Zacvilila gora
šimširova:
Oj, zelena travo,
koj na tebi spavo,
kaži pravo
Od kad jesam gora
postanula;
Oj, zelena travo,
koj na tebi spavo,
kaži pravo
Još me nije tica
preletila.
Danas mene svati
preletili,
i proveli zlato pod
duvakom!
Nije nas to čudilo, niti što smo sasvim trijezni,
a ipak ne nahlađeni, kao kada zorom shvatismo kako smo prenoćili samo dva metra
iznad puta. Još je prkosio svojom širinom, činio se širi nego je ikada bio.
Možda je i to objašnjenje, možda ga nismo tražili dovoljno blizu!
No, sada je najvažnije da smo ga bez problema
našli. Da nećemo i jutros dangubiti. Iz tih razloga odlučismo odmah i
doručkovati, jednom mokasinkom istjerati preostalu hladnoću iz sebe, a onda
„galopom“ dalje.
Dok smo mi završavali s doručkom, naiđoše oni iz
kolibe. Samo, kratko rekoše da je porođaj prošao bez problema, i da je sin. A i
šta je drugo moglo biti!?
Biće to momčina, složismo se. Ko se u Bijeloj
rodi, podno Prenja...
A Prenj, kao Prenj. Uvijek teži. Jedva se veremo
naviše. Jesmo onu grupu brzo prošli, ali bi i bila sramota da nismo ispred.
Kombinujemo kretanje. Negdje izmišljamo neko
cik-cak, ali samo da ne bi znojavi sjedili. Inače je veranje naviše, ma kako
naporno bilo, jedini način da se primiče vrhu.
A vrha nigdje. Sreća pa smo sada sami, nema nikog
da nas požuruje, niti da nam broji mokasinke.
Mislima, brizi se vraćamo tek kada bijahosmo
skroz blizu vrhu. Naime, morali smo povesti računa o posljednoj uputi koju smo
pred polazak dobili. Trebamo svratiti na heliodrom!
Tu počastiti vojnike koji ga obezbjeđuju. Za njih
nam je rečeno da su „obična“ Armija, i da će nas razumjeti. Pomoći će nam,
pokazati kuda ćemo se vratiti!
Ukupno ih je bilo desetak. Vidjelo se odmah da im
nije neobično što nas dočekaše. Rado nas ugostiše.
Nismo izbjegli mala propitivanja, ali se brzo
sporazumjesmo. „U krug“ smo odradili bocu od litar i po. Pri tome se mi par
puta i zagrcnusmo, ponovo se prilagođavajući na manje cugove nego su iz
mokasinke. Još, osjetismo da ova loza može i da opija. Ako se sjedi, ne kreće,
ne znoji...
Popili smo još i kahvu, te zahvalnim domaćinima
halalili cijelo pola kile duhana!
Zauzvrat, znamo tačno kuda ćemo dalje. Samo je
jedan put koji obilazi dio Zukine jedinice ulogoren nedaleko, koja nimalo nije
blagonaklona prema ovome što mi radimo.
Da su nas oni zaustavili, da smo i sad na njih naišli, ne bi nam prošle
lažne dozvole. Teško bi progutali bilo koju priču o kojekakvom nesporazumu, o
tome da su nam porodice nekako ranije došle... pošto bi nam rančeve prethodono
detaljno pretresli. Kada bi ostali bez sve robe...
Pred nama je samo slijediti pokazani put, nadati
se i vjerovati da nismo toliki baksuzi da su ga Zukini otkrili u zadnjih
dna-dva.
Žurili smo samo da čim prije zamaknemo s vidnog
prostora, da se što prije dokopamo šume, njene prve dubine.
Tu se put počinje naglo spuštati. Naše su
procjene išle da bi u Glogošnici mogli biti za nekih sat vremena.
Posljednja briga je nestajala, pa nismo imali
nekih razloga da žurimo. Ali ni da odmaramo, osim kada bi se nanovo hvatali
mokasinke.
Ipak, na jednom se mjestu morasmo ustaviti. Oni
nam momci ne pomenuše račvanje puta. Možda nisu ni znali, jer je jedino što su
rekli to da je ovo put koji „šverceri“ koriste. Da se na samom početku tako
vješto i skriveno, široko uranja u šumu, praveći na desetine krakova koji se
tek stotinjak metara niže sabiraju u jedan...
