Moj stobore, ti se
salomio,
moj čardače, vatrom
izgorio!
16. septembar 1993.
Ti si meni mladoj
dodijao,
sve po tebi sama
hodajući;
Hladan jorgan nogom
šuškajući,
u dušeku sama
spavajući.
Dani prolaze. Ni na šta se ne mogu požaliti, pa
opet se ne osjećam previše srećno. Počinju da liče jedan na drugi.
Više nije bitno da li se završavaju uz Mufa i
Fifu, i neke druge, ili uz Samira. Sem toga, upoznao sam već sve koji su tu. Ne
znam koliko ću koga pamtiti, ali mi se čini da su svi i prijatniji nego što se
za današnje vrijeme obaveznim smatra.
Tu je s našega kraja Remza Fuluruša sa svojom
kćerkom Senadom, ili Jasminom, kako je kada i ko zove. Remza je izbjegla iz Čapljine,
s još jednom Fočankom, Zibom Mandžo. Tu je porodica Muja Andelije, zatim Safeta
Kokića. Prvi je poginuo na Proskoku, drugome dva brata. Tu je još uvijek i
kompletna porodica Hamze Hamzića. Iz Hadžića je tu i porodica Bahtanović.
Majka, kćerka i maloljetni sin; otac nestao-poginuo u Hadžićima...
Kada god razmišljam o takvima, uvijek se sjetim
da tu je i Adem Bećirević, čovjek od trideset i koju, koji ne izgleda bolestan
ali je kao takav jedan od onih što se ovuda pokušao dočepati Hrvatske. Tu je s
porodicom, iako mu porijeklo veže za Drinu rado istakne da je iz Sarajeva, i da
je jedan od onih koji će čim prije nazad. Ja ću mu rado poželjeti sreću kada
dođe vrijeme, a do tada svoje mišljenje o njemu zadržavam na dobrim odnosima
njega i Mufa, zbog čega i neću u dnevnik zabilježiti nikoga kome bih ja
uniformu navukao prije nego bih ga odavde ispratio.
Naravno, upoznao sam kompletne porodice svih
kuharica, ali o njima neću ništa posebno bilježiti. Premalo je vremena da bih
donio objektivniji sud.
Međutim, u rokovniku ću svakako naći mjesta da
pomenem jednog čovjeka koji je također prošao kroz kamp, ali kojeg ja nisam
zatekao. Onaj stari Delalić, čije smo ovce bili dotjerali iz Borča a on ih
potom vratio, kasnije i ostavio četnicima. Njegov prvi susret s Mufom je
pokazao kako nije ništa izgubio od svoje neljudskosti, prigovarajući mu „kako
su ga njegove ovce ugojile“. Znam da mu to Mufo nije otćutao, ne bih ni ja, ali
nisam Mufa pitao u kojoj se mjeri potvrdila ona narodna po kojoj se dobro
dobrim, a loše lošim vraća...
Upoznao sam i dosta Jablaničana, neke Mariće,
Čiliće, Mehremiće... čak i neke iz ciganske mahale. Jednostavno, zaokružih
utisak, a koji zbog Fife neću javno iznositi, Jablanica je to što jeste, sedam
dana je dovoljno da je svu upoznaš, skupa s deset hiljada izbjeglica!?
Da je, bar neki veći grad, Ili da se hoće desiti
bilo šta što bi razbilo nastalu monotoniju. Da pred povratak potvrdim prva
mišljenja o uspomenama koje ću o Jablanici ponijeti.
To nije moglo biti to što sam jučer upoznao i
oružanu stranu rata u Jablanici, u samome gradu.
Usput su mi pojasnili da otkako je tu Španski
bataljon ustaše ne smiju na grad ispaliti niti jednu granatu a da prethodno ne
obavijeste njih. Oni to odmah prenesu Civilnoj zaštiti, koja spremno reaguje
znakom za uzbunu.
No, do tada sam ja već bio u jednom od skloništa.
