„Kladnice, mori,
Kladnice,
vodo studena,
s koje si, more, s
koje si
strane Sjenice?“
8. novembar 1993.
S desne sam, mori, s
desne sam
strane Sjenice;
a s lijeve, mori, a s
lijeve
strane Javora.
Gdje majka, mori, gdje
majka
rađa sokola!“
„Vjerovao sam da mogu“ – nekoliko puta je Hajdar
ponovio, tokom čestih zaustavljanja.
Nismo brinuli. Nije nam se ni žurilo. Zavida ćemo
stići.
Vrijeme nas je skoro poslužilo. Snijeg je počeo
padati kada smo bili već sasvim blizu Dusine. Hajdar nas je usporavao, a i
mračni oblaci najaviše opet nešto ranije smrkavanje. Ali, prošla noć se dakako
ne može ponoviti.
Brizi mjesta nema, izdvojeni dio sela se ukazuje.
I Hajdar je odahnuo. Traži da se zaustavimo, svi predahnemo a on pokuša ovdje
konak naći.
Salja se složio, znajući da gostoprimstvo
ovdašnjih mještana nije upitno.
Nas dvojica se zadržasmo tek toliko da popijemo
kahvu. Pa opet je to bilo dovoljno da nas akšam pretekne. Ali još se dovoljno
vidi, za desetak minuta ćemo proći glavni dio sela, potom još mostić desno, i
za nepun sat smo kući.
Samo, koliko je dugo ovih prvih deset minuta!?
Snijeg je prešao u mećavu. Koja ne da oči otvoriti. A i kada uspijemo, vidimo
mrak.
Do maloprije, kada Hajdara ostavismo, ništa nije
slutilo ovakvom nečemu.
Smisla nema vratiti se, a i zašto bi!? Ići ćemo
malo sporije, pa opet nam više od sata ne treba. A nema te oluje koju ne možemo
toliko izdržati.
Samo da se malo bolje vidi...
Zastali smo. Do raskršća smo se pomagali blagim
odbljescima slabe struje. Tako smo i mostić prešli. Sad samo čekamo da
povremeno sijevne, kako bi se što više držali sredine ceste.
Nije nimalo prijatno, ni lahko. Držimo se jedan
uz drugoga i opet jedva vladamo sredinom. Još nam se i obrazi lede, toliko je
hladno. Ruke ne vadimo iz džepova, oči ne otvaramo, uši ne osjećamo.
Rado bi potegli koji put, ali se ne isplati.
Polahko guramo, tješimo se što što smo sve bliže. A kad pokucamo, i otvore nam,
sve će ovo brzo pasti u zaborav.
Od svega mrak nam je najgori. Mi idemo pravo, a
cesta krivuda. Ponekad smo brži od sijevanja pa i siđemo s nje, a to nam je
znak da trebamo motati.
Uz sve nastojimo pričati. Nisu to rečenice, već
riječi. Brojimo minute. Do momenta kada će nas dočekati svjetlost naših
Deževica. Tako je lakše ne obazirati se na nevolje. A kada ugledamo tu
svjetlost one će i potpuno nestati. A još imamo tri ili pet minuta. Po našem
računu.
Iza naredne krivine moraju biti. Ne, iza još
jedne...
Snijeg je već napao desetak centimetara. Sve je
teže i hodati. A i vrijeme smo probili.
Vakat je odmoriti. Razmisliti. Da li je ikako
moguće da smo pogriješili?
Gledamo se. Nijemo pitamo. Ćutimo odgovore.
-
Mi smo se
zajebali! – uzviknu Salja.
-
Kako misliš? –
pitam.
-
Čovječe, mi
idemo naniže. A trebamo naviše.
-
Čini ti se,
umoran si. Nego, ima nešto drugo što mene buni. Rijeka nam je trebala biti s
desne, a meni se izgleda da je s lijeve strane.
