Ćemalušo, mali
Carigrade,
u tebi su paše i
veziri.
Car vezira kroz biser
doziva,
vezir mu se kroz zlato
odziva:
9. septembar 1993.
„Moj veziru, što mi
doći nećeš?“
„Padišahu, kako ću ti
doći,
kad ne mogu kroz
sokake proći,
od ćošaka i od mušebaka!
Od momaka i od
djevojaka,
od šargije Porčina
Avdije,
a od šiše Hadžajlića
Muše,
i od pera Hrgine
Šerife,
od ljepote Fejzagine
Šide!“
Budeći se, a kako je to u ratu i običaj, u
sekundi se prisjećam gdje sam. Odmah primjećujem, a čemu se i ne čudim, Mufo je
već ustao i otišao negdje. Koliko je sati, to u sobi koja nema niti jednog
prozora, ne mogu ni nagađati.
Sljedeće čega se prisjetih je ono što mi Mufo
pred spavanje pođe ispričati. Ovo jeste najmanja, ali je i najveselija od svih
soba ovdje. Ona pamti mnoga sijela, posebno jedno u kojem ih je ukupno unutra
bilo dvadeset i jedno. I nije im bilo tijesno, pa je jedini problem dolazio
kada jedan iz ćoška treba „prazniti bešiku“, tada ih se desetak moralo
pomjerati, odnosno izlaziti pred vrata. Drugi je problem, samo što bi se taj
vratio - trebao je drugi ići. Ne znam, možda sam ga pitao da li je, s obzirom na
takvu situaciju, moguće da ih svih dvadest i jedan nikada nije istovremeno
sjedilo - osim na početku...
Ustajem, a pred vratima me dočekuje neočekivana
praznina. Lijevo i ispred je, samo kanjon Neretve - i stijene.
Bar je za orijentaciju lahko, ali ni kod Ramiza
ne bi nikoga.
Produžujem prema umivanju, praćen nedoživljenom
živošću. Pogledom sam dobacivao do kina, i dalje do nekih zgrada, zatim na uglu
- do one male, izdvojene barake, gdje sinoć Mufa čekah, sve prostor od oko dva
nogometna igrališta, ali i sasvim popunjen.
Shvatam da je vrijeme ručka, pa opet i unutra nalazim
neke. Žurio sam se umiti, ali mi nije promaklo da ma kako meni svi bili
nepoznati, isto nije važilo kada je u pitanju njihovo poznavanje mene. Tako
mali prostor a toliko izbjeglica, mahom žena i djece, pa ne čudi da je jedna
ovakva vijest brzo obišla sve.
Vraćam se u sobičak, siguran da će neko Mufu već
prenijeti da sam ustao.
Kada se to i desilo, dočekao me je skoro rezilom
što nisam na ručku, jer kao nema smisla da mi donosi u sobu, odnosno da pronosi
pored drugih. Zavrtio sam glavom, tražeći da priča o tome malo sačeka. Podosta sam o situaciji ovdje i sinoć čuo, ali me je zanimalo još.
Osnovne utiske sređujem, dopunjujem. Za ovo rata sam prošao prilično Bosne, nagledao se
izbjeglištava. Stalno sam ih upoređivao, a ni jedno nije bilo isto. Svoje
osobenosti imalo je i ono u Trošnju, pošto ja i to računam, zatim boravak
dijela nas na Trebovoj, a poslije sam gledao i „prava“, od Igmana i Tarčina,
preko Visokog i Zenice, nekoliko primjera u okolini Voljevca, do evo sada
Jablanice.
Ono što izbjeglički život ovdje izdvaja u odnosu
na druge, prije svega je brojnost. S kojom se ni približno ne može porediti ni
situacija u Tarčinu.
Objašnjenje je logično. Jablanica je odmah
otvorila dušu, i za izbjeglice koje su dolazile iz naših krajeva, „istočnjake“
kako nas i ovdje ponekad zovnu. S ponosom će Jablaničani reći da su i tada bili
najotvoreniji. Možda da nisu slutili sukob s Hrvatima koji je uslijedio, ali im
to nije bio razlog da svoju dušu ikada, i ikome zatvaraju. Onako kako su
prihvaćane izbjeglice iz Foče, Gacka, Rogatice i Višegrada, jednako je
utočničku ruku prihvata Jablanica pružila i za te koji će početi stizati iz
Prozora, Stoca, Čapljine, Mostara, cijele Hercegovine.
Mufu objašnjavam da mi je zasmetalo što sam sinoć
čuo kako se ovakva otvorenost Jablaničana prema nama tumači pretpostavkom da nisu dobri borci, te da su na taj način željeli obezbijediti one koji će ih
braniti. Pri tome se svi hvale drže samo jednog čovjeka, rahmetli Senada Džine.
