Visoko se sokolovi
njišu,
još su viša Carigradu
vrata,
kud se šeće seka
Carevića.
Čoha joj se sve do
zemlje vuče.
Gledao je
Kapetanoviću,
pa govori Kapetanoviću:
„Digni čohu, seko
Carevića.“
Al govori seka
Carevića:
„Ne brini se,
Kapetanoviću;
19. septembar 1993.
Ne brini se mojom
dugom čohom,
već se brini svoje
seke čohom.
U koje je čoha do
koljena,
ruse kose istom do
ramena.
Moju čohu moja majka
kroji,
dugu kroji, kratka joj
se čini;
Tvojoj seki tuđa majka
kroji,
kratku kroji, duga joj
se čini.“
Ovih sam dana radijske vijesti i slušao i nisam, tek
mi je bilo drago da se reporter iz Gornjeg Vakufa rijetko javlja. A kada je to i
činio govorio je o trenutno tamo mirnijoj situaciji. Bilo mi je drago, ali se nisam
usuđivao previše vjerovati u to. Bio sam tamo, i znam šta znači mirnija situacija.
Nema ofanziva po cijelome frontu, tek manjih napada po njegovim dijelovima.
Da se i to promijenilo jasno mi je i bez vijesti.
A po ovome što se događa oko Jablanice!
Opet sirena, granatiranje. Nema Samira da me
omete, a tu je obećanje Mufu te se i ja žurim skloništu. Onom gdje stanuje Suad
Krečinić, za mene drugog i nema.
No, ono je prepuno. Ne mari, i onako nisam tu
zbog sigurnosti. Ne znam da li je Amela iza, ili je opet zadesilo negdje u
komšiluku. Stajaću na vratima, razmišljati i čekati da nešto vidim.
Dok budu padale ne nadam se da će se pojaviti,
zbog čega sam bio nestrpljiv, s nadom da neće ni predugo trajati. Pred očima
držim Amelin lik, a praznim očima zurim naprijed.
Ponekad otvorim oči, da vidim kako barake ovako
djeluju pretužno. Njihov desni ugao se ne vidi, ali tu zamišljam sebe i Samira
kako u Mufovoj sobici tiho sjedimo, pijuckamo, i iglenišemo o poeziji i još
ponečemu. Zamišljam, ali sada shvatam kako to i nije hrabro. Jer, niko to ne
može da vidi!
Zato, u jednom trenutku okrenuh pogled ka kinu.
Nisam očekivao ništa vidjeti, ali mi se pogled u sekundi zakova.
Nije bilo potrebe da trljam oči, niti da se
šamaram. Bio sam i potpuno svjestan, ali i trijezan i sasvim oštra pogleda.
Kino nije djelovalo potpuno sablasno. Jer, na par
metara ispred ulaza, u ljetnoj prašini, bilo je nešto što se je micalo, što je
bilo živo.
Samo djelić sekunde sam pomislio na najgore. To
nešto nije bilo ranjeno, čak je bilo veoma veselo.
Dijete! Samo uzrastom...
Začu se treća detonacija. I ona je pala sasvim
daleko, po položajima gore na Pisviru. Svejedno, iza leđa sam čuo uzdahe,
psovke upućene ustašama, još se i učilo i Boga molilo, a sam sam mahinalno
zatvorio oči.
Požurio sam ih otvoriti. Ono dijete nije
reagovalo. Otresoh glavom, ne sjećah se da mi je iko pominjao kako tu ima neko
gluho dijete. Ali opet, gdje su mu roditelji, majka?
Nisam predugo razmišljao, krenuo sam. Par koraka
lagano, da me ne osjete ovi iza leđa, a onda sam potrčao.
Do tamo mi je trebalo nekoliko sekundi. Dovoljno,
da se par puta zamislim kako se vraćam nazad s tim mališanom u rukama. Još kada
bi tad jedna zviznula malo bliže, mogao bih postati herojem.
Ipak, više sam želio da se to ne dogodi!
Na par koraka od njega, usporih. Na dva koraka, i
sasvim zastadoh.
Najprije razabrah šta radi. Igrao se. Jedne od
najjednosatvnijih dječjih igara. Oslonjen je na lijevo stopalo i desno koljeno. Lijeva mu je ruka potpuno slobodna,
njome i lijevim kukom valjda balansira. U desnoj ruci je labavo držao jedan suhi štap, ne duži od
četrdesetak centimetara. Njime je ćuškao neke kamenčiće. Kuda i kamo, to je
jedino on u ovom času znao. Štap mu je istovremeno služio i kao pomoć u
pomjeranju, odnosno puzanju i odgurivanju.
Ispratio sam kako je šutnuo dva kamenčića, i bio
sam spreman izbliza vidjeti njegov neobični način kretanja.
Umjesto toga, zastao je i podigao glavu,
pogledavši me nevinim zelenim okicama. Jasno, tek je postao svjestan moga
prisustva.
Gledao me je skoro prijekorno, kao nekog ko je
došao omesti njegovu igru. I, kao da me procjenjivao, kao da je čekao da ja
prvi progovorim.
-
Igraš se!? –
pitah umiljato, pošto napravih iskorak, i čučnuh kako bismo bili u istoj ravni.
-
Igram.
Kamenčića! – nije bio gluh, a glas mu je bio dječački simpatičan.
-
A... imaš li
mamu? – malo me zbunio smirenošću, pa se ne sjetih nekog boljeg nastavka
razgovora, kojim bih lakše zadobio njegovu naklonost i povjerenje.
-
Imam – drhtavi
glas kojim mi sad ogovori kao da me je molio da ga za oca ne pitam.
-
A, znaš li gdje
ti je mama?
-
Znam, u
skloništu.
-
A znaš li zašto
je u sklonišu?
-
Zbog granata!
-
Jah... zbog
granata. Ali, znaš li ti zašto je - zbog granata u skloništu?
-
Strah je. Moju
mamu je strah granata.
Zanijemih. Osjetih nešto kao suze u svojim očima.
Mislim da me ništa u životu neće ovako zadiviti.
Mališan je bio simpatičan, pametan i mudar, ali i hrabar!
Znao sam, ako budem dugo ćutao, neću na njega
ostaviti nikakav dojam.
-
Kako se zoveš? Kako ti je ime?
-
Amer.
Ime samo ništa ne kazuje. Ali mirnoća kojom je i
njega izgovorio, samo dodatno pojača sliku koju o sebi pokaziva.
I četvrta granata pade. Nisam ni trepnuo. Ali,
nije ni on!
Taman pomislih da će mi ovo olakšati nastojanja
da ga privolim da mi se pridruži u povratku ka skloništu, a dječak spusti pogled.
Ka svojim kamenčićima.
Ispruži se tek tolikoo kako bi jednog od njih malo
pogurao naprijed. Meni se učini da je to izveo upravo zbog mene.
-
Idi ti u
sklonište – odmah mi vrati pogled – ako je i tebe strah!
Ne smijem reći da je ovo bilo previše. Prije će
biti kako je bilo - taman dovoljno.
Da odustanem.
Ako ustaške granate nisu ovog hrabrog mališana uspijevale
da ometu u igri, otkud meni pravo da pokušavam...
Jablanica,
kuća u etno stilu
