Ja zagledah mlado
momče
tamo dolje kod
Vrbanje.
18. septembar 1993.
Ni sa šta ga ne
zagledah,
ni sa oca ni sa
majke,
ni sa brata, ni sa
seke;
Već to momče lijepo
hodi,
lijepo hodi, ljepše
nosi,
a opet se ne ponosi.
Valjda sam ja još jedini vjerovao da će se Keči
pojaviti, za sve ostale je svanuo samo još jedan uobičajeni dan.
A taj je dan polahko odmicao, sa sve manje nade u
ono što ja želim. I da sam htio, ne mogoh se ponašati kao ostali.
Prošli su dani dokle sam se mogao osjećati
komotno. Niko me još nije legitimisao, ali do sada za to nisam ni brinuo. A
sada, već dobijam savjete kako trebam izbjegavati udaljavnja u jutarnjim i
prvim večernjim satima, kada su racije najčešće.
Ja na zatvor između kina i baraka nisam htio
pristati. U sebi sam mislio da ako me ta racija pokupi, još ću im biti i
zahvalan, da bar ne mislim na Keče...
A ako je neko bio spreman da me potpuno razumije,
to je bio moj najnoviji pobratim Samir Mahmutović! Jedini je osjetio, razumio
nervozu koju sam pokušavao prikriti. Jedino sam njemu i pričao za Zijadu, sada
me je prosto tjerao da se zamislim nad svojim rezonovanjem situacije. Kritički
se postavljam prema mogućem postupku Keča, zanemarujući da istovremeno i sam
pripremam isti grijeh.
Trebao mi je ovakav razgovor. Lahko se meni
braniti da ja nisam kriv, da sam spreman čekao Keče. Istina je, ipak, nešto
drugačija, nisam sebe smio uslovljavati njihovim pojavljivanjem. S njima, ili
bez njih, ja sam već trebao biti na putu za Voljevac!
Moja je sretna okolnost da mogu, imam gdje
zadržati se još par dana. To je već sebičnost, zašto ne razmišljah kako je
Zijadi kod tetke? Koliko su u Kruščici spremni da čekaju da ja naiđem? Pri čemu
su suočeni s dva teška pitanja, hoću li se ja uopšte pojaviti, te kako će u
Voljevcu roditelji te djece da gledaju na dane našega kašnjenja!?
Izvlačio je Samir iz mene priznavanje krivice,
osjećaje kajanja, istovremeno me i pokušavao shvatiti, ne čineći ništa što bi
moje osjećaje činilo blažim ili jačim. Tek je dodao da, šta god da uradim u
narednih par dana, prema nekome ću pogriješiti. Što je smatrao momentom da
mijenjamo temu razgovora.
Sem neskrivene njegove želje da uskoro i sam
obuče uniformu, otkrili smo mi još zajedničkih osobina. Oba smo vodolije u
horsokopu, pa još i sedmančad, oba navijamo za Slobodu iz Tuzle, ma kako se on tome čudio. Također,
oba mnogo volimo poeziju, povremeno se i poigramo slaganja riječi u stihove. Jeste
nam se izraz razlikovao, on je volio koristiti slobodu stiha dok je meni bilo
draže, zanimljivije mučiti se s rimama, ali smo se obojica slagali da poezija
počiva na idejama. Koje se rađaju u trenutku. Nekom boljem, osim što smo sada
razbijali moje neraspoloženje, činili smo to pod novom najezdom granata. Ovaj
put ih je palo više od deset, od čega četiri na brdo preko puta nas, ali pri čemu
mi nismo ni makli iz Mufove sobice.
Više od granata smo čuli tišinu koja se jedino
tada i mogla ovdje čuti. Ovdje je toliko puno naroda, posebno djece, pa su uši
uvijek pune tuđih glasova. A sada, nekih dva sata, sami nas dvojica. I jedna
flaša rakije, za koju se Samir nekako snašao prije dolaska. Nisam ga ubjeđivao
da mi se povjeri, ali ni posebno naglašavao kako ću znati ćutati, kako njegova
majka neće za nju saznati. Inače je ova sobica jedina u kojoj ga neće, ne smije
da traži, kontroliše...
Nećemo danas ništa pisati, ali ćemo odrecitovati
po nekoliko, svojih i tuđih stihova.
