1 Da se ne ugasi nada

Jesenje lišće već opalo je,

ni travke nema, pustoš je svud.

U srcu mome i duši mojoj

još uvijek vlada vječita stud.

                                       26. oktobar 1993.

Uzalud bjehu sve nade moje,

uzalud se nadah da ćeš ostati.
Al sada vidim da zbilja ideš,

i da se moram s tobom rastati.

Sad idi, idi u svijet daleki,

mira ti želim na putu tvom.

A kad ti bude blistala sreća,

sjeti se, draga, ti na naš dom.

Na putu prema Dusini kao da se podijelismo u dvije grupe. Njih trojica će uglavnom pričati, nas dvojica slušati. Oni su tamo već bili, mi se spremamo za prvi susret.

Misli sam premorio posljednjih dana, nakon svega mi se bježalo od njih. Barem ću, tako, usput podosta saznati o selu. Između ostalog i da ne idem u Dusinu, već u Deževice. Manje selo, nekoć nastanjeno Hrvatima, sad pusto do našega dolaska.

Progovorio bih i ja koju o Voljevcu, jedini sam koji je gore bio, ali je to ono što njih trenutno ne zanima. Kao ni mene samog, uvijek je važnije razmišljati o budućnosti, sjećanja na prošlost imaju više vremena.

Što sam od njih slušao, bez obzira koliko tu bilo istine a koliko „pravdanja“ što su oni izbjegavali ovaj povratak, mene je potaklo da radim i ono što bih trebao uvijek, ali se nikada ranije nisam trudio. Sada sam pokušavao dobro upamtiti put kojim idemo.

Prvi dio je bio lagan, do mosta u Ostrošcu, pa preko njega, te kroz Kostajnicu. Ni drugi, unatoč mojim bojaznima, nije iziskivao veliku pamet. Koliko god da sam očekivao neke zagonetnije raskrsnice, sem pokojeg manjeg putića, ništa slično nismo prolazili.

Put nije bio težak za upamtiti, ipak je mene nečim zbunjivao. Jeste često krivudao, i stalno se, ali tek blago penjao, no dojmilo me kako to klima ne prati. Kiše koje su se ispadale po Jablanici, kojima ja pravdam svoje kašnjenje, uz stvarne uzroke, kao da su na ovim područjima imale i drugu, oštriju dimenziju. Što neću nagađati, a nije ni ono što bi i ova trojica mogla znati.

Osjećaj kako je ovo put koji se ne može promašiti učinio je da misli oslobodim tih razmišljanja, te da s više zanimanja slušam o onome šta me čeka po dolasku. Kakav sam po prirodi, odmah sam pokušavao razlučivati u čemu i koliko pretjeruju, njima klimajući glavom ali u sebi vjerujući kako će u tim Deževicama biti bolje nego to njihove priče najavljuju.

                                ***

Selo je bilo gdje su ga ostavili.

A cijela priča je počela s padom Proskoka. Naš bataljon je tada otišao u Voljevac, a druga dva tu, u blizinu. Jedan na Crnički kamenik, selo povrh, a drugi u planinarski dom nadomak Dusine, poznat kao Lopata.

Iako fizički i komunikativno odvojeni osjećali smo slične probleme koji suprotno svim nadama nisu nestajali. Tako se na dolazak našeg bataljona, bez obzira na izvijesno kašnjenje, gledalo blagonaklono, nikako prezrivo.

Lijepo je da je brigada opet na okupu. Bar smo mi dijelili takvo mišljenje.

Drugi utisak je nešto drukčiji. Dok su Fočaci bili imuniji, bez potrebe da se žale na intenzitet borbenih djejstava, ili smještaj, Jahorinci su trenutno već ličili na sve više nego na bataljon. Jedva da ih je ostalo četrdesetak, u svakom slučaju iz dana u dan sve manje. Više im nije bilo tijesno na Lopati, ali to što ih je ostalo uglavnom su oficiri i podoficiri...

Zato je naš bataljon sada tu. Preuzet je veći dio njihove linije, a smješteni smo u napuštene Deževice. S tim da se ni mi baš ne hvalimo brojnim stanjem.

