O džamijo, deli
Đulbegova,
što u tebe često grom
pucaše?
Il u tebi kamen sa
vakufa,
Il u tebe pare od
harama,
il od neke kletve
djevojačke?
Iz džamije nešto
odgovara:
„Nit u mene kamen sa
vakufa,
nit u mene pare od
harama,
nit od neke kletve
djevojačke.
Već u mene mujezina
nema:
Kad se penje uz tanko
minare,
kad se penje, Boga ne
spominje,
već pominje u mahali
dragu!“
Dan je bio takav, da ga nikome nećemo poželjeti.
Zar bi, onda, još i sebi prigovarali što ipak nešto brašna i šećera dadosmo za
rakiju. Posebno će dobro doći nama za koje mjesta u kabini nije, po onome što
smo čuli o putu do Vakufa - biće dosta truckanja.
Mehlemuša je, kako joj tepasmo, kružila polahko,
a mi smo odbijali od svega što je iza nas, ka tome što nas čeka. Imamo kartu, i
radio-stanicu s kojom ćemo se povremeno moći čuti s Komandom tamo. Sadašnje
procjene kazuju da bismo s našim gorivom mogli do nekog velikog sela, gdje i ne
bismo dugo čekali vozilo koje će nam doturiti još nafte.
Malo šta je išlo kako smo planirali. Možda smo
požurili sa željama da odmah od Boga budemo nagrađeni za djela koja danas
uradismo.
Na krivini ispod sela tamić tako zatrza da smo pomislili
kako će u mjestu stati, ili se prevrnuti krene li još metar dalje. Iznenadi nas
naglo, brzo motanje u desno, iako su nam Sajove namjere bile jasne.
Ne vjerujem da bi ijedan drugi šofer uspio, sad
znamo zašto je sudbina predodredila Saja. Upotrrijebio je posljednje kapi
goriva, ali je uspio. Iako jedva, stigao je da ga izvuče i skloni na mjesto na
kojem nećemo smetati ako neko drugi u međuvremenu naiđe, a ni strahovati da će
se otisnuti nazad. Tako gledajući, ne možemo se mnogo ni žaliti.
Sad nam ni mehlemuša nije puni saveznik. Dosta bi
pitka, pa su nam se crijeva već malo prostrugala.
Vrijeme da se ponovo, još jače sjetimo malog
Adisa - od hrane jedino imamo hljeba. Već povjerovah kako nam je to svima
dovoljno, pogledi na kartu su kazivali kako smo do sela ne više od pola sata.
Za otvaranje drukčije priče, sasvim dovoljan podatak.
Ne mogu reći da sam bio za ishod dogovora koji je
podrazumijevao da do sela prošeta samo jedan od nas, još manje da to budem ja.
A opet, nikako nisam imao pravo odbiti.
Jedino što sam mogao, rekao sam im da neću biti
uporan u traženju. Nekako mi se i najviše išlo zbog prekraćivanja vremena,
potpuno neopterećenim onim šta se već može, i šta će se gore izdešavati.
Početak dobar, u procjenama nismo griješili. Do
prvih kuća sam stigao već za nekih dvadesetak minuta.
I prvi dojmovi su skroz prijatni, selo mi se
prikaza ljepšim, i većim nego ga zamišljah. U glavi brzo izmijenih prvobitni
plan, neću u tim prvim kućama odmah tražiti hranu, nego ću se raspitati za kuće
u kojima bih ponajprije mogao dobiti.
Prvi utisak, kažu zna često prevariti. Ali, makar
se nisam postidio. Ne dobih odgovor kakav tražih, ironično sam posavjetovan da
krenem uz selo, pa „možda mi neko nešta i da“.
Ironično i poslušah. Narednih nekoliko kuća
preskočih, zastajući tek pred onom za koju moja intuicija kaziva da ću, ako
ništa, toplije biti otpravljen dalje.
Intuicija nije izdala, upućen sam ka jednoj kući
u komšiluku. Sam pogled prema avliji je potvrđivao da se doista radi o jednom
od imućnijih domaćina. A dok, otvarajući vrata kapije razmišljah kako da mu se
obratim, obradova me kad već tu sretoh nekoga, i to momka približno mojih
godina, možda tek koju mlađeg.
Čim nazvah selam, upitah za raspoloženje, te
dodadoh da sam od nekih upućen tu, ja odmah pojasnih i razloge, uopšte moga
dolaska ovdje.
Nije odmah reagovao, što je već slutilo moguće
dobrom znaku. Pokrenu priču, tražeći da se malo bliže predstavim, a što će
dakako i sam poslije uraditi. Usput mi otkriva kako se u ratnom vremenu ratne
vijesti brzo šire, znali su za naš dolazak, zna kada su ovi jutros prošli, ono što
mu nije bilo poznato je baš to što je nas nekoliko zaostalo. Ali, shvatio je
onako kako sam mu objasnio. Tada sam i mogao biti dodatno konkretan, rekao sam
da ćemo se sasvim zadovoljiti s malo mlijeka, sira, eventualno masla ili
kajmaka, uglavnom onoga što očekujemo da ovdje ima.
I klimao je i odmahivao glavom. Žalio je što
nabrojanog oni u kući baš i nemaju, ali me uvjeravao da se neću prazan vratiti.