Ali, ovdje se pojaviše dva kraka. Jedan je
nastavljao strmo, potokom, dok je drugi odbijao desno, brinom. Taj drugi je
kupio više tragova, pa je naš zaključak bio da je razlika samo u težini
savlađivanja. Većina je birala lakši i duži, samo hrabriji brži, strmiji.
Žurili nismo, ali se ni plašili strmine. Izabrali
smo izazovniju, varijantu za hrabrije.
Sljedeći zaključak je vodio do toga da su
griješili oni drugi. Put nije bio naporan toliko da bi mučenje brinom bila
pogodnija varijanta...
Do stijene. Velike stijene!
Kakav je samo tu divan vodopad, kad se zimi skupe
snjegovi i naprave tihi planinski potok...
Ali, mi nismo voda. Ni ptice. Ne možemo biti
dijelom te ljepote. Čovjeku je strašno i gledati niz ovu stijenu!
Nije lijepo gledati ni nazad! Odozgo smo dosta
brzo strčali, sad bi nam trebao čitav sat da se samo vratimo do račvanja.
Ovakvima kakvi smo trenutno.
-
Sjedi! –
komandova Fadil, djelujući kao neko ko već ima ideju.
Ja bolje rješenje nisam imao. A ono što sam znao,
pretpostavljao je da će mokasinka opet da radi. Malo brže, i duže nego ijednom
dosad.
Poslije pražnjenja nasute Fadil je otišao
provjeriti još jednom pogled niz stijenu. I dalje je visina bila preko četiri
metra, a u nama ni gram više hrabrosti!
Najmanje još jedna mokasinka. Puna.
A onda, na mene red. A ono, visoko pa visoko. I
previše!
Ako ni nakon dvije i po pogled ne bude nimalo
bolji, onda nam se valja vraćati. Što će sada biti teže, loza je ponovo počela
opijati!
Mokasinku nismo zatvarali. A za tih pola litre
nam je bilo dovoljno dvadesetak minuta...
Sada je pogled nebitan. Mozak također. Jedino je
bitno da se srce promijenilo. Naraslo je. Veće je od vodopada ispred!
Fadil iskapi, i za pas zadjenu! Vidjelo se da
nije najlakši na nogama, ali i da ne mari zbog toga.
Slijedeći njegovu odlučnost podigoh se i ja. Ako
padne, da makar ne propustim vidjeti...
Samo je nabrzinu provjerio da mu ranac čvrsto
stoji na leđima. I odmah se posjeo, te skliznuo.
Udar se čuo. Moralo ga je zaboljeti, ali nije
jauknuo.
Niti je meni davao prostora za razmišljati.
Pomjerio se dovoljno, da imam i ja gdje pasti.
Još sam osjetio i sve što i on malo prije...
Ali, sem što bijahosmo malo ugruvani, bitnije bi
da obojica ostasmo čitavi. Kao i sve naše boce. Doduše, u rančevima smo sada
imali samo još po jednu staklenu.
Osjećaj samodivljenja. I pravo vrijeme za još
jednu mokasinku. Do dna!
I za još jednu, za usput. Do Glogošnice nam,
valjda već jednom, bude dovoljno!?
A konačno preko lica mogosmo razvući osmijeh.
Koji ne bi trebali skupljati do kraja dana, pa i duboko u noć...
Iako ovo naše putovanje ne željesmo pamtiti kao
švercersko, već više kao zabavno, postojala je još jedna mogućnost da se
izokrene kontra našim željama. A to smo, dakako željeli izbjeći!
Probaćemo se što manje izlagati šetnjom glavnom
ulicom u Jablanici, za šta sknotasmo da je najbolje još u pomoć pozvati i
akšam. Tako da nam se htjede još manje žuriti.
Nećemo dalje ni mnogo piti. Već smo sračunali da
smo ukupno do sada ispraznili sedam litara. Ako i oduzmemo onih litar i po kod
heliodroma, opet nam ostaje dovoljno za lični rekord. Koji ne bi bio tako
vrijedan ako bismo u grad ušli pripiti, odnosno ako ne bismo i noćas mogli
pratiti ostale.
