Udaću se mlada, prvi petak
dođe.
Samo, ako Bog da, pa mi
dragi dođe.
Petak dođe, prođe, a dragi
ne dođe,
Čamka rodi dijete, ime
mu ne nada.
4/5. avgust 1993.
Mislila je Čamka da niko ne znade.
Mislila je Čamka da niko ne znade.
Cijeli Mostar znade za
Čamkine jade.
Cijeli Mostar znade – na
telale dade!
Sramota se čuje od grada
do sela;
Manite se cure s momcima
sijela!
Razgovor s Arminom mi bi zanimljiv, pa se ne
razočarah zatekavši uz tamić samo Derva, Murgu i Omera.
Sajo, Redžo i Čolo su također otšetali uz selo, a
pošto su vezom primili vijest da će vozilo iz Voljevca kasniti.
Bez mnogo dvojbe sam prihvatio Arminov prijedlog
da naše druženje nastavimo, naravno gore u selu. Putem se pričom prebacujemo s
ratnih na životne teme.
-
Danas nam se
udaje najstarija cura u selu – ubrzo Armin pomenu i ovo, uz osmijeh koji ja i
neću odmah ni shvatati, ni pogađati.
-
To je, onda,
veselje u kući iz koje ide!? – pokušavam biti duhovit, ne ni previše radoznao,
još manje zlonamjeran.
-
Krijući je...
-
Krijući!? Pa,
kako ti, onda, znaš?
-
Fino. Tako je to
ovdje, svi znaju - osim kuće iz koje je kradu.
-
A, odakle je
mladoženja?
-
Iz Jasenika. To
nam dođe haman ko komšiluk, ali i ima, Boga mi...
-
A-ha. A ja se
već zamislio na sijelu!?
-
Pa, otići ćemo.
Svakako ovi vaši neće još.
-
Nije to, ali ako
je Jasenik daleko...
-
Ama, jok, nećemo
ni ići tamo – nasmija se ponovo – bude sijelo i ovdje. Samo da se još malo
smrači, da je mogu ukrasti. Oni su tu negdje, u blizini sela. Ima s njima i
naših, koji će, čim ovi malo umaknu s mladom, zapjevati kroz selo. I, pravo
domaćinu na vrata. Tad počinje sijelo.
-
A, ako domaćin
nije za?
-
Ma, ne brini se,
nismo mi zaostali. Ono, nekad, rijetko, bivalo je i toga, da se neki malo
ljute. Ali ovaj neće, ovo je baš ljudina, jedan od boljih. Neka tebe sa mnom, i
biće ti super. To je najvažnije, vidjećeš...
Šetali smo selom, upoznavali se, i čekajući i
nečekajući da se smrači. Ipak, jednom je moralo.
A dok se kretasmo prema pomenutoj kući, saznah
detalj koji me još jednom nasmija. Ta djevojka što se udaje, što najstarija
cura u selu bi, zapravo je tek nedavno napunila devetnaest.
-
A joj, ja kad
prvi put to reče, skroz drukčije to zamišljah – htjedoh mu i pojasniti, bez
obzira što mu nije bilo nejasno – gledaj usporedbe: moje selo je puno manje,
jedva trideset pet kuća, a kako pamtim, vavijek u njemu bi cura „za svakoga“,
od četrnaest pa sve do nekih četrdesetak godina...
Zborili smo još nekih petnaestak minuta, kada se
nekako nađosmo u grupi koja će domaćinu i pokucati na vrata. Baš kao da je
Armin znao tačno kuda će i kada naići.
Onako, kako je i znao domaćinovu reakciju. Sasvim
je mirno primio vijest, i nas desetak je već bilo u kući. A vrlo brzo, sve poče
prelaziti u sijelo, kakva sam ja i znao.
U kući, i ispred nje iskupiće se skoro čitavo
selo. A već se i znalo gdje će koji sjediti, zasebno stariji muškarci, zasebno
žene, baš kao i omladina.
Igralo se, zapjevalo, našlo se i rakije. Sve
kaziva da ću dugo pamtiti svoje prvo pravo, ratno sijelo.
