U Travnik su došli
pehlivani,
u četvrtak tenef
razapeli,
a u petak igre
započeli.
Sve im došle bule i
kadune,
među njima Dizdareva
Fata.
9. i 10. avgust 1993.
Ja kakva je lijepa
djevojka,
jeste ljepša od
jarkoga sunca.
Mladi Mujo igru
zametnuo,
sve se kune, po tenefu
hoda,
da se neće mlađan
oženiti,
dok ne vidi lijepe
djevojke.
Ružno stade, sa tenefa
pade,
dizalo ga veliko i
malo,
niko Muju dići ne
mogaše.
A kad dođe Dizdareva
Fata,
i pogleda pehlivana
mlada,
sam se Mujo sa zemlje
podiže.
Nisam dopunjavao spisak svoga malog odjeljenja,
ostavljajući mjesto za Salju. Čim se vrati pitaću ga je li upamtio kako i kuda
Vrbas teče.
Do tada, nekako mi se navikavati da mi dani
poluprazni ostaju. Uzalud me mali drugari nagovaraše sinoć, nisam mogao ići s
njima.
Ništa drugo nisam smislio, sem da im otkrijem kako
moram ranije leći. Pritom sam im na uho šapnuo kako se sprema naša velika
akcija, ali da o tome ne smiju nikome pričati. Čak ni sestri, rodici...
Sijale su dječje oči. Doživjeli su nešto veliko,
najveće u svojim dosadašnjim, kratkim životima. Prvi put im neko nešto ovakvo
povjerava.
Uvijek sam znao razumjeti djecu. Znao sam da dugo
neće zaspati, da će među sobom šaputati, pokušati budni iščekati, već ujutro
početak akcije. Ali, do tada nikom neće reći ništa.
Nisam ni sumnjao kako su se snašli objasniti moj
izostanak s večere. Priču smo zajedno skovali, drukčiju od te koju sam njima
najprije predočio, a sve dok smo predvečer se malo šetali kraj Vrbasa. Šetali,
i pričali „kao veliki“.
Osjetih ono što sam znao, uvijek tvrdio, djeca su
najveći prijatelji. Ta prijateljstva traju, samo u njima djeca ne smiju biti ta
koja ispaštaju.
Obećah im i sutradan, kada se vratim iz akcije,
sličnu šetnju, kada ću im pričati kako je bilo.
***
Kada sam, dugo prije zore, ustao da se pridružim
svima koji u akciju kreću, znao sam da tačno ima neko ko je sa mnom u mislima,
ili makar u snovima.
Tada je i šesetku lakše nositi...
Možda je kišno, tmurno vrijeme, jedino što bismo,
da smo mogli mijenjali. Iako bi nam to, valjda, trebalo da bude nekakva
prednost.
Ili, makar da nije kiša cijelu noć prepadala.
Bilo je vrlo klizavo, a i češanje o mokro granje i lišće usputnog šiblja, nije
godilo.
Ipak, sve se brzo zaboravlja, kada sve krene po
planu. Na vrijeme smo stigli na svoja mjesta.
Ja, Ahmo i Glibo smo ostali na pokazanom mjestu,
ostali produžili. Ustaški rovovi nisu trebali biti daleko...
Upravo tako, već nakon petnaestak minuta puške se
čuše. A lijepo zvuče, uvijek kad znaš da su naše, da su ustaške uhvaćene na
spavanju.
Prosto sam, kao i većina, jedva čekao da se i mi oglasimo.
Da se jače uvjerimo kako su Šeksove riječi o situaciji ovdje toliko blizu
istini.
Neće biti baš sve po našem. Ubrzo su puške stale,
tu pred nama, u našem dometu. A to je, onda, ono kada nervira što se negdje
dalje još čuju.
A kao za inat, kiša pojača. Pretvori se u
pljusak. A mi, na takvom mjestu, previše ispred šume, ispred svih zaklona.
Da bar zalud ne kisosmo! Kratko smo se veselili
činjenici da smo mi svoj pravac očistili, bez i jednog ranjenog, kamoli
poginulog, čak i bez ispaljene jedne jedine granate.