-
Tek sad mi je jasno
zašto je vino afrodizijak – koristim jednu pauzu da kažem nešto u korist snage koju
i dalje crpismo iz sebe, unatoč što nas i umor konstantno iznova pritiska – puno
je bolje kad na znoj izlazi alkohol, a ne rođena energija.
-
Jah. Još je bolje
kad ide u kombinaciji: čaša seksa, čaša vina – Fadil me dopuni – bubaš svu noć i
jedno i drugo, a ujutro ni umoran ni pijan. Ustaneš kao okupan, horan za još jednu,
sličnu noć.
-
Mi smo ga, izgleda,
baš ugajgulili. Popili smo, taman koliko smo i najebali...
Vukući nogu za nogom, nagađasmo koja je sad dolje
nestrpljivost, i kako će s padom akšama postajati veća.
Iako kasnimo dan, uvjereni smo da će svi oni tada
ponovo biti u Fifinoj kući. To je jedino mjesto gdje će roba biti prikrivena,
samo da mi ne opaženi uđemo u avliju...
Noge su nam trostruko umorne, od hodanja, padova,
te malo i od loze, pa nam se činilo da hodamo skoro normalno. A potok kojim
idemo nije nimalo lagan, ali je osjećaj kazivao kako onakvih stijena više nema,
pa smo se sasvim bezbrižnim smatrali do Glogošnice...
***
Iako to put nije već slutio, učini nam se da smo
tu negdje. Kako drukčije bi mogli objasniti da čusmo meketanje koza. Ono što se
nije uklapalo je činjenica da očima ne dopirasmo nigdje. Ni kakvih livada, niti
onog drugog puta!?
Ali, ubrzo naiđosmo na koze, i njihovog čobanina.
Očito je bilo da je uniformi poput naših već viđao, te da nas nije mogao ni
zamijeniti, bilo s četnicima bilo ustašama.
-
Oklen vi ozgo,
tako vam Boga? – ipak, određenu iznenađenost nije skrivao.
Pitanje nije postavio odmah, nego tek kad smo mu
bili posve blizu. Ja sam slično pitanje očekivao, pa sam već bio spreman da se
predstavim kao Fočak koji je...
-
Mi smo ti, dedo,
Mostarski diverzanti – ali je Fadil bio brži.
-
I vidi se! Ovdje
sam se rodio. Kao dijete, pa bogami i u mladosti, a evo i sada pod starost,
čuvam ovuda... Tuda kuda ste vi sišli, prije vas ni koza nije!
-
I neće, dedo –
to sam najprije pomislio, pa i rekao.
Upitasmo se potom. Dedo nam malo priča o sebi, o
svom životu, svome selu, zaselku Glogošnice. Predstavi ovaj kraj kao priličnu
divljinu, gdje jedino uspijeva kupus. I, koze...
Drago dedu da nas vidje. A voli i pričati. Hoće i
potegnuti loze. A i nama drago, i tako nam se ne žuri. Neka cesta i nije blizu
kako mišljasmo, ima i dana još!
A kada se od deda rastasmo, bijahosmo još
ponosniji na svoje skokove. Zna dedo teren, zna da smo sišli kuda niko prije
nije...
I zaista, tek još niže dolje naiđosmo na onaj
put. Put koji je gore izbjegao vodopad, a koji sada vodi ravno u prve zaselke.
Zapravo, ni ne razbirasmo ih. Kao što ne
osjetismo ni prijelaz u samu Glogošnicu. I ona je ne veliko, samo razbačeno
selo. I sasvim mirno. U nekom svom svijetu. Mi za njega kao da bijahosmo
potpuno nevažni.
Naviknuta ili ne na slično, Glogošnica se
ponašala kao da kroz nju nismo ni prošli. A mi razloga za svraćanje ne
imadosmo. Još prije smo naišli na izvor, preumorni nismo bili, gladni još
manje, a i akšam će u Jablanicu prije nas...
***
Ipak, do grada, do Fifine kuće, nismo mogli doći
a da ne sretnemo dva-tri čovjeka. Bojali smo se kako s prepunim rančevima
izgledamo upadljivo, no oni su gledali samo svoja posla.
A ne bi ni bilo od sudbine pošteno da nam je
ovdje negdje, stotinjak metara pred ciljem, priredila neko iznenađenje!
Glogošnica,
Glogovo i Prenj
