7 Sve rijeke imaju izvor

„Leptirići mali,

šarenijeh krila,

je li koja cura

kraj Vrbasa bila?“

„Jeste jedna bila,

s ibrikom u ruci,

đule zaljevala,

dragoga čekala.

                    6. avgust 1993.

U baštici njenoj

sazrelo je voće,

al je ljubav mori

pa ne zna šta hoće!“

„Leptirići mali,

šarenijeh krila,

to je moja draga

kraj Vrbasa bila!“

Treba sve ovo izdržati, poslije još jedne noći bez sna govorim sam sebi, a ne pokušavam si odgovoriti - kako, i zašto!

Nije prvi put, vjerovatno ni zadnji, ali svaki put sve više boli. Boli onaj dio istine koji nedostaje...

Muči me, muči zbog onoga što znam. Ili, pitam se, možda ja Džoa ne upoznah dovoljno!?

Ne govorim o onome što svi znamo, herojstvo mu nikad niko neće moći sporiti. Samo je pitanje onoga što ga vezuje uz Đoza. Jeste on vodio tu istragu, sasvim je i realno da je dosta toga znao. Ali, tu i jeste klackalica koja mi neće da otkrije da li ga dovoljno poznavah. Meni se doimao kao neko ko je pametan toliko da zna kada, i koliko dugo treba da ćuti.

Da, ali baš u tome će i biti fol. On je i čovjek koji zasigurno ne bi mogao vječno ćutati. Zato su, eto, neki požurili da ga ranije ućutkaju!

Svejedno, neću da prihvatim da se ovako moralo završiti. Nisu njega lahko mogli ni naši ubiti, samo s leđa!

To je ono što muči, boli. To je ono što nije moralo tako da bude. To je ono što me tjera da razmišljam kako mi se više ni ne ratuje. To je ono što me čini bezvoljnim. To je ono što, sve nas tjera da naredne dane  posvetimo njemu.

To je ono zbog čega će dugo biti teško za bilo šta reći da te raduje.

Da nije tako, rekao bih da me radovalo saznanje da se promijenio sistem smjena. Umjesto svakih dva, smjenjivaćemo se svaka tri dana. Istina, i to neće biti baš pravilo, najviše će ovisiti o samom toku borbenih djejstava.

Poslije sinoćnjeg nezaboravnog gostoprimstva, te nepoštene čovjekove unutarnje sujete da što manje misli o svemu lošem, nekako je logički preovladavala želja za brzim upoznavanjem ovoga kraja. Doživljena toplina mi se učini onakvom kakvu još nisam doživio od kako moj Trošanj izgorje.

Još mi je u ušima zvonio način na koji me Salja predstavio u dječakovoj kući, kada sam bio zapravo „momak o kojem je Šeks govorio“. A jutros, za doručkom, od nekog dobih pojašnjenje, dopunu te priče.

O ovdašnjim momcima Šeks je bio pun riječi hvale, kojima je i nedostajalo samo nekoliko iskusnijih ratnika koji će znati iskoristiti i upotrijebiti pravilno i pametno tu njihovu hrabrost. To su im oni donijeli, već su s najboljima činili jedan izuzetno snažan vod, a za još efikasnije rezultate bilo je samo još jedno što su trebali, a što je Šeks procjenjivao da je stiglo sa mnom. Dakle, bolja artiljerijska, odnosno minobacačka podrška! Zato je pričao, te se raspitivao za mene...

Glavni cilj svih boraca ovdje, trenutno je ustaško selo, tu na nekoliko kilometara prema Gornjem Vakufu. Taj Dobrošin je od najposebnije važnosti. Presijeca kvalitetnu putnu komunikaciju s našim jedinicama u Bugojnu, zbog čega je logisticiranje jedan od ovdjeprisutnijih problema.

Istina, ovdašnje stanovništvo se za nastalu situaciju, više nego pripremilo. Nikada nisu ustašama previše vjerovali, pa su vrlo pametno iskoristili period prije sukoba s njima. S obzirom na u to vrijeme iznimno niske cijene, iskoristili su mogućnost da se snabdiju, preduhitrivši makar tako, vrijeme koje je došlo. Kao najbolju potvrdu toga uvijek se pominje podatak kako ovdje skoro da i nema domaćina koji se nije obezbijedio tolikim količinama, što kada je kafa u pitanju ide do cifre do stotinu kilograma.

Tako ni hrana nije, ljudstvo nikad nije ni bilo  problem, a još se našim dolaskom svaka priča o tome isključuje, te je tako aktuelnija ta priča o artiljeriji.