Brzo se oslobodih pritiska potpunog stranca. Nađe
se i djevojka koja me zainteresova, koju begenisah, zbog koje sve manje
razmišljah na ostale, na tamić, na kamion iz Voljevca. Ne bih imao ništa protiv
ni ako bi mi bilo suđeno da se o svemu tome budem tek sutra raspitivao, odnosno
od Armina tražio da mi objasni kuda se za Vakuf može pješke!
Svaki prođeni minut me i radovao i žalostio. Sve
me je manje briga bilo za sve drugo...
Do momenta kada su svi u našoj sobi zašutjeli. Na
vratima se pojaviše dva uniformisana čovjeka, svima nam nepoznata. Što sam u sekundi
shvatio, pogledavši u Armina.
-
Mi se
izvinjavamo – jedan odmah progovori, tonom koji se doimao ozbiljnim – nećemo
ništa remetiti, samo obična kontrola... Ti, u uniformi, je li imaš dozvolu da
si na dopustu!?
Taj jedini u uniformi, bio sam ja. Hiljade, sve
onako lijepih misli napraviše mjesto za isto toliko nekih drugih. Nigdje snage
da bilo šta kažem...
Ružno sam se osjećao. Prethodno i zbunjeno, poluuplašeno.
Nosili su bijele opasače, jedan je imao ne dugu,
ali gustu i smrknutu bradu. Drugi uglađeniji, ali i ozbiljniji. Samo je osjećaj
neprijatnosti, zbog u sobi nastale tišine, praćene upitnim pogledima za mnom, i
bio kadar da potisne te prethodne. Na momenat mi se činilo da bi mi i bilo
draže da je ono bila istina.
Soba je iz veselja prešla u tišinu, kroz koju se bolje
osjećala moja nelagoda, neodlučnost. Trebao sam odmah odgovoriti, pitanje je bilo
jasno, mogu da imam, ili nemam dozvolu. Previše sam se bio opustio, zanio, kako
se brzo povratiti u rat, shvatiti da vojni policajci ne traže dezertere samo po
gradovima. Krivice nemam druge, osim što nisam gdje bih trebao biti.
Nešto je i dobro, u ćošku sam sobe, cijelih pet koraka
imam za nešto smisliti.
Dok bezuspješno pokušavah smisliti kako da ovima
objasnim, a da me shvate i oni u sobi, čovjek s bradom se osmjehnu, potapša me
po ramenu, poslije čega skupa izađosmo ispred kuće, gdje će on i početi da
objašnjava...
Tražili su me oko pola sata. Sijelo se upola i
bilo razišlo, pa su kucali redom, na svaka vrata gdje je svjetlo još gorjelo.
Bilo je već dva iza pola noći, mala neprijatnost i za ta dva-tri domaćina
kojima su prethodno pokucali, prije nego se ti jedni sjetiše i objasniše gdje
će me naći, ne baš ugodno svima koji sa mnom u sobi bijahoše, a za sve sam,
ipak, jedino ja kriv. Taman, da se nemam pravo ljutiti na šalu koju su mi
priredili.
Samo im mogoh priznati da im je šala uspjela. A
činilo mi se kako još više Arminu laknu, koji je i odmah izašao skupa sa mnom.
Kada su nam otkrili istinu, stao je pregovarati da ja ostanem, kao biće već
narednih dana kakva prijevoza. Ali i da je njih mogao ubijediti, mene ne bi. Ne
zato što ja ne bih volio ostati, nego što nije bilo nikakvog smisla. Kad su već
me tražili, i našli...
Znam, duže bi se oni sa mnom šalili, duže bi me
kažnjavali zbog neodgovornosti, duže bi mi testirali živce, ali nisu zbog
Armina. I, cure koja me također ispratila. Ne bi bilo dobro da sam reagovao
drukčije, da sam se bilo kako opirao.
Sve, sasvim dovoljno da se nabrzinu pozdravim i s
njima dvoje, i ostalima u kući, da kažem, a i da se ponadam da ću nekad ponovo
navratiti.
selo
Jasenik
