Gorica listom listala,
u njojzi bratac i seja.
Sestrica bratu govori:
„Zašto mi, brate, ne dođeš?“
„Ja bih ti, sejo, došao,
ali mi ne da tuđinka.
Tuđinka, dobra djevojka!
Ja dobra konja osedlam,
tuđinka mi ga rasedla.
Ja britku sablju pripašem,
tuđinka mi je otpaše:
- Kuda ćeš, dragi, kuda
ćeš?
Ravno je polje široko,
mutna je voda duboka.
Ne idi, dragi, ne idi!“
Nažalost, neću prvi boravak u kući, sada i svojih
prijatelja, dugo nositi u duši. Izuzetno prijatan osjećaj je brzo nestao,
potisnut ponajtužnijom viješću koja je u ovom trenutku mogla doći.
Iz Fojnice je stigao haber koji će nam svima
pokvariti i ovaj, i nekoliko narednih dana. I onima što se raduju priči o
spiskovima za dopust, obilazak porodica.
Ipak se dogodilo! Neki su naslućivali, mi drugi
nazor nismo htjeli u takvo što vjerovati. Ipak, Remzija Hajdarević Džo, možda i
najbolji među nama svima, morao je poginuti!?
Vidio sam ga svega nekoliko puta. A opet,
dovoljno da ga upamtim onakvog kakav je bio...
Sjećam se, njegov prvi dolazak među nas, u
Kerleta Luke, između ostalog je obilježen njegovom željom da i mene vidi,
upozna. Šeks mu pričao, on nije sumnjao. Tu noć pamtim i po tome što je dugo
nagovarao malog Enesa Ćedića da mu da, proda prsten nađen negdje na Gradini
povrh Tođevca, sa žigom u obliku ljiljana, vrijednosti koje Enes do te noći
nije ni bio svjestan. To je bio Džo, mogao je umanjiti vrijednost, lakše doći
do tog prstena. Kazao je pravu vrijednost, i uz obilatu pomoć Šeksa i ostalih
jedva umolio malog Enesa. Nisam siguran da mu je Enes još te noći halalio, ali
jesam da je to učinio - večeras!
Pamtim i Trebević, Koverat. Tada ja nisam
razumijevao zbog čega je Džo odbio postati Bešovićev zamjenik, zbog čega je
izabrao biti s diverzantima, još - prvi naprijed. Sticajem okolnosti, taj smo
put i mi minobacačlije išli s njima, pa sam i lično se uvjerio u ludu Džoovu
hrabrost.
Koju je potvrdio i par dana kasnije, kada smo
tražili Admina rahmetli. Oba puta je i dio svoje hrabrosti prenosio na mene,
živio sam osjećaj da on ne može poginuti, pa tako ni iko ko je uz njega!?
Neću zaboraviti ni Zenicu, Radakovo. Oprostio sam
što je pošavši prema Grepku zaboravio na nas u Visokom, nikad mu nisam zamjerao
što se zadržao u Prokosu, Fojnici. Odatle su stizale samo lijepe, skoro
nevjerovatne priče o njemu, i njegovoj diverzantskoj jedinici istog imena
„Džo“!
Do večeras. Večeras su došle, potvrđene dvije
vijesti. Stare već desetak dana.
Prva je priča o oslobođenom i posljednjem selu
oko Fojnice, a druga o Džoovoj pogibiji. S vezom da se nikako ne radi o
koincidenciji, već o žalosnoj istini da nije poginuo od ustaškog, već našeg metka!
Prema stiglim pričama, metak je došao s leđa. Što se može tumačiti i pogotkom
nekog od pritajenih ustaša, ali nikako negirati i mogućnost da se radilo o
njegovom saborcu. Odnosno, nekome ko je ubačen među njih.
Kroz glavu mi zuji da sam nekad čuo izrečenu
želju da pogine od neprijateljskog metka. Želje se i javljaju poslije slutnji
da će se desiti nešto drugo.
Ako je istina, i podlo je. Iskoristili su ga da
završi posao oko Fojnice, i više nije bio potreban. Presuđeno mu davno, birao
se trenutak. Želja mu se nije ostvarila, slutnja osta starija.
Bio sam među onima koji u to do noćas nisu htjeli
vjerovati, a od noćas sam prvi koji u to uopšte ne sumnjam!
Tako ću i ubilježiti u dnevniku. Jednom rečenicom
- Džo je bio heroj kojem ni ustaše ni četnici nisu mogli ništa, ali koji je
morao poginuti!
Četnici i ustaše nisu mogli, ali jesu - naši. A
poslije Fadila Đoza, načina na koji je on poginuo, koga bi još čudio sličan
scenarij i s Džoom. Pogotovo kada se zna veza između njih dvojice!?
Džo je privođen, i ispitivan u Zenici, zbog Đoza.
Zbog Đoza je i ubijen!
A zbog njega, na dopust će i njegova sestra
Remza, inače udata u naše selo.
Pošto je izgubila muža, u logoru bila sa svoje
troje djece, hrabro se ponijela kada je ostala na Grepku, poslušala našu
Komandu. Od rijetkih je civila koji Igman nisu napustili tokom ofanzive, nego
nam se pridružila. Do večeras.
Ne sumnjam da joj Major neće lično savjetovati da
se ni ne vraća, od nje je više nego dosta što je već dala za Bosnu.
Bježim noćas od nje, bole me njene suze. Te
suze potvrđuju da rat nema smisla. A ja
sam od onih što često govoriše da ima smisla, samo nema smisla što osim od
četnika i ustaša ginemo i od nas samih.
Za promjenu, sada se i pitam - ima li smisla
ponavljati priču kako su se „nebo i zemlja zakleli...“
Prokoška kotlina
