8 Turnir

U Milice duge trepavice,

prekrile joj rumen-jagodice,

jagodice i bijelo lice.

Ja je gledah tri godine dana,

ne mogoh joj oči sagledati,

crne oči, ni bijelo lice;

Već sakupih kolo djevojaka,

i u kolu Milicu djevojku,
ne bih li joj oči sagledao.

Kada kolo na travi igraše,

bješe vedro pa se naoblači,

po oblaku zasijevaše munje.

                            8. avgust 1993.
Sve djevojke k nebu pogledaše,

al ne gleda Milica djevojka,

već preda se u zelenu travu.

Djevojke joj tiho govoraše:

„Oj, Milice, naša drugarice,

il si luda, il odviše mudra,

te sve gledaš u zelenu travu?

A ne gledaš s nama u oblake,

gdje se munje viju u oblake!“

Ona im je govorila mlada:

„Nit sam luda, nit odviše mudra!

Nisam vila da svijam oblake,

već djevojka da gledam preda se!“

Odlaskom dijela jedinice na dopust Voljevac posta tiši. Iako je Komanda ovaj put opreznija, ne rizikuje novo naglo osipanje, procentualno će se manje slati na dopust, ali bi to trrebalo postati redovan, kružni proces. Uz dodatno osiguranje, ako opet bude onih koji se ne budu vratili na vrijeme, u narednoj će turi utoliko biti manje mjesta.

Zbog Šeksa ja nisam ni razmišljao o ovoj prvoj turi, a zbog Salje sam odlučio nekoliko dana ostati i bez „svojih“ domaćina.

Tu smo tako kratko, a dosta toga se izdešava. Odmah smo izašli na liniju, zaustavili ustašku ofanzivu, odredili dvodnevni režim smjena, promijenili na trodnevni, da bi dobili i naredbu o trenutnom povlačenju s linije. Usputno radimo unutarnju reorganizaciju, počinjemo i sa dopustima.

Dopuste, i povlačenje s linije nije lahko smjestiti u istu ravan.

Radi li se o procjeni, predosjećaju Komande da je, poslije posljednje ustaške ofanzive, vrijeme za, makar i kratko zatišje? Koje ćemo mi iskoristi da pripremimo kontraofanzivu!? Samo se zbog te činjenice ne može reći da je neočekivano cijeli bataljon dobio tih par dana slobodnih.

Ako je još dosta onih što noću odu do neke od kuća ovdje, ili u susjednom Zastinju, to je na svima nekako popuniti dan.

Od zabavnih sadržaja jedino je raspoloživa fiskulturna sala. Nogometne lopte su već sve poderane, tek je živo još nekoliko košarkaških. Inače je sala školska, pomala, pa su neki još jučer utvrdili da je i košarku najbolje igrati, ili basket ili na dva koša - ali po četvorica.

Danas se rodi ideja o organizovanju, jednog takvog turnira. Početni prijedlozi da pobjednik bude nagrađen nekim janjetom, ili nečim sličnim, nije dugo razmatrana.

Prihvati se drugi, da se igra revijalni, memorijalni turnir, posvećen Džou, čovjeku koji je poginuo još dok smo mi bili na Proskoku, ali za čiju smo pogibiju saznali upravo ovdje.

Da je bilo drukčije, ja sigurno ne bih ni pomišljao učestvovati. Iz najprostijeg razloga, jer i nisam kakav košarkaš. Osim toga ekipa koju je napravio Ahmo Bešović, jučer je harala. Igralo se „kralja parketa“, a njima ni umor nije ništa mogao. Na kraju se nisu ni mogla naći četvorica koja bi više i htjela igrati protiv njih. Ipak, danas je tu nekoliko onih što jučer nisu ni uvraćali do sale...

Sem Ahmove, prijavljene su još četiri ekipe. Sve, opet, isključivo po „svetom olimpijskom pravilu - važno je učestvovati“. A u meni tolika želja da pobijedim na prvom, ovakvom turniru!?

Gledam spiskove prijavljenih, i zapažam da među njima nema dva momka koji su imali „košarkašku“ građu, a koji su sinoć stigli odigrati jednu basketa. Vidio sam i sam da nisu neki veliki majstori, ali su imali i visinu i snagu, mladost. Munib Komar i Samir Kurtović sigurno da mogu naizmjenično držati Ahma, jedan na njemu a drugi spreman pod košem. Samo da je još nekako nadomjestiti njihove mahane, odnosno imati u ekipi nekog preciznijeg.