Rekao sam da sam ga imao priliku upoznati na Trebeviću, ali i dodao kako on
nije sam bio gore. Ispričao sam Mufu priču o sedamnaestogodišnjaku, a sličnih
uvjeren sam da Jablanica još ima, koji nisu zaslužili da takav glas prati
gostoprimstvo koje je njihov grad pružio svima koji su ga zatražili.
Mufo se slaže, dodaje kako su takve priče
uobičajene svugdje, te da svugdje mora biti onih hrabrijih i manje hrabrih,
koji žele i koji neće da ratuju. Ljudi velike, i skoro bez duše. A tako je i s
gradovima.
Jablanica je svoju dušu pokazala, ne pitajući
koliko će ko primijetiti njenu veličinu. Procjene su da je sada broj izbjeglica
skoro ravan broju domicilnih. Tu je ukupno desetak različitih kampova, dok se u
„Barakama“ vode i oni iz takozvanog „privatnog smještaja“. Radi se o tome da je
svaka porodica otvorila i vrata svojih stanova. A popunjeni su i hodnici u
zgradama!
Samo u ovome kapmu trenutno je na hrani blizu hiljadu i dvije
stotine, i to pošto je broj malo opao. Brojno stanje se mijenja iz dana u
dan, uvijek ima onih koji traže gdje im može biti bolje, a novi dolaze. U
kino-sali je jedno vrijeme bilo smješteno stotinu osamnaest osoba, na stotinu
osamnaest strunjača. Jednako se pune, odnosno prazne barake, hodnici, stanovi
širokogrudih Jablaničana...
U onom izdvojenom objektu, zapravo dva spojena
kontejnera, donacija Danskog bataljona UNPROFOR-a, koji je sada smijenjen Španskim,
smještena je kuhinja. S obzirom na pomenuti broj, iznenadih se brzinom kojom je
podjela ručka završena. Manje bih, da ne saznah koliko malo ljudi brine o tome.
Osim Mufa i Ramiza, u sve je uključeno svega po dvije djevojke u dvije smjene.
Zadivljujuće, bez obzira što se spravljaju svega dva, ma i preskromna obroka.
Još više sam se čudio zbog činjenice da su njih dvojica skoro do zore sjedili
sa mnom, zbog mene, a da je opet sve jutros išlo po planu.
Mufo mi pokušava pojasniti takvu efikasnost. Kao
prvo, sve što stiže u magacin, ne istovaraju sami. Ima tu nekoliko muškaraca ne
sasvim sposobnih, te par dečkića ne sasvim doraslih za borbu, a koji budu
nagrađeni pojačanim ručkom, eventualno nečim boljim.
A kuharice su birane, znaju brojno stanje, skoro
svakoga „u facu“, pri čemu one koji odlaze brzo zaboravljaju, a tek pristigle
još brže uče. U glavi pamte podjelu, pa se pri kraju znaju prilagoditi. Samo
se, za svaki slučaj, pri podjeli vrši i evidentiranje. Na podjeli su sve
četiri, pri tome se dešava da ona s olovkom ne stigne sve upratiti, kada u
pomoć priskače memorija onih na šalteru.
Nije Mufo zaboravio istaći ni „saradnju“
korisnika, koji su se, osim dokazanog poštenja, spontano već opredijelili,
svaki za neko „svoje“ vrijeme, pa i ako podjela traje i do sat i po, gužvi
skoro da i nema.
Mufu sam priznao da ne vjerujem da bih se ja baš
snašao, ali im vjerujem. Zbog čega bi i bilo određeno da se sve izbjeglice koje
pristignu u grad, na prve obroke upućuju u „Barake“...
Još mi Mufo stiže reći da nije strašno što sam
doručak preskočio, jer ga i inače neću jesti u kuhinji. Pretanak je, uvijek je
polusladak čaj, ili neslatko mlijeko. Tamo se, samo ruča.
Ovdje sam da slušam. Iako me je iznenadilo da sam
ne samo prespavao doručak, nego i dospavao do početka ručka, prvim danom u
Jablanici ću dakako biti zadovoljan.
Zbog načina na koji sam dočekan, prihvaćen od
tolikog broja ljudi koje vidim prvi put, s kojima se možda neću stići akibetli
ni upoznati. Ta pažnja me stalno pratila, tako i dok idoh na ručak, odnosno za
ručkom.
Nisam ljubitelj leće, ali sam osjetio da će mi se
dopasti. Znam da su je spravljale ruke Feridine i Fehimine, s kojima ću i
ručati, a s obzirom da je redovna podjela završena.
Ne gledam u leću, ali mi pogled stoji na hljebu.
Pred njih dvije po četvrtina, a ispred mene cijela polovina!
-
Ništa ti ne
brini – prije nego išta priupitah, Ferida bi brža – kad pojedeš, ako mogneš
još, samo reci.
-
Svakako će biti
dovoljno. Nego, ja bih najvolio kao i ostali - šestinu! A, niste me tamo ni
upisali!?