Do prve granate smo čekali skoro pola sata, a ukupno ih je palo četiri. Od
čega, niti jedna u sami grad.
Za to vrijeme sam pokazivao nezadovoljstvo da smo
se tako rano, i toliko dugo vezali za sklonište, ponavljajući svoju tezu da je
metak puno opasniji. Odnosno da je kod granatiranja jedino bitno nekako uteći
od prve, dodajući da ja imam toliko sreće...
Mufo je galamio na mene, s obzirom da je on
ranjen od granate, a po onoj narodnoj po kojoj „Ko se o mlijeko opeče, i u
jogurt puše“.
Da vrijeme u skloništu nije bila čista danguba,
zaslužna je opet priča, koju mi Mufo ispriča, a koju neću moći a da ne
zapamtim.
Odmah na početku sukoba s HVO a prije nego su se
Španci obavještajno razradili jedna je žena, samohrana majka dvoje djece,
poginula pred Barakama. Brigu o djeci je preuzela jedna ovdašnja porodica
Đajić. Pamtiti je da postoje i tako osjećajni ljudi, ali ja tvrdoglavo ponovih
kako je granata tužna sudbina, a da strah stanuje u metku...
Čudilo me je što je sirena za uzbunu na vrijeme
oglašena, a opet je s dosta panike išlo utrčavanje u skloništa, ponašanja u
njemu, te sam principijelno, sve tvrdoglavije branio svoje izrečene stavove.
Pri čemu skoro svi u skloništu jednako podržavaše Mufa, osim jedne djevojke.
Kad je ona u pitanju, meni ne bi bio problem da joj se približim, ali što je
prednost kadkad je i zaprijeka, njeni su jako prisni s Mufom.
Sanela je tu s nanom Sevdom, i snahom Zehrom. Ta
snaha je rođena sestra legendarnog Envera Šehovića rahmetli, o čijem herojstvu
slušah na radiju, od saboraca sam čuo da je Fočak, u šta se sada i uvjeravam.
I Zehrin suprug je u Sarajevu, dok je Sanelin
otac, kao i drugi amidža, tu u Drežnici, u Zukinoj jedinici. Ovdje dođu samo
ponekad, pošto im prostor u hodniku ne pruža baš najkomotniji smještaj.
Mufo se toliko i ne žali, kaže da je par noći, s
početka kada su granatiranja bila jača i duža, i sam noćio s njima. Nije
komotno i udobno, ali je zaštićenije od baraka.
Ono na šta se ja nisam žalio je toplina kojom smo
dočekani u „njihovom“ dijelu hodnika, a pošto je granatiranje prestalo. Taj dio hodnika je i dio koji kazuje najljepšu
priču o duši Jablanice. Popunjeni su stanovi, gdje god se moglo postavljeni su
kontejneri, u barakama je krevet do kreveta, u kinu strunjača do strunjače,
neiskorištene nisu ostale ni zgrade sa širim hodnicima. Niko nikome ne smeta. Kada
i kome treba hodnik je, ali koristi i za prespavati, preurediti u mjesto gdje se
može kahva popiti, promuhabetiti. Ono što ga čini još i posebnim je što baš u njemu
osjećam i razlike među ljudskim životima, odnosno samim ljudima. Ništa ne čini njegova
vanjština, već ono čime je ispunjeno...
S nanom
sam se fino ispričao, a Mufo ju je hvalio u ispomoći katkad u spravljanju jela,
posebno Zehru u onome što Mufo najviše mrzi, peglanju. O onim danima kada se i
cigar duhana dijelio dovoljno sam i sam znao, time me Sevda samo podsjeti na
nenu Zejnu iz Visokog.
Sevdini su od Miljevine, pa sam imao dovoljno
tema za priču, koje su mi upotpunjavale tjeskobu dosade boravka u skloništu. A
ovo ne bješe samo zadržavanje na kahvi, nije mi promaklo kada je kraj nas
prošao jedan mladić, primijetno otkačen. Samo se pozdravio s Mufom, i produžio
uz stepenice.
