelovalo onako čudno, iako smo
provjerili naše sumnje. Rekoše da nijedna granata nije pala u njihovo selo, ali
jeste u to neko susjedno. Istakli su i to da njihovi svi muškarci pripadnici su
Armije, i da nema kuće koja nema jednu ili više briga, odnosno kako već imaju
dva poginula. Znaju za rat, ali je dakako mnogo lakši način na koji ga
osjećaju, žive.
Tek što u svoje pamećenje htjednosmo ovo selo
upisati kao sasvim normalno, i koje se baš svojom normalnošću nama dojmilo
čudnim, na njegovome drugom kraju se ponovo zgledasmo. Kao da smo znali da neko
čudo još, ipak, morasmo vidjeti.
Na kosi na kojoj smo u dolasku zastajali, i na
koju nije padalo novog snijega već je stari bio poluzaleđen s debljinom od par
centimetara, naiđosmo na prizor koji nismo komentarisali ali kojem smo se
morali čuditi. Preko udoline, na susjednoj zaravni, čovjek i žena su radili na
okašnjelom prikupljanju ljetine. Na način da je žena išla naprijed, grabljama
odvaljivala komade snijega praveći vršine uzduž. Iza je išao čovjek koji je
kosio. Naravno, žena je praveći prostor za novi otkos usputno prethodni
zgrabljivala na manje kamarice. Poslije će sve biti samo pokupljeno, planinsko
je sunce davno svoje obavilo a samo su rat i neke druge, preče obaveze učinile
da ova njiva tek sada dođe na red. Ili se možda računalo da je negdje bliže dovoljno
ukošeno ali je prerani početak zime poremetio takve račune. A niti mi znamo ovo
selo, niti ćemo ga upoznati, možda ono i nije toliko divlje, visoko, možda je
ovo „treća kosa“, možda je sijana djetelina, možda je najčudnije što smo mi
začuđeni... Šta god da je izabrali su idealno vrijeme, nije toliko hladno a
ovakav snijeg se lahko grabi. Sem toga nigdje u havi nema garancije da će ovaj
snijeg skroz otići prije nego novi stigne...
Niže ga je bilo sve manje, do dijelova gdje je
poodavno iskopnio. Sve u svemu Šljivo i ja smo trčali kuda god je to bilo
moguće kako bismo što ranije bili u Prokosu. Trgovina je prošla kako je prošla,
ako ništa iz ovog puta želimo izvući šta još možemo. A to podrazumijeva ne
previše žuriti s povratkom u jedinicu, odnosno svratiti još negdje.
Nije mnogo trebalo da se Šljivo složi da to bude
baš u Prokosu, dok sam ja skoro obavezom smatrao obići Remzu, Džoovu sestru.
Prokos je širi rejon, mi pokucasmo na vrata jedne
kuće u jednom od prvih zaselaka. Malo iznenađeni bijahosmo činjenicom da nam je
otvorio dječačić od nekih trinaestak godina. Još više njegovim sasvim mirnim
obraćanjem nama. Mirnim, i neobično simpatičnim. Toliko simpatičnim da ne
mogosmo malo se ne zadržati u razgovoru s njim. Objasnili smo ko smo, koga
tražimo, a saznali da se on zove Mensud Merdžanić. U međuvremenu se pojavila i
njegova, nešto starija sestra. Jednako simpatična, i prijatna.
Vjerovatno smo i mi njima djelovali jako
simpatično, čim nas pozvaše unutra. Prihvatismo bez oklijevanja, da bi tek tada
shvatili i da su sami. Roditelji su negdje u komšiluku, no nije potrebe da ih
se zove. Mensura je napravila kahvu, uz koju ćaskasmo kao da se godinama znamo.
Činilo se da je i njima i nama bilo žao kad
ustasmo ići. Dječačić će nas odvesti do Džoove kuće, a djevojčica
ispratiti prijateljskim pogledom. Ne
znam zbog čega nisam obećao da ću obavezno nekada opet navratiti, niti zašto i
njen lik odmah ne smjestih do Alminog, Zijadinog, Amelinog, Dininog...
A dok se Mensud momački trudio da nam bude od
pomoći, ja u njemu gledah dijete. Ono, koje znači, sluti radost. Već se
prisjećah Bijele, tamo rađanja novog života, a koje je Fadilu Makašu i meni
nagovijestilo sretan završetak puta.
***
Remze ne bi kući. Kratko raspitivanje kaza da nam
ne bi bilo mnogo pametno iščekivati je, a nehtjesmo se ni vraćati, ma koliko da
je Mensud želio biti uporan.
Adeti su adeti, čak i koji se graniče sa
sujevjerjem, nismo raspoloženi izazivati sudbinu. Svjesni smo da nam je negdje
noćiti, a znamo da u Fojnici ima dosta naših.
Pozdravismo se s Mensudom, još jednom pogledasmo
na Džoovu kuću, smjestismo i nju u memoriju, te žurno krenusmo dalje.
Akšam je već pao, pa nam Fojnica se sad činjaše
još skučenijom. Polušaljivo se dogovorismo kako ćemo je sutra cijelu obići i
upoznati.
Sutra, a sada se moramo pobrinuti za konak.
Nismo puno lutali, zastali smo u prvoj kući na
koju smo upućeni a da je u njoj živio neko naš. Tu su bili roditelji Ragiba
Hodžića koje smo obradovali viješću da im je sin dobro i zdravo. Srdačnost i
toplina kojom smo dočekani možda je vrijedna i našega stida.
A ja nisam stigao na vrijeme upozoriti Šljiva!
Ili sam pretpostavljao da i on zna?
Čim smo se sporazumjeli ko smo mi, ko oni, nakon
što smo posjeli, Šljivo se požurio s iskazivanjem svoje vesele naravi.
-
Je li to unuk,
ili unuka? – pitanje je bilo normalno, i primjereno godinama naših domaćina.
-
Kćerka – odgovor
je bio još normalniji.
Samo nije normalno vrijeme u kojem smo. Vrijeme u
kojem se češće pominje smrt nego život.
Baš zato, a dok se Šljivo trudio iskorigovati,
zabavljajući malenu djevojčicu, bez obzira što ga ona nije mogla razumjeti, ja
se opet prisjećah Bijele. Merdžanići su bili tu da pomognu što mogu, tek je ova
malena djevojčica potvrda da Šljiva i mene čeka bezbrižan nastavak putovanja.
Dijete ne zna, ali osjeti, otud se je znalo nasmijati Šljivu, tako razumivši
njegovu priču da ga je Bog stvorio namjerno takvog, nalik veselim bićima iz
bajki...
Ovo jesu nevesela vremena, ali i u njima pravi ljudi
znaju biti veseli.
Iako se naši domaćini nisu žalili, iako su
ljuljali Ragibovu tek rođenu sestru, iako nisu imali brašna dovoljno ni za
hljeba - koji su pravili miješanjem s kuhanim krompirom, ponudili su nas time
što imaju. I taj hljeb se večerao s nekom čorbicom od krompira.
Odbiti ih, tražiti konak i bolju večeru negdje
drugo bilo bi uvreda. Nismo ih htjeli uvrijediti.
Merdžanići,
Prokos