Tragom koje ću, zajedno sa Saljom i sam odmah poći, a kada je već smjena pomjerena za sutra.

Žurilo mi se, jer sam želio od Šeksa čuti izravno više pojedinosti.

Znao sam koliko me on voli i poštuje, koliko mi vjeruje, ali se pomalo i plaših mogućeg pretjerivanja u svemu tome. Znam kako je uobičajeno za dobrog artiljerca reći da „ubacuje u sulunar“, ali i kako to u doslovnom smislu ne može važiti ni za koga.

Upravo zbog toga, negdje u rezervi tražih moguće neku drugu pozadinu Šeksovog pretjerivanja kad sam ja u pitanju. I za svaki slučaj, pripremih se i za tu varijantu!?

Ako se već moram spremati za odgovornost koja nastaje kao posljedica pretjerane hvale, onda i bar, ako ništa, prethodno mognem uživati i privilegije koje se, istim putem naziru. Za šta će mi dobro doći i oficirska torbica, koja mi je „ostala u nasljedstvo“ od Sutka Bešovića, koji je jedan od rijetkih što je umjesto dolaska ovdje, novonastalu situaciju iskoristio za povratak fameliji, u Hrasnicu.

A da bi utisak bio kompletan, zamolih Salju da mi pravi društvo.

                               ***

Prema uputama, lahko stigosmo u Pridvorce. Također nam nije bilo teško da pronađemo i kuću u kojoj su Šeksovi smješteni.

Tek, razočarani što je zatekosmo zaključanu, odlučismo se malo šetati ispred nje. Što, nije moglo promaći nezapaženo.

Jedan dedo ubrzo nam priđe. Ponovismo mu našu verziju priče, a od njega dobismo informaciju da su ovi rano jutros otišli nekamo u izviđanje.

Više od toga dedo nije znao, ali kada smo mi u pitanju dovoljno je da smo se predstavili kao dobri Šeksovi prijatelji. Otud je došla dedova upornost da nas ugosti, čineći nam se kako se pomalo pobojao da nas neko drugi ne „preotme“.

Nas ugostiti, njemu čini neku veliku čast, bez obzira što neće osjetiti lahkoću kojom ćemo njegov poziv prihvatiti.

Kahvu nije bilo smisla odbiti, a još prisutna nezasićenost će nas ostaviti i na ručku. Makar i ne bili gladni, makar nam ručak najviše služio da lakše klimamo glavom na svako novo dosipanje rakije. A rakija kao rakija - uvijek najbolja ona koju trenutno piješ!

Smišljeno smo se malo i suzdržavali, ako nam je ovo priuštio ugled koji je Šeks ovdje stekao, nemamo pravo bilo kako mu štetiti.

Na trenutke se divih sam sebi, i Salji, kako lagano, smišljeno idosmo od čašice do čašice. A isti se trudismo biti i cijelim tokom razgovora. Vrlo umjereni, stalno puštajući deda da navodi na nove teme.

A dedo pričljiv, zanima ga sredina iz koje dolazimo, historijat, razlike u adetima, pa i ponešto o nama lično. Ni mi mnogo ne žalismo što Šeksovih nema sa izviđanja, a dedu bi još draže zbog toga. Nismo se previše trudili, ali mu se očigledno vrlo dopadasmo.

-          A, jeste li vi, djeco, oženjeni? – ovo pitanje bi bilo manje zanimljivo, da je došlo ranije.

-          Nismo! – Salja, iz razumljivih razloga, požuri prvi da odgovori.

-          Imam ja još jednu kćerku...

Okrenu dedo priču u tom smjeru, kao da je to sasvim normalno. Nije nam nepoznato, ali smo mi u našim glavama mislili da je sve slično vezano samo za neka, davno prošla vremena.

Usput nam posta i jasniji stid jedne od kćerki, koja je bila tu, koju smo mogli vidjeti dok je ručak prinosila, a iz ostatka dedove priče. Ta druga, što je danas otišla ovcama, starija je, a ovdje su još takvi običaji da udaja ide „po redu“.

Meni je to znak da više ne razmišljam o ovoj koju vidjesmo, te da pazim da Salju ne izdam. Ko zna, možda naš boravak ovdje potraje, možda mi Šeksa budemo češće obilazili!

Iz istih razloga, uspjedosmo se zaustaviti u srcu ćeifa gostoprimstva i rakije.

                                ***

U povratku, s jednog malog prijevoja dadosmo se još jednom podiviti ovome što nam se trenutno događa.