Mufo mi potvrdi da se radilo u Suadu Krečiniću, a
ono što sam vidio potpuno je odgovaralo onome što je o njemu Samir kazao.
Jedino, malo mi je premlado izgledao za nekoga ko već ima četvero djece,
najstarije oko sedamnaest godina.
Pomislih da je i ovo možda mali šapat sudbine.
Sad kad znam da je Suad u komšiluku, možda ovo sklonište i ne budem tako mrzio.
On je pošao u svoj stan, a sklonište je - sklonište. A ako se to njemu
dogodilo, zašto ne bi moglo i Amelu, kako Mufo reče da je Čoku pravo ime. U
sebi sam kovao plan, bez obzira što je Mufo o njemu još oštrije govorio nego
Samir.
Međutim, uzalud sam čekao. Čoko nije naišao. Niti
Amela, što sam bar jednako želio.
Ako, opet iz skloništa neću izaći razočaran. Bio
mi je ugodno sa Sevdom, Zehrom i Sanelom, ali i saznao sam gdje Suad stanuje.
Sad, ako mi prethodnih dana promače planirano, koliko sutra bi se moglo početi
ostvarivati.
Možda opet budem dolazio, što je razmišljanje
ravno želji, a vjerovatno bude i novih granatiranja, što je već ne primjereno
normalnom rezonovanju. A mogu ovdje još koji put uvratiti, da Sevdu „upitam za
zdravlje“? Ovo je već bolje, makar će neki požuriti pomisliti da to činim zbog Sanele.
Nakon novog oglašavanja sirene, onog za prestanak
uzbune, na putu prema sobici prisjećah se da, kada sam dolazio, bilo je straha
kako će mi biti, kako ću ispuniti osam dana. Tek što mi se učini da mi postaje
monotono, pojavi se Amela. I sada, još se ni vratio nisam a već razmišljam kada
ću ponovo doći!?
U sobici tjeram sebe da mislim kako je i dobro da
se ovo završava. Ono zbog čega sam došao i obavio sam, Mufa sam vidio i uvjerio
se da je dobro, saznao sam podosta o ostatku famelije; odmorio sam i tijelo i
dušu, i mozak. Proveo sam jedan dan „pod granatama“, uvečer se smijući
izvještaju Fazle Dervišbegovića koji je u radio-vijestima izvještavao kako je
„Jablanica bila u plamenu“, a ja izbrojao sve četiri pale granate, još nijednu
blizu. Nije mi prvi put da slušam slično, krivo mi zbog toga jer bih mogao
početi sumnjati i u izvještaje iz Goražda, Sarajeva, Gradačca... Ali, kako god
ima Dervišbegovića i Hadžialića, to ni Tucaković nije usamljen!
Mimo ovoga, upoznao sam divne ljude poput Rokše i
Fife, zagledao jednu divnu Amelu... ali, sve to ne bi trebalo biti dovoljno da
ja prestanem razmišljati o povratku, o Vakufu i minobacačima, Kruščici i
obavezi, obećanju datom Zijadi.
***
Večeras je bilo vrijeme da sa svojom odlukom
upoznam i Mufa. Ako se Keči, kako su i obećali
pojave sutra, to ću im se bez razmišljanja pridružiti. Problem je što i
ja počinjem da sumnjam u to. Ako bude tako, ja neću htjeti biti kao oni.
Odrediću još dan-dva, do tri najviše, poslije čega krećem sam!
Mufo ne skriva ljutnju, nabraja razloge počev od
već pomenute priče o prvom našem rastajanju, preko toga da u Vakufu nemam
nikoga, kako su Zelengora i Grebak bili nešto drugo, napominje da se i ovdje
ratuje, nabraja nekoliko imena naših Fočaka koji su već u 44. jablaničkoj
brigadi, odnosno kod Zuke, još ističući kako dobrome artiljercu-računaču neće
biti nigdje problem da bude dobro prihvaćen...