-
S desne je... S
desne je – ponovo će Salja, pošto se pomjerio ustranu da bolje čuje – ali, huk
ide niz put. Mi idemo naniže. A i sišli smo s asfalta!
-
Šta ti je, vidiš
da je asfalt – usprotivih se pošto par puta kucnuh nogom – jedino mi nije u
redu što mi zvuk dolazi s lijeve strane.
-
Šta da radimo?
-
Ne znam.
-
Gdje smo mogli
skrenuti?
-
Nigdje. Da smo
se nekako okrenuli, ne može biti. Mostić smo prešli, i okrenuli desno... E,
mora da smo okrenuli Kameniku!
-
Ma kakvom
Kameniku... Ali, Deževice ne mogu biti ovoliko daleko. A ti, reče da si pozno
most?
-
Jesam. To sam
dobro upamtio, jer je to i jedino mjesto za koje sam i sumnjo da možemo
zalutati. A ako nismo okrenuli Kameniku, onda smo na dobru putu. Samo nam se
uduljilo jer je mećava, slazili smo s ceste... Ja bih išo još desetak minuta...
Ama, samo što nismo stigli...
-
Dobro... – Salja
klimnu glavom i krenu naprijed.
Tih novih deset minuta produžismo za još
tri-četiri, a Deževica opet nigdje.
Znali smo za još jednu mogućnost, ali se nijedan
nismo usudili glasno je pomenuti. Da smo promašili Deževice, to bi bilo
preglupo.
Opet smo zastali. I opet isto. Samo je snijeg
malo dublji, a po cesti već nailazimo na granje. Sad se teže orijentisati, ali ima
još načina da se otimamo strahu. Gle ironije, sad on mene ubjeđuje da idemo
uzvodno, i da je asfalt - a da zbog polomljenih grana tako ne izgleda; dok ja i
sebe i njega uvjeravam kako rijeka nije prešla lijevo!
Zabrinutost više ne možemo skrivati, ali je nastojimo
kontrolisati, dajemo si još deset minuta...
Ispod ceste, na par koraka, nešto je kratko
sijuckalo. Žar cigarete, bez dilema. Mora da je neko od naših! Iz ko zna kojih
razloga.
To bi moralo značiti da su tu i kuće. A njih
nema. Ali imamo još pet-šest minuta od ovih deset.
Prođoše i one. Šta sad? Sumnja, nervoza, briga,
sve je sad jače od mećave.
Dalje nećemo. Ne smijemo. Nema smisla. Da smo puzali,
dosad bi prošli Deževice!
Ne bi ni to čudilo. Mrak je.
Snijeg nemilice pada, više ne možemo ni
procjenjivati koliko je već napadao. A i kada sijevne, samo vidimo bijeli,
pahuljičasti mrak.
Ne vrijedi nam ni utvrđivati da li smo na
asfaltu. Potpuno nam je sad svejedno penjemo li se ili spuštamo, s obzirom da
smo postali svjesni kako smo se od rječice odbili toliko da joj huk ne čujemo
niti s desne niti s lijeve strane.
Ne možemo ni stajati u mjestu, temperatura sve
više bježi ispod nule. Moramo nazad.
Straha nema. Vrijeme je loše, ali dok je takvo,
gdje god da smo - sigurni smo.
Brzo prođosmo mjesto gdje bi onaj žar cigarete.
Ko god je bio, brzo se sklonio.
Svejedno, žuri nam se. Ne gledamo ni lijevo ni
desno, rječica je opet uz nas, poneku grančicu osjetimo ispod snijega, čas
idemo blago naviše, čas naniže. Ni u šta više nismo sigurni.
Deseci minuta prolaze, a Deževica opet nema. Ni
ne nadamo im se još, makar nam bilo kao i drago što ih, ipak, nismo promašili.
Jedva se krećemo ali zaustavljanja nema do mostića, i Dusine!