Ispod nas se pružalo prekrasno selo u kojem nam je boraviti narednih dana i mjeseci. Nekako je s tog prijevoja izgledalo još ljepše, ljepše nego što se da izreći.

Približavajući mu se, odlučih dio svojih dojmova podijeliti sa Saljom:

-          Iskreno, dugo ne gledah ovako divan kraj. Sve mi nekako dođe na svom mjestu. Ravan, pitomina... A najljepše što su kuće onako lijepo složene, ne gužvaju se, ne smetaju jedna drugoj. Pa, još ovaj lijepi potočić kroz selo.

-          Potočić? Znaš li ti, koji je ovo potočić? U stvari, rijeka!?

-          Rijeka!? Nemam pojma.

-          Vrbas!

Pogledah ga s polučuđenjem. Ne da mu nisam vjerovao, nego se ljutih na sebe. Najmanje sam dva puta, čuvši da ovdje dolazimo, pretraživao kartu, a da ni jednom nisam obratio pažnju na ucrtanu rijeku.

A ono što sad gledasmo, podsjeti me na činjenicu da sve rijeke imaju svoj početak, svoj izvor, koji je nerijetko ljepši dio rijeke. Sigurno da je Vrbas negdje nizvodno onakav kakav mi se u mislima javljao prije nego što ga, evo, vidjeh prvi put. A sad, mislim da će nekad kasnije, moja prva asocijacija na Vrbas kretati odavde.

Posebno, što se potrefi da u selo ulazimo u najljepše vrijeme, u prvi suton. To je i vrijeme kada selom kreće korzo, još nešto što smo zadnju godinu zaboravili i da je postojalo.

Korzo, pun lijepih djevojaka. Ne znam da li to neka sevdalinka opjevava, ali mi se čini kako su i one najljepše u akšam. Baš kao i Vrbas, pokraj kojeg su šetale.

Da nam se i žurilo školi, pored sve ove ljepote nismo mogli tek tako proći.

Zastati smo morali na određenom mjestu. S naša dva malena drugara u društvu, išle  su i dvije lijepe djevojke.

Nije moralo biti pravilo, ali sam ja pogledom mjerio sestru onoga mlađeg, koji su inače ovdje izbjeglice, i kao rođaci smješteni kod famelije onog prvog. Tako im se nekako pridružismo u šetnji, a kasnije svi skupa ponovo bijahosmo kod njih na večeri.

                              ***

Dan koji je ostao u sjeni noći prije, a iznutra sav bio lijep, lijepo se morao i završiti.

U povratku su nas dočekale dvije vijesti, ovaj put obje dobre.

Salja se našao na spisku za posjete, dok meni nije sutra na položaj. Iako nije bilo očekivano, Šeks je ponovo uvraćao. Ovaj put, isključivo zbog mene. Od Ćuze je tražio da me njemu priključi!?

Prije nego sam se ja stigao zamisliti, zabrinuti, dođe i vijest kakva je Ćuzina bila reakcija. I to baš onakva, kakva meni i najviše odgovara.

Ne idem iz bataljona, ali stojim na raspolaganju i Šeksu. Zamišljeno tako, da oformim jednu malu grupicu od tri-četiri čovjeka, a koja će surađivati s ovdašnjom, već postojećom artiljerijskom baterijom.

Kako će to izgledati, razmišljaću narednih dana, za noćas ću se zadovoljiti onim dijelom što je do mene, koga uzeti u tu grupu.

Stigao sam porazgovarati s Latom Kršom, koji me samo djelomično iznenadio odbijanjem. Zapravo je opet pokazana njegova potpuna iskrenost, njegovo trenutno raspoloženje je takvo da je ovdje i kanio izdržati do ovog prvog dopusta, počem će sada još jednom, ovaj put još ozbiljnije porazmisliti da i ostane tamo negdje, gdje mu je famelija!?

Ahmo Bešović, da je tako razmišljao, danas bi vjerovatno bio gdje i Sutko.

Kao drugog, gledaću da uzmem Gliba, zarad njegovog prijateljstva s Mufom, sada i sa mnom, zarad njegovog nesumnjivog poštenja, ukupnih ljudskih osobina, te i s obzirom na još svježa sjećanja na ono što se njemu događalo prije, i na Proskoku.

Kao trećeg, tražiću Salju. Večeras se izjasnio protiv, a svakako je narednih desetak dana odsutan. Toliko mu dajem da još razmisli, ako se već tokom noći ne predomisli, pri čemu ga savjetovah onom narodnom, koja kaže da je Vrbas uvijek tekao, da i danas teče, i da će uvijek teći nizvodno.

izvor Vrbasa