Udovičice, golubičice,
ne roni suze, ne kvari
lice.
Već hajde za mnom, u moju
zemlju.
U moju zemlju, gdje biser
rodi.
Majka ga bere, u krilo
meće.
U krilo meće, snahi ga
čuva.
Kad milu snahu u dvor dovedu,
da miloj snahi na grlo
niže.
Govorio sam da mi je dosta lutanja, izdvajanja,
pa opet se potrefi. Ugurao sam se biti u posljednjoj grupici, još se pobrinuh
da zaostanem i za njima.
Dok su njih šestorica nastavili truckanje u našem
tamiću, ja se udobnije vozih s policajcima. Povlašteni osjećaj uvijek vuče i onaj
drugi, posebno u ovakvim okolnostima.
Neprijatnost sam razbijao pričom sa saputnicima.
Koja dovodi ponovo ljepšim osjećajima, da nisam znao da je bataljon jučer došao
vjerovao bih da su gore duže od mjesec dana.
Pokušavali su mi predstaviti gdje dolazim, pri
čemu su pazili na skromnost, meni održavajući neizvjesnost, tako što su na
svako moje pitanje odgovor završavali s „Uostalom, vidjet ćeš!?“
O vremenu nisam vodio brigu, nisam kroz mrak
mogao vidjeti kuda idemo, ni iz njihove priče a ni po dolasku još ne znah ni
gdje sam došao!
Znao sam da nas grad ne čeka, pa opet sam ovaj
Voljevac drukčijim zamišljao.
Između sela i naselja, rekao bih, tek malo veći
od Kruščice, nešto zbijenijih kuća, malo i u ravnijem položaju, i doduše uz
„pravi“ asfalt. Sasvim je blizu da bi se nazvalo čaršijom, prije čaršijicom.
Prvi utisak mi ne otkriva šta je to što mi od zamišljenog fali, valjda to
pokaže vrijeme koje dolazi.
Najveći objekat u selu je Osnovna škola, vrlo
pristojnog izgleda, te nikako ne čudi što je baš ona sasvim prilagođena
situaciji, odnosno pretvorena u kasarnu. Gdje je, podrazumijeva se, i nama
predviđen smještaj.
Kada je to u pitanju, nećemo smjeti imati nikakve
zamjerke. Da nam nije tako rečeno, mnogi bismo i najprije pomislili da se radi
o pravoj kasarni. I kreveta dovoljno, i nije ni komotno ni tijesno, preuređene
kuhinja i par kancelarija, isto tako prilagođen hodnik, prilaz, te nekakav
pomoćni objekat, sve sluti da će nam ovdje biti bolje, možda nego igdje dosad.
A jedino što će nas povremeno podsjećati da se radi o donedavnoj školi je
fiskulturna sala, koja je tipična školska, o kojoj se odmah počelo pričati, jer
je to i ta neka najuočljivija razlika u odnosu na sve nam ranije smještaje.
Još ima nešto na šta se nećemo žaliti, nismo
prevareni kada nam je rečeno da svu hranu koju uz sebe imasmo podijelimo
civilima. Saznajemo to, uz priču kako jučer svi nisu ni ručali u školi.
Jedna je četa odmah produžila na položaj, kako bi
smijenila domaću koja je već nekoliko dana vodila borbe s ustašama. Kažu da je to
našu Komandu podsjetilo na naše bitisanje na Bjelašnici, te nikakvih
protivljenja nije bilo. Zapravo, već je tako i preuzet dio linije koji nam je
predviđen, a koji ćemo pokrivati s dvije čete, naizmjenično, sa smjenjivanjem
svaka dva dana.
U odnosu na prethodni period, složićemo se da
ništa bolje, lakše nismo ni tražili. Osim, što se opet potrefi nešto što će nas
tako podsjećati na to prije.
Ako su ona dva bataljona ponovo skupa, to je naš
ponovo podijeljen. I opet je Fahro sa svojima, negdje posebno. Kamion koji je
njih vozio odvojio se ranije, odvezavši ih selima koja pripadaju Prozorskoj
opštini, a koja se ovdje uvijek izgovaraju nerazdvojno: Kute, Here i Šćipe. U
kojem su od njih oni tačno, to ni ne znamo pouzdano...
Ovim prvim utiscima pridružuju se i drugi, a
doživljeni s većim olakšanjem.
Ovdje je doista smješten i Major lično, a tu
negdje su i Admir i Šeks. Što je jednako važno, ta njihova grupa je ovdje već
dostigla veliko ime, pa između ostalog, i tome možemo zahvaliti na svoj pažnji
koja nam se poklanja.
***
Nismo dugo čekali ni na treće utiske.
One koji našoj grupi ne dozvoliše da već danas vidimo nešto od toga što smo
čuli. Ustaška ofanziva je pojačana, te je i našoj četi naređeno da izađe na
položaj.
Iako smo putem sve tumačili na razne načine,
ispašće sasvim drukčije.
Nekako nam se dade zaključiti da su ustaše samo
razbijale vlastiti strah, da dolazak naših kamiona nije prošao neprimjećeno,
ili u nekom drugom, krajnjem slučaju, da su samo htjeli provjeriti našu stvarnu
snagu, spremnost. Ako jesu to htjeli, sigurno da nisu mogli biti oduševljeni.