Domalo se vrijeme malo primiri, ubrzasmo, i prije
nego možda i očekivasmo pred nama se ukazaše svjetla. Dusina.
Poznali smo je. Ali nam istovremeno hladan znoj
probi svu odjeću. Ulazimo u Dusinu - sa suprotne strane. S one, s koje u nju
odavno nije niko ušao.
Jedino, most ne vidimo. A sigurni smo da smo ga
prešli. Nije mogao nestati, ali nama o tome sad ne vrijedi lupati glavu.
Bilo moguće ili ne, nama se ovo ipak dogodilo. I
to je jedino važno. Pri čemu je važnije samo to što smo se i vratili. Na
vrijeme.
Sad, opet iz početka. Ali ovaj put moramo bolje
paziti. Ako smo maloprije pogriješili mogli bi ponovo.
Dok stojimo na raskršću i zurimo u svjetlost iz
najbliže kuće, ja dolazim na ideju.
-
Idem pitati
nekog.
-
Zar te neće biti
stid? Sačekaj da se orijentišem.
-
Dok se ti
orijentišeš, ja odoh pitati. Ako tebe jeste, mene nije stid. Jesi li ti
svjestan gdje smo mi bili otišli!?
-
Šuti. Nit kome
govori, niti će ti ko vjerovati. Nego reci da je mrak, da prvi put ovuda
prolaziš, pitaj za put. Za mostić...
Odmahnuo sam rukom, i uskoro stajao pred kućom.
Objasnih mladiću koji je otvorio da smo zalutali, da se ne vidi, da nam kaže
gdje je most...
Mladić me prilično zbunjeno gledao, a onda upita
„ko smo“.
Na moje glasno, ponosito kazivanje da smo Fočaci,
svi u kući, u velikoj sobi koje se dio i vidio na kraju nedugog hodnika,
najednom prekinuše svoju priču. Dvojica od njih koje sam i sam mogao vidjeti,
malo se nageše kao da me žele prepoznati.
Jednoga od njih ja i poznah. I bi me malo stid.
Bio je to sam komandant naše brigade Galib Hodžić.
Nisam žalio što sam došao pitati, ali mi bi krivo
što ne potrefih neku drugu kuću. Znao sam da će Galib ustati i prići mi. Valja,
sad, njemu objašnjavati...
Sjetih se. Reći ću prvi dio istine. Razumjeće, i
on je ljubitelj dobre kapljice. A na čelu nam i tako ne piše da smo već lutali,
da smo prošli i vratili se i kroz naše i ustaške linije...
-
Kako da ti,
artiljerac, ne možeš da se snađeš – Galib se i osmijehnu, zbunjenošću što ne izgledamo
pripiti a lutamo kao da jesmo.
Neka. Nek mi se Galib i prijekorno čudi, važno je
da smo živi i da ovaj put nećemo pogriješiti.
-
Hajde, ja ću
poći s vama – izvijesno, pod utjecajem Galibove reakcije, onaj se mladić ponudi
– ja ću vam fenjerom posvijetliti dio puta.
Tek što se malo spsustismo naniže, mostiću,
nejaka svjetlost fenjera osvijetli još nešto. Nešto zbog čega će se meni i
Salji oteti blagi uzdah.
Sasvim blizu primjećivao se i jedan drugi mostić,
onaj koji smo prvi put prešli. Dok je ovaj pravi vodio direktno na cestu prema
Deževicama, taj krivi je tek bio malo ljevlje i vodio prvo kroz taj neki sokak,
koji je, opet, direktno izbijao na cestu, pravcem koji je išao ka Kojsini.
Kriva jeste noć, mećava, naš umor, zbunjenost,
ali prije svega neznanje postojanja dva, tako blizu, mostića...
Zahvalismo momku na pomoći. Sad, stvarno, ne
žurimo. Asfalt je, rječica je desno, a mi, bez ikakve sumnje, idemo uzvodno.
Kojsina, prilaz