Drema mi se, bih
spavala, majko!
„Spavaj, šćeri, ne
podigla glave;
A đe ti je tamna noćca
bila?“
8. oktobar 1993.
Tamna noćca, dragi
dolazio,
dolazio, zijan učinio,
polomio grane
zumbulove!
Kada se sudbina igra s tobom, uzvraćaj joj. A i šta
sam drugo trebao. Vraćajući se iz zatvora držao sam želju da narednog jutra konačno
napustim Jablanicu, no nije me trebalo mnogo ubjeđivati da polazak pomjerim za još
jedan dan.
Prije nego smo stigli ugasiti televizor po
završetku lokalnog programa, na ekranu se pojavio veliki natpis s obavještenjem
o potrebama za većim količinama krvi „B pozitiv“ grupe.
Mufo je odmah provjerio da li je moja, a kada sam
potvrdio, zadovoljno je protrljao rukama. Ovaj put, Boga prizivajući na onaj
ljepši način.
A taman se stigli zabrinuti za naredni period. Ja
jesam od početka donosio nafaku, ali dva posljednja neočekivana obrata su
ispraznili zalihe, i ideje. Kada smo vraćeni od bolnice, Ramiz je prodao nešto
prikupljenih, najdublje skrivenih konzervi, kako bi se to „dostojanstveno“
obliježilo. A sinoć, po mom povratku iz zatvora, to je morala biti Mufova
obaveza. Pitao sam ga, nije otkrio kako i gdje je on nabavio čak tri litre
rakije...
Jutros, to i nije bilo bitno. Iako ne prijeko
nužna, supica je bila gotova. Mufo se našalio pitanjem da probam, pa onda
iskreno ocijenim čija je bolja, njegova ili Almina.
Ni to nije bilo bitno. Upalili smo televizor, a
onaj je natpis još uvijek stajao.
Mufu se vrati najvažnije sjećanje. Brzo ponovi
kako se ovdje za darovanu krv dobija prilično dobar paket, iz kojeg izdvaja
kilogram šećera i pet brašna. Uz ostalo, uvijek se može izvući rakije za dvije
dobre sjedeljke.
On se s glavnim ljekarom odlično upoznao, jedan
je od najredovnijih darivalaca. Ali, i Brane tačno zna da nisu prošla još ni
dva mjeseca od posljednjeg darivanja, pa kao nekom ko nije tražene krvne grupe,
neće biti dozvoljeno prije propisanog roka. Međutim, mene će gore jedva
dočekati!
Imao sam dvije primjedbe. Prvu, mene paket nije
zanimao, drugo - ipak sam još mahmuran. Nije mi dao duže da govorim, rekao je
da je moje samo da pođem s njim, i legnem u krevet...
Penjući se stepenicama, uz Koloniju, znali smo
kako će mi pritisak porasti i bez sinoćnje noći. Mufo je težio da ne žurimo, a
i upozorio me da ću gore prije ulaska u bolnicu sjesti, ispušiti jednu cigaretu
polahko. Složih se, iako ga uvjeravah da nije previše problematično, pošto ću
unaprijed istaći kako nam je pritisak porodično blago povišen.
Poslije ispušene cigarete osjećah se doista
smireno. Takav sam i ušao unutra.
Upoznajem Brana, kao vrlo vesela čovjeka.
-
Joj, Mufa, nema
ni mjesec kako se vidjesmo. Nego, koga nam to sada dovodiš!?
-
Burazer mi. Sad
viđesmo na te-ve-u da vapite za njegovom krvnom grupom, pa...
-
Vapimo. Samo,
problem je, Mufa, što trenutno nema paketa. Nego dajemo potvrde, pa kad bude...
-
Paket je manje
važan – ne mogoh a da bar ovoliko ne kažem.
Mufo je prikrivao svoje razočarenje, a Brane i ja
prozborismo još nekoliko riječi, dok mi
je sestrica mjerila pritisak.
-
Sto devedeset,
gornji – sestrica zavrtje glavom, a obraćala se doktoru – ja ne bih smjela...
-
Čuj, sto
devedeset – Brane pokaza početnu zbunjenost, a onda se obrati Mufu – jeste li
izašli uz stepenice?
-
I žurili smo.
-
Znao sam. Ne
može biti da ovakva momčina kuburi s pritiskom. Možda je malo uzbuđen, možda mu
je prvi put.
-
Prvi nije. Prije
četiri-pet mjeseci sam dao, a i prije rata četiri puta!
-
Onda, ja mislim
da neće biti problema. Ako pušiš, idi izađi, ispuši cigar duhana, pa će da
izmjerimo kada se vratiš.
Ja sam izašao smiren, a Mufo raspoložen za
kritikovanje. Mene, jer je držao da sam lično kriv, da sam previše opterećen
onim što mi se jučer desilo. Tražio je da mislim na paket, koji može kasniti -
ali sigurno, ne predugo.
Ne mogu reći da sam osjetio neku promjenu, ali
sam samouvjereno prišao novom mjerenju.
-
Sto šezdeset,
sad – sestrica je ponovo vrtjela glavom – meni je stvarno žao, ali...
-
Sto šezdeset! –
Brane se opet ubaci – eto, šta sam reko! Da momak ode ispušiti još jednu, spao
bi na sto trideset!
Mufu je laknulo. Meni također, čak sam bio
siguran da je u tom momentu i doista opao.
Brane se smješkao, a sestrica je odahnula, tek
kada sam po završetku mirno ustao. Odbijajući da se u krevetu zadržim koliko
propisi traže, odnosno ni sekunde duže nego što sam lično smatrao da mi je
dovoljno.