Ekovi su ih spremno dočekali, brzo odbili, dok mi
nismo imali potrebe ni metka ispaliti. Kao i uvijek, našlo se par manje
odgovornih pojedinaca, koji su kao htjeli uvjeriti se kako nam puške jednako
pucaju i na ustaše kao i na četnike.
A sve ovo će važiti, ako se pokaže da ustaše
danas više neće ni pokušavati. Što se nas tiče, bespogovorno ćemo ostati tu do
kraja dana, i za svaki slučaj ali i iz razloga što je dan vrlo ugodan, i što je
vani dakako prijatnije negoli u kasarni.
Nas nekoliko koji i nismo baš naspavani, nećemo
imati problema i da malo sna prebacimo preko očiju...
***
Pamtiću od današnjega dana, baš to, to buđenje za
ručak. Trebalo mi je par trenutaka da shvatim da nisam u Kruščici!
A pamtiću i ručak, svoj prvi voljevački. Ne jer
je meni neobično što se za ručak dijeli mlijeko i feta sir, to i slično je,
ovdje normalan običaj, kada god se neko nađe vanredno na položaju. Pamtiću iz
sasvih drugih razloga.
Kao prvo, gdje god smo do sada bili feta se
sijekla na šest, nekada i osam dijelova. Sad, na troje! Plus, i hljeb se reže
srazmjerno tome. I posljednje su sumnje u mogućnost problema s hranom
otklonjene. Time je i želja da se ovdje zadržimo duže postajala jača. Ne bi nam
odgovaralo ako se na ovo naviknemo, a onda moradnemo nekamo u slično odakle smo
došli...
S obrazom ćemo već nekako! Latif Odobašić se već
priključio ovdašnjim kuharima, za sada s jednim neobičnim zadatkom - da prati
kako neko naš ne bi repetirao!
Selću i meni će priznati kako je zažalio što je
na to pristao, ma koliko se branio time da nas je toliko da nije mogao sve
upratiti, sam kaže da je i prebezobrazno s naše strane što se na prste ruku
mogu izbrojati svi koji su u red ulazili samo jednom. Na stranu što su i domaćini
vjerovatno računali s tim, čim su i istjerali „dovoljne“ količine.
-
Najgore je –
govorio je poluozbiljno – što će ljudi pomisliti da smo u životu samo
gladovali.
-
Neće –
odgovorih, kako sam o tome u sebi već razmišljao – bitno je samo da nas istrpe
ova prva tri-četiri dana, da nam se oči nahrane. Inače, mi smo siti rođeni!
Od toga kakve utiske ostavismo danas bitnije je što
ustaše više nisu napadale. Ako smo svi zajedno pokazali jedno, privremeno lice,
Ekovi su nas predstavili u onom boljem, trajnom.
***
S mrakom smo se
vratili pred školu, gdje zatekosmo gomilu ljudi. Ne mogoh odmah shvatiti da je
i to zbog nas.
Ono što je
činilo moje želje je da se čim prije vidim sa Šeksom i njegovima. Tražih ih u
gomili, ali i brzo saznah da ih neću naći. Izuzev Admira, svi ostali su u
jednom drugom selu, sinoć su već bili ovdje, pozdravili se s onima koji tu
bijahoše, pa je nama ostalima čekati neku drugu priliku. Nekako to sebi zacrtah
kao prvi zadatak, a kada se kroz tri dana vratim s redovne smjene.
Za večeras se posvećujem Voljevcu. Pomalo mi
nestvarno izgleda da su se još sinoć sklopila prva poznanstva. Ali je to
objašnjavalo prisustvo ove gomile.
Kako sam sišao u društvu Munira Saljevića Salje,
to sam i stigao čuti njegov razgovor s jednim simpatičnim dječačićem.
-
Gdje si ti
dosad? Je li ti uvijek ideš zadnji? – uobičajena, dječačka radoznalost.
-
Jest, vala. Ne
volim ti ja nikud žuriti – objašnjava Salja, kao da se pravda.
-
Ma, vala, ne
moraš ni zadnji biti. Drugi te put neću čekati!
-
Ne znam ni ko ti
je reko da me čekaš?
-
Mama i babo. Da
dođeš na večeru!
-
Bio sam sinoć. Reko
sam im...
-
Ništa, i večeras
ćeš. Meni su rekli da se bez tebe ne vraćam.
-
Objasni ti
njima, evo mi je jaran došo. Siti smo mi, dobar je ručak bio. A nismo se
ispričali...
-
Neka, nema veze.
More i on poć!
Nekoliko trenutaka će razgovarati pogledi. I njih
dvojice, ali i s povremenim ubacivanjem i moga. Isto, i još jednog dječačića
koji je pravio društvo ovome.
Potom su poglede zamijenili povlačenje Salje za ruku,
odnosno njegovo otimanje.
A završiti se jedino i moglo tako, sva četvorica
ćemo se polahko kretati ka dijelu sela gdje su oni živjeli. Pri čemu sam ja
mislima vezivao ovu noć s jučerašnjim prijepodnevom.
Da, dva puta po dva dječaka, ne tako daleko jedni
od drugih, a...
Nisu djeca kriva ni za šta, njima uvijek malo
treba. Malo hljeba, i da ih neko razumije. One jučer obradovasmo bar na neko
vrijeme, zašto bismo ovoj dvojici kvarili već prisutnu radost?
Šćipe,
Here i Kute