U nagovaranje uključuje i Ramiza Rokšu, te ponovo
skuplja šire sijelo, s Fifom, Fadilom, Fudom...
Svi su na njegovoj strani. Mene se i ne trude
shvatiti. Sem, donekle samog Mufa!
Vidio sam da će on ponajprije odustati od
pretjeranog ubjeđivanja. Usljed čega dođosmo do zajedničkog dogovora, da Keče
čekam još heftu! Iako sam svjestan kako je to rok koji već znači kršenje datog obećanja,
bio je to i ustupak koji sam morao napraviti, s obzirom na onaj koji Mufo pravi!
Što je mene iznenadilo, ostale još više, kada
tada krenem za Voljevac, neću ići sam!
Iznenađenost, zbunjenost ostalih brzo prolazi,
oni vjeruju da je to još jedno Mufovo dobijanje vremena. Ja ga bolje poznajem,
nismo još popili toliko da ne zna šta priča. Ipak, ja sam dao pristanak na
njegov prijedlog, i odustati neću, a on ima vremena, i više razloga, i opravdanja
da se predomisli...
Sijelo se razišlo s izdvojenim mojim i Mufovim
razmišljanjima, dok su ostali otišli ubijeđeni da su obavili zadatak zbog kojeg
ih je Mufo i sakupio.
***
Mufu je i raniti, pa mu je malo i odspavati. Ja ne
moram. Ali, neću ni ja budnost trošiti na odluku koju sam već donio. Umjeto toga,
zadržaću se na onome po čemu mi je još ostalo da pamtim današnji dan. Iščekujući
svo ono društvo, imao sam priliku upoznati malog Alena Hamzića!
Usuđujem se reći, najslađe dijete koje sam u
životu vidio. Stigao mi je i ranije Mufo pomenuti ga, ali je sve bilo premalo
spram onoga što sam vidio. Takav dječji osmijeh, bezbrižnost, vedrina,
prijatnost, osjećajnost, ne mogu promaći svakome ko ga prvi put gleda. Tek je
počeo učiti da govori, ima „učitelje“ koji ga već uče „bezobraznim“ riječima,
ali sve ostaje simpatično, potpuno ravno duhu koji pokazuje, i kao da mu je
puno više od godinu i po, koliko trenutno ima.
Nije samo to čime zadivljuje sve koji ga slušaju.
Tek uči da govori, ali je ipak svjestan da oca nema, te da je neko za to kriv.
Doduše, još ne i ko!
Zato su tu stariji Almir i Almin. Ni oni nijedan
još nemaju šesnaest, ali će ubrzo imati devetnaest, dvadeset...
Dovoljno su odrasli da razumiju što čuju, da
zapamte ono što su čuli od ponekog od šezdesetak svjedoka koji su polunemoćno
gledali šta se dešavalo na Bradini, kada su im iz autobusa izveli gluhog oca i
hladnokrvno ubili.
I da nije bilo našeg sukoba s tom jedinicom u
Raštelici, poslije toga mi ne ide u glavu da bih se ja mogao poniziti i svoju jedinicu
zamijeniti takvom! Istina je da je moje mišljenje o 44. brigadi pozitivnije,
ali...
Bježim i od ovih misli. Hoću da se nadam, vjerujem,
želim da se Keči pojave. Nije meni loše u Jablanici, ali je meni mjesto negdje drugdje.
Upravo, zbog onih poput Alena.
Tamo ću se nadati i da će biti novih prilika da
još koji put uzvratim osmijehom na čarobni pogled malih Alenovih plavih okica. I
najprije trebam ono obećanje održati, tek onda slušati osjećanja, govore li da želim
i Amelu ponovo vidjeti...
Jedno već sada osjećam, što bude dužem ostajao
ovdje, da će mi se teže biti s Jablanicom rastati!
Jablanica,
zgrada iza kina