-
Ti nisi na
spisku. Kao i Mufo i Ramiz. Oni jedini jedu hljeba koliko mogu. Pa to važi i za
tebe! – najprije se na moju prvu primjedbu obje glasno nasmijaše, da bi potom
Ferida pojasnila.
Nisam postavljao nova pitanja, dok nismo završili
s ručkom. Tada me je zanimalo kako da se neko ne buni zbog tih „privilegija“.
-
A zašto bi se
bunio – ovaj put Fehima uze da odgovori – u drugim se kampovima puno više
krade. Ja sam radila prvo gore na Koloniji, Ferida još nije bila došla, tolišni
su komadići mesa bili, a nasječeno tačno, da sam sve morala paziti da u nečiju
porciju slučajno ne ubacim dva komadića. I tada su se falili ovdje, bio je
Bajram, jednako mesa dobijeno...
Poslije mi Mufo dopuni ovu priču. Gore je kamp
vodio, i meni dobro znani Buzdo Ožegović. Taj podatak je bio i dovoljan.
Cijenio sam ja Mufovo i Ramizovo poštenje, pa
ipak sam ponovo iznio svoj stav, da ono ne treba da ima veze sa mnom, i da sam
ja spreman izdržati ovih sedam-osam dana onako kako toliki narod dura mjesecima.
I Mufo se najprije lagano osmijehnu, pa se vrati sinoć započetoj priči o njegovim prvim danima ovdje. Tada je hrane bilo
dovoljno, kao i svugdje gdje sukoba s Hrvatima nije bilo. S tim da se ovdje
moglo i pojeftino kupovati, čak i za one naše dinare. Tada su mještani živjeli
puno bolje od izbjeglica, sada će prije biti da je situacija suprotna. Niti ima
u prodavnicama, niti narod ima više para... A izbjeglice imaju dva kakva-takva,
ipak sigurna obroka.
Naredno vrijeme je slično onom kojeg ja trunčicu
pamtim iz Visokog. Dok Mufa slušah, dvije mi tako suprotne misli prođoše
glavom. Moj dolazak u Visoko se poklopio s početkom sukoba s Hrvatima, bilo bi
lijepo kada bi se ovaj put najavio kraj tog sukoba. Ali, moj se boravak u
Visokom tako odužio...
Prelazi Mufo na novije događaje, život izbjeglica
je sve teži, ali se dura. Ma kako čudno zvučalo, nekako se i snalazi, posebno
što je iza vrijeme žetve, a sijalo se i gdje nikad ranije nije. U tom
snalaženju prednost ima alkohol, koji uglavnom stiže iz Mostara, iz tamošnje
vinarije, i to u obliku nekakvog praška, pa je trenutno najpopularnije piće
„praškulja“. Koju smo i sinoć pili, i na koju ću se i ja navići. Još prioritetniji
je problem duhana, opet se rješenje nalazi u dodiru s Hercegovinom. Priznaje mi
da nije oduševljen činjenicom da sam se i ja propušio, ali ističe da ga vjera u
nafaku nije nikada napuštala.
-
Joj, skroz sam
bio smetno – na kraju se konačno sjeti nečega što mi je trebao odmah reći –
jutros su nailazila ona dvojica što su došli s tobom. Njihovi su, tako rekoše, prije par dana otišli za Hrasnicu. Oni odmah jutros produžili. Rekli su da ih
čekaš, naići će ovuda. Kao, šta ja znam, otišli su da vide gdje su, kako su se
smjestili, snašli, da im pomognu ako šta mognu. Od ovog jednog su otišli, haman
„na slijepo“. Šta znam, uglavnom, rekoše da se može desiti da zakasne koji
dan... Ništa im nisam reko, samo sam se slatko nasmijo - čuj, naići će po tebe,
za desetak dana.
-
Šta je smiješno?
– pitah.
-
Kako šta? Pa, ti
nikud ne ideš!
Završili smo razgovor na tu temu. Za danas. Nisam
htio povrjeđivati njegovo razmišljanje, ali sam znao i svoje. Neka on ostane
vladar poimanja sredine koja njega okružuje, a ja drug putevima koji mene vode!
Poštovaću ono što mogu, ješću po pola hljeba za
ručak. Neću se još i oko toga prepirati s Mufom. Neka bude da je Bog odredio da
bar malo uživam u ovom lijepom gradiću. A vjerujem da neće ni Mufo previše
gunđati, kada konačno prođe tih desetak dana.
Ja, kada mi god ovakvo nešto dođe, prisjetiću se
onog sedamnaestogodišnjaka.
-
Jednom smo se
rastali, sada opet sastali. Sami smo od sve familije. Više se ne rastajemo!
Ove su Mufove riječi, ma kako bratske bile,
otišle u zrak. Ja mislima dobacivah do Trebevića, i do Kruščice!
Jablanica
