15 Više istine nego laži

Poranila na vodicu Zlata,

za njom Ibro ata igrajući:

„Jesi li mi poranila, Zlato?“
„Jesam, Ibro, kad mi bilo drago!“

                                             17. novembar 1993.

„Nemoj tako, kajaćeš se Zlato!“

„Neću bogme ni žaliti Ibro!

Srma momci, a zlato djevojke;

hoće srma da se pozlaćuje!“

Kako se je vrijeme opet popravilo, to se s vremena na vrijeme neko i pojavi u jedinici. Večeras su došle dvije grupice, jedna iz Tarčina, druga iz Fojnice.

Latif Kršo je stigao čak iz Zenice. S cijelom famelijom, te još i sa šurom Adilom Barlovom. Ovdje će odmoriti par dana. Onda nastavlja prema Tarčinu. Gdje će već naći, kako sam reče, bilo kakav smještaj. Ako ga odmah i ne bude, kaže - napraviće bajtu. Možda bi to samo zvučalo šaljivo, ali dakako ozbiljnijim zvuči kad doda kako će rađe odabrati da mu djeca i žena umiru od zime nego od gladi. Svi koji smo proveli par dana i u Tarčinu i u Zenici znasmo razlike te se ne čudismo Latifovom opredijeljenju.

Što možemo, još ćemo mu i pomoći. Pošto je s brojnom famelijom, s malom djecom koja jedva podnosiše teškoće puta, a iz Zenice se išlo preko Lašve, Kaćuna i Fojnice, odnosno brda između, odmor od nekoliko dana je i nužan, smještaj svih iziskuje našu pomoć.

Nekako je jedna od poluuništenih hrvatskih kućica zakrpljena, osposobljena za taj kraći, nužni boravak. Iz podruma i s tavana donosismo komade namještaja, kovasmo ležajeve. Za polomljene prozore se najlona našlo u magacinu, i sve je išlo i brzo i zadovoljavajuće. Do najvećeg, naizgled ne rješivog problema. Ni nove kuće ne mogu bez dobre pećice.

Tog se zadatka prihvati njegov šura Ada. Iz nečijeg je podruma donio veliko bure, koje uze pretvarati u peć. Više iz znatiželje nego što mu bih od koristi pratih njegov rad. Znao sam da peć mora ispasti jednostavna, no jedva čekah se uvjeriti kako će biti i funkcionalna. Prva naložena vatra je izbuknula i moje oduševljenje, ali i priznanje Adi na majstorluku svakoga koji je svemu i svjedočio.

Eko je lično se angažovao da što više nas se uključi, još je odlučio napisati naredbu kojom će najstrožije biti zabranjeno svako daljnje uništavanje kuća. Nije Lato posljednji koji se vraća u jedinicu.

Uglavnom, cijeli dan će i proći u tim, takvim radovima, te priči o glupostima koje su napravile jedinice prije nas.

Možda je jedino Dževad Ćerimagić bio zaokupljen nečim drugim. Raspitivao se šire o životu u Zenici.

-          Šta da ti kažem, Dževade – Lato doskoči, sebi svojstveno, šeretski – jeste glad, jeste jad, ali su ljudi normalni. I to je ono što je prednost biti tamo, a ne ovdje.

-          A kakvi smo to mi ovdje, nenormalni?

-          Divlji. Poludivlji, polunormalni. Podivljali!

-          E pa, ako si ti podivljo – iako svjestan da je razgovor vođen u šali, u trenutku Dževad podiže glas, dajući mu ton ozbiljnosti – ja, Lato, Boga mi, nisam!

-          Jesi, jesi, Dževade. Nego ne znaš. Ne vidiš. Čini ti se da si normalan jer su oko tebe isti ko ti. Otiđi bilo gdje gdje je civilizacija pa ćeš se uvjeriti. Vidjećeš kako ljudi bulje u tebe. Ko u međeda...

Uzalud je Dževad branio se činjenicom da je proljetos bio u Visokom, kako je civilizacija i u Voljevcu i ovdje, nas većina drža Latovu stranu, prihvatajući kako je to više šaljivi način prikazivanja surove realnosti, nego puko pretjerivanje. U tom Latovom poređenju bijaše više istine nego laži.

I koji su iz Tarčina došli pričaše o civilizaciji...

                                ***

Njihove priče su bile po mnogo čemu slične, malo uranjeni dolazak zime znači svugdje manje borbi, granata, ali i kada je svugdje glad osjetnija, kada je šverc prisutniji. Upravo su tu njihove priče otkrile jedan naizgled normalan podatak kojim se samo ta dva mjesta malo razlikuju, ali koji će pojedince vrlo zaintrigirati.

Jutros je kutija cigareta u Tarčinu bila četiri, a u Fojnici cijelih deset maraka. I do jednog i do drugog mjesta manje je od po dan hoda, ko ima novca ne treba biti stručnjak iz matematike.

Takav je upravo bio moj rođak Dževad. Imao je njemačkih maraka, fizički je među snažnijima ali renome diverzanta mu nije baš dozvoljavao da lično kreće na takav put. Šljiva Mirsa je već poznavao kao vještog trgovca, još mu je trebao neko od jačeg povjerenja. E, ja sam bio taman takav.

Nije bilo davno kada sam profulio s putovanjem u Bijelo Polje, nisu najbolja ni skroz friška sjećanja na Neretvicu, ali mi je bilo stalo do Dževadovog povjerenja. Osim toga dopadalo mi se da malo izađem iz ove kotline, a Šljivovo društvo će mi odgovarati, prije svega jer se on prihvatio uloge trgovca.

Ja sam tu ponajviše što se sada ni na kakav put ne ide sam. Možda Dževad malo sumnja u Šljiva, ja sam siguran da je to čovjek koji je pod pritiskom mladosti bio kadar uzeti od države, ali koji od prijatelja ne bi. Posebno u ovim vremenima.

                                    ***

Kada smo ujutro, poslije doručka i postrojavanja a prije nego ćemo se neprimjetno izgubiti u pravcu Radave i Tarčina, uzimali novac od Dževada jedino što nam je rekao jeste da naš put neće biti takav da jedino on zaradi, ovo je posao u kojem učestvujemo zajednički. S tim smo nijetom i krenuli.

Loša hođa, uz to naše oklijevanje s polaskom učinila je da u Tarčin stignemo s krajem inače kratkoga dana. Ali na vrijeme da se raspitamo gdje se može kupiti cigareta. Upućeni smo na par adresa, ali je zajedničko bilo svima da je, za razliku od dana ranije, sada svugdje kutija cigareta pet maraka. Računica je još uvijek bila dobra, ako smo već razmišljali kako bi sutra mogla biti samo skuplja.

No, za kretanje odmah nazad nije bilo vrijeme. Imali smo kod koga noćiti, u Duranovićima, odnosno Češću. Tu smo nabasali na jedno sijelce kojem nismo mogli odoljeti. Jeste nas to koštalo čašćavanja cigaretama, kao i da smo potrošili par kutija na kupovinu rakije. Ali smo se zabavili, što nam je obojici trebalo više od moguće zarade. Dogovorno smo to činili od dijela koji će na kraju zasluženo pripasti nama.

Nismo ni pretjerivali, valjalo je ranom zorom put Fojnice.

Fojnica