Tako nije bilo na drugim pravcima.
Skroz pokisli, već pomalo očekivano razočarani
primismo vijest da nam se, ipak, povlačiti. Opet priča slična nekim ranijim,
neki nisu ni probili, neki ni pokušali. Čekaće nas poslije i priča da su ti
svakako otkriveni, ovako ili onako...
Sačekali smo našu pješadiju, da bi potom zajedno,
ne mnogo umorni, više pokisli, najviše razočarani, bez nekog drugog izbora nego
postupiti kako je naređeno, snuždeno se vraćali u bazu. Da se osušimo,
presvučemo, odmorimo. Za dan-dva ćemo pokušati ponovo!
***
U međuvremenu je Šeks krivca tražio i na drugoj
strani, čini mi se - uporno u artiljeriji.
A kako smo se dogovorili, jutros ćemo skupa
otšetati tamo. S nama će, na lično insistiranje, poći i Glibo.
Putem mi se naslušati te Šeksove priče, prvi put
direktno. Skroz me drukčije doima nego dok je, a dok se iz propale akcije
onakvi vraćasmo, birano govorio o ovome kraju, o toplini ovih ljudi, na koju se
i jedino mora odgovoriti jednako, ne žaleći ono što mi imamo, srce, hrabrost,
živote.
Udovoljio je tada mojoj pretjeranoj znatiželji,
rekao mi je po par riječi o svakome iz te svoje grupice, pojedinačno. Za Salema
Čorba, te dvojicu Kovača, posebno Hamda, i sam sam dovoljno znao.
Ni pohvale za Avda Biča me nisu čudile, koliko
one na račun Fadila Pejkovića Pjovka. Operacija „Koverat“ nije bila toliko
davno da bi se već zaboravilo kako on tada umalo ne pade u nesvijest, kako bi
jedini koji ne krenu u akciju a da se to nije i očekivalo, kako ono što tada
ispolji, nikako drukčije se ne dade opisati - do strahom!
Pa ipak, opet mi je Šeksu vjerovati. A, hvalio je
i njega. Kako reče, s Fadilom je samo trebalo znati.
I mora da je tako. A ko bi drugi znao s njim, ako
ne Šeks. Pa, zar se isto ne odnosi i na mene. Na Trebovoj se naziralo, kasnije
sve više potvrđivalo, upravo je Šeks i u meni vidio što drugi nisu.
Nisam siguran da ću i za koga drugog reći kako
bih s njim bio spreman poći u zauzimanje mjeseca, i nekoliko zvijezda okolo,
kao što za Šeksa rekoh!
Taj osjećaj još traje, pa ne pitah za momke koje
je ovdje „otkrio“ i primio u svoj vod. Mogao sam biti siguran da su svi,
najmanje poput Pjovka. Koji je i inače sve posjedovao što priliči dobrom borcu,
diverzantu, kome je i jedino falio neko kome će bezgranično vjerovati i uz koga
će ići. Ta najduža nit koja toliko izdvaja hrabre borce od drugih: ne žaliti
život, ali htjeti što duže biti živ, što duže ratovati; uvijek ići pametno,
nikad pod svaku cijenu; probati odmah, uvijek znati da ima i - dugi put... na
kraju je samo bitno da se te duge niti dodirnu u krajnjoj tački, u međusobnom
povjerenju, a već - kako je kome suđeno...
Danas, Šeks neće propustiti priliku da se na
kratko vrati na pad Grepka. Pitao me je tada, sad još više žali što ga nisam
poslušao. Makar se i oba složili da je tako, samo bilo suđeno.
Znam, znam pozadinu priče. Ubjeđuje me. Neće da riskira
da ga još jednom izdam...
Lijepo je slušati kad neko tako o tebi govori.
Kad znaš da je Vučevo bilo ono što se neće zaboraviti. A i da može biti -ono
što će se ponoviti!
Treba vjerovati, vjerovati u sebe. Ne
precjenjivati, ali se ni ne podcjenjivati. Sve u svemu, jedva iščekivah taj
svoj prvi dolazak na artiljerijski položaj.
put Voljevac - Pridvorci
