Mejra šeta, mermerli
sokakom,
zadjenula, ruke za
pojasom.
Gledao ju, dajko sa
pendžera,
gledao ju, pa joj
govorio:
13. novembar 1993.
„Što su, Mejro, ruke za pojasom?“
„Nevolja me, dajko, natjerala:
Mlad me prosi, za stara me daše!
13. novembar 1993.
„Što su, Mejro, ruke za pojasom?“
„Nevolja me, dajko, natjerala:
Mlad me prosi, za stara me daše!
Da sam znala, da ću
starog ljubit;
Otišla bih, u
čemer-planinu,
i nabrala gorku
čemeriku –
i mazala, svoje bjelo
lice:
kad star ljubi, nek mu
je čemerno,
nek mu trnu zubi!“
Vrijeme se malo smirilo, još minusi drže ali se
snijeg prilično slegao. I ne samo da se ponovo razmišlja o kretanjima ustaša,
makar i kroz krilaticu koja se tako često dala čuti „da samo ustaše znaju, što
ne znaju“, nego iz Komande dolaziše vijesti o mogućem našem napadu.
Tu mogućnost podupire i činjenica kako su stigle
i određene količine hrane, cigareta čak više nego prvi put.
Odnekud su došle glasine kako je u pitanju jedna
šira akcija, odavde pa sve do Busovače i Viteza. Ono što se krije do zadnjeg
momenta a niko nije raspoložen ni nagađati je kuda ćemo mi napadati, odnosno
koliko će nas učestvovati.
Ranije sam u dogovoru s Ekom odlučio da ostanem u
bataljonu, da ne idem u brigadnu artiljeriju, a kako je red da moja smjena ide
na položaj to opcija opravdanog preskakanja ove akcije mi je izgledalo da stiže
sama od sebe. Tražit će se vjerovatno dobrovoljci, a kako ovdje sad i nije
previše vojske, kada bih htio bio bih dobrodošao.
Nije da imam neki predosjećaj, ali mi se nekako
ne ide. Odlučio sam ćutati, iako znam da ako dođe Eko, ili bilo ko drugi, i
bude me pitao - neću znati odbiti.
Izlazak na položaj je učino da sasvim zaboravim
na to što, možda slijedi. A što bih volio da bude baš u naredna tri-četiri
dana. I o čemu gore i najprije pričasmo, tako što već navijasmo kako će nam
smjena sva proći u malo iskopavanja zemunica i tranšeja, više u pišpilu i kraj
vatre. Ništa lakše nego braniti liniju kad znaš da tvoji napadaju.
***
Po tome je stanica trebala biti aktuelna tek kad
ta akcija počne. Nikako me nije obradovala njena zvonjava prije prvog akšama.
Nije ni ovo bio predosjećaj, već čisto iskustvo. Šta god da je, za mene je, i
sigurno me neće obradovati.
Telegram kratak, i jasan. Jasan, koliko da
potvrdi da sam se prebrzo radovao izbjegavanju ove akcije. I da mogu na bilo
koga prenijeti komandovanje grupom. Za njih i dalje važi kako će cijela smjena
proći, sad vjerovatno s minimalnim radom na uređenju položaja.
Ne žureći, ne strahujući zbog spuštanja mraka,
vremena imah da razmišljam zašto mi nije jutros rečeno. Vremena imah, ali
odgovora prije nego siđem neće biti.
Niti mi Laci, koji se u međuvremenu vratio u kuhinju
te tako čuvao kuću kada smo mi na smjeni, ne bi znao reći da tu ne zatekoh
Dževada Ćerimagića. Iako je vidjeti njega imalo drugu asocijaciju, koja me nije
radovala, ali na koju sam bio spreman.
Međutim, Dževada je prvenstveno zanimalo da mu
još malo pojasnim rukovanje jurišnom šesetkom. Što sam rad učinio, ne tražeći
od njega objašnjenje zar nije jednostavnije bilo da ja idem uz nju. Nisam tražio
objašnjenje, ni dočekao da mi sam kaže, tek se okrenuh drugim slutnjama.
A potvrdu toga, što se neću više ni truditi
razumjeti, dobit ću nešto kasnije, od Eka. Ja idem brigadnim artiljercima. Bez
nekog posebnog zaduženja, jednostavno da budem s njima.
Nikada, pa ni sada ne bih Eka odbio, iako mi se
ovo još manje dopadalo. Nisam mogao da se ne prisjetim Grepka, i kako tada među
tim momcima nisam vidio tu neku toplinu, koju ja imah običaj reći da je upravo
svojstvena artiljercima, pa ni sada ne mogoh očekivati da će moj dolazak gore
biti prihvaćen kako treba. Ali to traži Eko, a osim toga i lakše mi je nego s
pješadijom gaziti snijeg kojeg još uvijek prilično ima na svakoj u okolini
čuki, a i jutra su, vrijeme kada se najčešće napada, uglavnom dobrano hladna.
Lakše jeste, a da li će i biti bolje?
Ono što sam mogao jeste da ne razmišljam mnogo o
svemu. Da se javim ovima, i da se gore držim potpuno sa strane. Sve što ću uraditi
po dolasku je slično pristupu koji imah u Voljevcu, reći ću da sam poslan, i da
meni nije cilj na bilo koji način narušavati sklad goji gore mora da postoji.
Dodaću i kako vjerujem da su oni dovoljno uhodani, da znaju ko i šta radi, da
sam svjestan kako sam haman i suvišan ali da se ne želim tako osjećati. Ako
bude bilo šta u čemu im budem mogao pomoći, tu sam...
poljana
u rejonu Lopate