On je u glavi imao tek dvije svoje pjesme, od
čega se meni posebno dopala prva, a koja je imala i zanimljivu priču. Napisao
ju je kao pismeni rad u srednjoj školi, na temu ljubavi. Sami stihovi nisu bili
takvi da bi od profesorice dobio „pet plus“, koliko sam naslov, odnosno ideja.
Upravo se najviše po tome razlikovao od drugih, koji su kao i svi veliki
pjesnici pisali „o njoj“, jedino se Samir zapitao „Zašto samo njoj!?“ Ja sam mu
čestitao na solidnoj pjesmi, i genijalnoj ideji.
Ostavljamo poeziju, da bismo prešli na
filozofiju. Filozofiju ljudskog života, sa akcentom na ljudsku glupost. A pri
tome smo, naravno, polazili od rata. Nimalo začuđujuće, i tu smo bili bliskih
pogleda.
Prije par dana mu pričah o pogibiji moga
pobratima Admina Hajdarevića, sada on zatraži da tu priču ponovo čuje. Dok to
činih misli mi odlutaše i prema Zenici, prema Titu Kovačeviću. Povjerih mu se,
žulja me u duši što se i od njega rastah, ali željeh to uporediti sa svojom
trenutnom situacijom. I da bih bio uporniji u želji da ga ubijeđujem da se
vrati u bataljon, mogu pogriješiti koliko i što poštujem njegovu odluku da svoj
daljnji ratni put crta kroz Sedmu muslimasnku.
I tako, zaokružismo ovaj svoj razgovor, vrativši
se na početak. Dok ja zbog toga mislima tražih rupu u nastaloj praznini, Samir
se na trenutak izgubi iz sobice. Vratio se sa žiletom...
Bilo mi je jasno šta smjera, nekoliko sekundi se
i kolebah, pitajući se koliko je smisleno. Nekoliko je sekundi i dovoljno, on
je taj koji želi da mene osjeća, doživljava kao brata, ja se pitam hoću li to
prihvatiti. Razmišljajući da doista želim ubrzo odavde ići, usljed čega ću
ostati predaleko od bratske porodice Mufa i Fife, pristag da pomiješamo krv.
Nekada je dovoljno i nekoliko kapi osloboditi, pa
da se sva krv primiri. Samiru je laknulo zbog moga prihvata, meni ovo bješe
inercija da se pričom vratimo na filozofiju, onu životnu. I ličnu. Sada ćemo tražiti
koje su to različitosti naše, a koje ovim mješanjem krvi počinjemo poništavati...
Možda bi i došli do kakvih razlika da se, a kada
je opasnost od granatiranja prošla, na vratima nije pojavio Mufo, konačno nas
podsjećajući da nismo sami na ovome svijetu.
Galamio je
i psovao, po onome što smo stigli razumjeti, tamo je steknut dojam da su one
četiri pale bliže, da je bilo straha da su, zbog svoje krtosti neke od baraka
nestale. Nije znao da smo mi tu ostali, inače bi...
Siktao je zbog naše neozbiljnosti, gluposti, jer
su ovdje pravila jasna kada su granatiranja u pitanju. Sudbini ne treba
prkositi, izazivati je, nikad se ne zna gdje koja granata može pasti. Podsjetio
je na Vučevo, specifičnost svoga ranjavanja, ponovio da je sreća ono što
postoji, ali da niko ne zna kada je kome naklonjena.
Također, podsjetio je da trebamo znati da se čuda
rijetko dešavaju. Kao dodatno upozorenje naveo je da se jablaničko - već
dogodilo!
Na putu prema Koloniji, u jednom usputnom
dvorištu živi trenutno najpoznatiji pas u Jablanici. U to dvorište je pala
granata, od njegove kućice jedva da su ostali tragovi postojanja. Ostao je živi
svjedok, koji zbog svoje prirode ne zna o tome da priča. Zato, rijetki sada
tuda prođu a da ne bace pogled ka psu i njegovoj novoj kućici. Podsjete se da
smrti nema bez suđena dana, da čuda postoje, ali ne zaboravljaju da su i tako
rijetka.
Vjerovatno bi Mufove kritike trajale i duže, da
se ne prisjeti da sam ovdje još uvijek, isključivo zbog njega, odnosno našeg
dogovora. Međutim, ja iz istih razloga prihvatih da ću se ubuduće držati tih
ovdašnjih pravila. Prije svega kako ne bih ostavio mogućnost da Mufo bilo šta
sebi predbacuje.
Jablanica,
brana