Znavši sve to jako me iznenadi susret s Muamerom Zunđom i Ahmetom Tahtom. Da ni diverzantska grupa nije brojna je razumljivo, očekivano, ali meni čudna bi njihova transformacija. Lijepo im stoje nove uniforme, ali kakvo se vrijeme naslućuje teško da će ih se nanosati, ma koliko bile sukladne novom njihovom imenu. Ako su i sami bili kumovi mogli su biti i malo kreativniji. Kod toliko životinja, poput vukova ili labudova, ovi naši uzeše zmije, i to ponajotrovnije - mambe. Da i to svarim, pitam se kud ih još obojiše u crne, kad je zelena - bolja i prirodnija i ljepša.

Ćutim kako mi se to ime doima primjerenijim nekoj sličnoj, četničkoj jedinici, a potiskujem i neki drugi unutarnji glas koji želi da otrov koji mi svi dakako imamo bude i tako predstavljen, odnosno usmjeren i na čuvanje opstojanja same brigade. Ovdje smo bliže Raštelici, sjećanja su jača...

Neka se zovu kako hoće, samo nek su dio brigade.

Nasmijao bih se glasno, kada bi me neko razumio. Od kako je rata, ovo mi je drugi put da sam bio na odmoru. I oba sam puta ostao duže nego je bilo predviđeno, i oba puta stižem u bataljon, brigadu koja se prvenstveno bori da opstane. Koja se ne smije ugasiti, zbog odratovanih, kao i bitaka koje nas tek čekaju!

Naš dolazak ništa ne garantira, ali hrabri. Možda smo vijesnici prekretnice, početka završetka jedinog zadatka kojim se brigada trenutno bavi. Samo da se ne ugasimo!

Da se ne ugasi nada da ćemo uskoro ponovo se okrenuti prema našim krajevima. Rijetke, najodanije toj ideji, to jedino i izdiže iznad svih nedaća.

A ovdje je problem s hranom problem s kojim se vrlo teško nositi. Teško i za dva bataljona već naviknuta, teže nama koji ćemo se nanovo privikavati. A taman smo bili počeli vjerovati kako nam se slično nikada više neće dešavati.

Naš dolazak dočekuju obećanja kako će stanje biti bolje. Ne znam da može biti gore, dva obroka, oba ista i s premalo hljeda, najčešće neka čudna kombinacija riže i tikve, jedva dopušta primisli kako bi tek bilo da smo kompletni!?

Dusinjani ne pomažu.

Ne mogu. Prije nas su ovaj kraj pohodile druge jedinice, mahom sarajevske, tada su pomagali koliko su mogli, i imali. Nije ovo ni nešto prebogat kraj, ni zemlja nešto posebno plodna. Ako je krompira i bilo, to su sve bašče već po nekoliko puta prekopavane!

Ipak, o Dusini čujemo i nešto tako lijepo. Najprije bećarac koji je odmah upamćen, već ga i sami rado zapjevamo „Oj Dusino, selo na okuke, u tebi su cure ko jabuke“. Kažu da se ljudima ovdje uglavnom „daju“ ženska djeca, pa se već barata „preciznim“ podatkom kako je u selu tek trinaest momaka i sedamdeset i dvije cure...

Razmišljajući o tome pomislih kako može biti da je to razlog koji neke zadrža, da probaju još durati. A meni, da se bar odmah ne pokajem.

Cura je bilo i u Voljevcu, ali nekako vremena usfalilo. U Jablanici još više, ali se vremenom osjećah sputan. Pa i taj osjećaj da tamo nikako ne pripadam. Baš sam za Jablanicom žalio, zbog očekivanja da će ovdje cura nedostajati. Što se opet nije dalo porediti koliko su mi već nedostajali moji Trošnjani!

Jedva čekam da se vrate s linije, da ih sve vidim. Uglavnom su još svi tu, i većinom se i dalje drže skupa. 

To sam i prvo pitao, a ispriča mi kuhar Macan, prvi prisniji na kojeg sam nabasao stigavši u kasna doba, i kojem ne mogoh odbiti poziv da konačim s njim i Zijom pekarom. A i zašto bih, oni su i jedini koje trenutna glad nije mogla totalno pogoditi. Raditi oko hrane a bar se malo ne pripaziti, svakako bi bilo glupo. Sem toga, i tako i tako bi se pričalo.

Kostajnica, Klis