Ja nisam. A svi što su bolji, već su u drugim ekipama.

Ne može ni Memo, iako je njegovo nuđenje značilo da imam ekipu. Da učestvuje, ne i da pobijedi.

I dok sam već odustajao, do mene dođe momčić kojeg nisam ni poznavao dobro. Zapravo i nisam siguran je li Dženad Glibo bataljonu se priključio malo pred ofanzivu na Grebak i Proskok, ili čak i tokom nje. Doduše, za sam turnir to uopšte nije ni bitno.

Samo kad bi bilo istine da je dobar košarkaš, istine u njegovoj priči da je do rata i trenirao. Visina mu nije košarkaška, ali je građa dakako sportska. Ne izgleda ni kao neko kome se može previše vjerovati, ali je i neosporna činjenica da drugog izbora nisam imao.               

Kada je žrijeb obavljen, počeo sam da vjerujem. U prvom meču ćemo na, bez dilema, najslabiju ekipu, listom članovi Komande, koji su od košarkaškog znanja jedino imali dužnost, obavezu učešća. A onda, direktno smo u finalu. S druge strane će Ahmovi imati dva meča, neće ni oni imati puno problema ali će biti makar malo umorni.

Mi smo svoj meč dobili teže nego smo pretpostavljali, iako smo to prebacivali na tobožnju neuigranost. Tačnije, teško je bilo natjerati Samira i Munju da se oni podrede ekipi.

S tim u vezi, dok su Ahmovi lagano dobijali svoj drugi meč, ja sam svojima držao čas psihologije:

-          Ako hoćemo da pobijedimo Ahma, a ja hoću – nekoliko puta sam im ponavljao isto – svako mora igrati ono što zna. Kao prvo, vas trojica morate igrati cijelu tekmu, dok ćemo se ja i Memo mijenjati. Munja i Samir su odbrana, kupe svaku loptu koju ne ubace „iz prve“, i daju je ili Dženadu, ili koji je od nas u igri, a sami odmah trče pod njihov koš. Mi pucamo, kad Dženad sebi stvori priliku za šut, eventualno ako se ja ili Memo nađemo na ziceru. A opet, u slučajevima kada fulimo, ova dvojica imaju šanse da poprave ispod koša. I još nešto, faula nema, osim na njihove kontre.

Riječima je zvučalo jednostavnije nego što sam i sam vjerovao da će biti u praksi. Ipak, tako snažan osjećaj da možemo, prosto me tjerao da pokušamo!

Ne znam, možda bi ova trojica ostala gluha, možda bi opet solirali, da cijela sala nije gromko navijala za nas. A kada je prvih pet-šest minuta sve išlo kako sam zamislio, dalje nije ni moglo drukčije.

Ahmovi su bivali sve nervozniji, malo i što je sudija bio više nama naklonjeniji, Dženada su ruka i oko služili kao nikad, Munja i Samir su se mudro smjenjivali u skokovima, ja i Memo smo sami priznavali umor... pa je naša prednost i rasla. Do, konačnih dvadesetak poena!

I dok smo primali čestitke, i presvlačili se, ja nađoh načina i da se našalim, najprije sa Dženadom, a koji je bio najbolji i strijelac i igrač finala:

-          Vidiš, mislim da nisi zaslužio da budeš najbolji strijelac. Jeste da si ti dao četrdesetak koševa, ali sam ja bio precizniji: četiri puta puco, četiri puta pogodio!

Nisam lagao, to je tako i bilo. Druga je stvar što su ovi stalno motrili na Dženada, pomalo i na Munju i Samira, a na mene i Mema skoro nikako.

Stigao sam primijetiti nešto što je doista koincidencija. Toliko volim fudbal, sudjelovah na desetine turnira, i nikada ne osvojih niti jedan. A košarku toliko ne volim, da je igrah samo onda kada nisam imao šta drugo, pri čemu mi je ovo, koliko znam, prvi turnir. Na konto toga se našalih sa samim sobom, rekavši da do danas nisam ni znao koliko sam dobar košarkaš!

Na kraju, našalih se i sa Ahmom, a pošto mu priznah kako nisam siguran da ću im pružiti priliku za revanš, jer to neće biti isto.

Što mu pojasnih, ujedno objašnjavajući razloge zbog kojih su oni danas izgubili:

-          Vi ste igrali za sebe, a mi za Džoa!

Voljevac, Osnovna škola