Objasnio je da su ovdje ljudi prilično različiti, da mi nikako ne bi bilo
pametno napamet kucati na vrata. Još dodade da su sada topliji dani, vrijeme
kada domaćini ne prave veće zalihe mliječnih proizvoda, ali pošto nas je tek
sedmorica, ništa neće biti problem.
Prihvatih prijedlog da ne ulazimo u kuću, da
sjednemo za astal u avliji i tu nastavimo naš razgovor. Tačnije Armin je, kako
momku bi ime, otišao pribaviti mi nešto tražene hrane a ja sam ostao njegovim
roditeljima pričati o sebi, mjestu, i jedinici iz koje dolazim.
Pričao sam bez previše žurbe, što se mene tiče
razloga više za to nemah, a i potrefilo se vrijeme ručku, i to ne baš kakvom,
možda i pomalo zaboravljenom, i sa supom, hošafom i salatom, naravno i s
dovoljno mesa. Lično sam smatrao grijehom da sam odbio, a nije bilo ni straha
da će mi dolje zamjeriti što ću se zadržati malo duže nego je bilo za
očekivati.
U to sam bio siguran kada se ne zadugo poslije
pojavio Armin, donoseći svakako više nego bih sam skupio i za puno više
vremena.
Još se ponudio i da mi prikupljeno pomogne
snijeti, teško da bih sam i mogao. A to ćemo iskoristiti da se i nas dvojica
pobliže upoznamo.
Ponovio sam i njemu dio, prethodno ispričane
priče, nešto još i dodao, a sa zanimanjem sam slušao i ono što je on imao reći.
Što sam vidio, i što sam od njega čuo, navede me
na zaključak kako je selo Kruščica jedno od onih koje nije baš lahko opisati.
Toliko je daleko od gradskih smetnji, a opet i tako usamljeno predstavlja se
neizmjerno pitomo. Ako bih morao u jednoj rečenici, opisao bih ga kao - samo
sebi dovoljno!
Inače, selo čini stotinjak kuća. Uglavnom,
pravilno raspoređenih. Ako i ima zaselaka, također su pravilno uvezana.
Za ovo vrijeme je možda ponajvažniji podatak da
su fizički prilično daleko od borbenih djejstava, što nije bila nikakva
prijepreka da svi mladići iz sela još od prvih dana budu pod uniformom Armije.
A to je i jedino u čemu Armin veliča svoje selo, kako reče nekoliko ovdašnjih
je mladića već poginulo ili ranjeno, sve na drugim ratištima, nerijetko na
selima koja braniše više, hrabrije nego sami njihovi mještani.
Ima nešto i čime Armin nikako nije zadovoljan,
čega se i sam pomalo stidi. Pošto sam mu priznao da mi nije promaklo to da su
ovdje, nikako daleko jedna od druge, dvije džamije, te da sam tu negdje
pokušavao smjestiti moguću granicu dva sela, a koja su se tek nekih zadnjih
godina fizički spojila, Armin se najprije iskreno nasmija, a onda objasni tu
istinu, istinu za koju bi lično volio da je drugačija.
Jeste, ovo je odvajkada bilo jedno selo, ali i
selo koje polovinom naseljavaju Hebibije a polovinom Mustafići. Uz tek nekoliko
kuća s druga tri prezimena. Sve skupa nije bilo toliko vidljivo, sve do desetak
godina pred ovaj rat, odnosno, a kako se oba složismo, do vremena kada se opšti
mentalitet našeg naroda počeo naglo mijenjati.
Tada je jednima zasmetalo što je seoska džamija
lokacijom smještena u drugom dijelu sela. Ili će biti da su im zasmetala česta prigovaranja
onih drugih, zbog te činjenice. Najprije se pošlo s prijedlogom da se džamija
izmjesti na sredinu sela, a protiv čega su ovi drugi, razumljivo bili protiv. Razumljivo
i jer bi to finansijski koštalo kao i izgradnja nove.
Pa se logičnim nametnulo preostalo rješenje i
došlo se do ovoga, izgrađena je još jedna džamija. S tim da su sad prigovaranja
promijenila stranu, koji su ranije bili bez džamije, sad su se mogli hvaliti da
je njihova ljepša, novija, makar se uopšteno ljepote džamija mjerile njihovom starinom.
Problemi nisu nestali, oni najveći, najkomičniji se
tek javljaju. Vrijeme donosi i sljedeće situacije: ezani se nisu čuli u isto
vrijeme, pa bi ljudi na njivama začuvši prvi ezan najprije zastajali razabrati
s koje munare dolazi, pa ako bi prepoznali da nije „njihov“ nastavljali bi
raditi još minut-dva...
Pretpostavio sam kako se onih nekoliko
„neutralnih“ kuća priklonilo kojima su već bliže, ali me zanimala situacija sada.
Armin reče da je nešto bolje, ali da je i dalje ružno što se moralo ići na to
da uz ramazan teravije naizmječno budu klanjane, u jednoj pa u drugoj džamiji.
Pogotovo, što je dugo vođena rasprava kojoj će pripasti, najvažnija, ona „uoči
dvadeset sedme noći“.
Dalje se nisam raspitivao, mislim da je sasvim
nebitno kako su to riješili. Neka su, ipak, učinili to sami, između sebe!
selo
Kruščica, sa svoje dvije džamije
