Draga dragom na ruci
zaspala.
Dragi dragu alkatmerom
budi:
„Ustaj, draga, draža
od očiju!
Noćas sam ti čudan san
usnio,
gdje moj fesić mutna
voda nosi.
U krilu mi biser
prosuo,
na četvero moj sahat
salomio!
Draga dragom tiho
progovara:
„Što ti fesić mutna
voda nosi,
to ćeš otić na carevu
vojsku!
Što se biser u krilo
sasuo,
to su suze i moje i
tvoje!
Što ti pršte sahat na
četvero,
to će naša srca
popucati,
rastajuć se jedno od
drugoga!“
Šeks me razumio, shvatio. Javio mi se odmah.
A za dvadeset pet minuta, tačno kako je bilo i
predviđeno, akcija je krenula.
Zagrmilo je iznad nas. Zagrmilo i zatutnjilo, na
sve strane.
Zvuk kose se kroz tu grmljavinu nije više mogao
razabirati pa su Ahmo i Glibo pozvali mene i Sefira da očima ispratimo dva kosca
kako praznih ruku bježe uz livadu.
Sefir se premišljao da ih gađa snajperom. Ne znam
koliko su na njega djelovala naša upozorenja da ne bi bilo pametno da i na taj
način bockamo vlastitu sudbinu, a koliko činjenica da je tek svanulo jutro bilo
još i oblačno, tmurno.
Puštajući pušku primače mi se, da skupa pratimo
tok akcije. Motorolom.
Šeks je prvi završio. Njegovima nije trebalo više
od pet minuta da jave kako su zaposjeli desni bok. Dozivao je Ćuzu, pitao kako
ovaj napreduje, tražeći i za sebe garanciju da će se na osvojenom boku moći i
zadržati.
A da i Ćuza ide po planu, i mi dočekasmo sa
zebnjom koja brzo prijeđe u veliko olakšanje. Iako se puškaranje još čulo
iznad, bivali smo sve sigurniji kako neće još dugo. Samo je bilo pitanje kada
će se i s Ćuzine motorole čuti ono što se sa Šeksove već čulo.
Što je bilo veoma bitno, ohrabrujuće vijesti su
stizale i s drugih pravaca. Ni na Dobrošinu, ni oko Gliba i Jurića nije bilo
dugog puškaranja.
Sad mi je na sebe krivo, zar sam smio sumnjati,
makar u naše. S druge strane, na Ahmovom i Glibovom licu se dalo primijetiti
zadovoljstvo što se nisu bunili prema telegramu koji sam poslao.
-
A da je Ćuzi
zagustilo, da je on tražio da gađamo, šta bi? – Ahmo je, samo, bio radoznao.
-
Reko sam... Mada,
opet, nisam siguran, ne mogu ni njemu puno zamjeriti. Ono što je sigurno,
Jupiju i Admiru ću ovo teško zaboraviti.
Zaboraviće se, čim dođe konačna potvrda da je
akcija uspješno završena. A sve nagovještava da jedino tako i može biti.
Mene je taj osjećaj potpuno osvojio pa se počeh
komotnije šetati brinom, nagovarajući Sefira da vrijeme neizvjesnosti trošimo i
tako, da prošetamo i obiđemo tu Ibraginu kolibu, da je bolje upamtim pošto i
meni posta jasno da se ne radi ni o kakvoj pravoj kolibi već samo toponimu.
Ali se Sefir nije slagao, nije mario za takvu
moju znatiželju. Upozoravao je da se ne smijemo opuštati, da ćemo imati
dovoljno vremena i kasnije. Iz tih njegovih riječi nije izbijao samo oprez, već
i sumnja, briga. Vidjelo se da je on sve ovo drukčije doživljavao, krajnje
vijesti već očekivao.
A minuti prolaziše sve sporije. Povremeno se daše
čuti poneki rafal i gore, pri čemu nije bilo metaka koji bi fijukali preko
naših glava.
-
Naši češljaju
teren – imali smo objašnjenje.
Ako je i tako, opet je sve presporo. Presporo, i
izostaje ono što Sefir sluti. Da sve ide kako treba, kako je planirano, ne
bismo mi još uvijek bili ovdje. Nešto bi se i nama naredilo, pomaklo nas
odavde.
Opet, i da se je s akcijom stalo, trebali bi i mi
znati.
Kreću sumnje da su na nekom od drugih pravaca
ustaše uzvratile. No, nikako se nismo dali pomisliti da odozgo mogu stići takve vijesti.
-
Imam dva
poginula i tri ranjena – ipak Ćuza u momentu uspijeva da sve naše misli
izokrene, gdje nastavak njegovog izvještaja, ljutnje, galame na Komandu, više i
nije bio toliko važan.
Dah smo zaustavili, a prisjećanja vraćali na
jutrošnju kolonu. Premećemo dvadeset i jedno lice, dvadeset i jednom uzdišući
kod svakoga. Nijemo razmjenjujemo poglede, svaki žalimo sve ali i svaki ima
nekoga koga bi mu bilo još žalije. Pa opet, teško je bilo koga zamisliti
poginulim!
O sebi više ne razmišljamo. Prošle su nas želje
za šetnjom, samo zurimo u pravcu gore. Vrijeme nam je do sada prolazilo sporo,
sada će još sporije.
Čekamo i nadamo se što ranijem spuštanju mraka,
molimo Boga da makar na ovome stane, kad nam je već jasno da je, ipak,
istina...
Još nekoliko puta čujemo Ćuzu kako razgovara s
Komandom. Ljući nije mogao biti nego prvi put, ali nije ni manje ljut. Ukazuje
na pomoć koja ustašama pristiže, najavljuje povlačenje.
Iako mu Komanda to ne odobrava, mi skupa s njim
samo čekamo mrak. Scenarij se opet ponovio, opet su zakazali ti neki drugi, mi
svoje obavili brzo, efikasno.
S tim da ovaj put nismo ponosni zbog toga. Tužni
smo. Prvo zbog palih drugova, potom i zbog ponovljene uzaludnosti.
Prije mraka stiže potvrda da se, i pored
upozorenja Komande, priprema povlačenje. Šeks je najavio da će se vratiti istim
putem, te smo i mi na vrijeme zatražili konje...
***
Ne toliko važno bi što se i to poklopi skoro u
isto vrijeme. Akšam je bio na prijelazu u noć kada smo odozdo čuli tupi topot
konja, a odzodgo osjetili grupu ljudi koja nam se primicala. I očekivali smo
ih, i išli su dosta mirno, nije bilo nikakvog straha da bi mogao biti neko
drugi.
Ćutke mi tovarsimo konje, ćutke ratnici počeše
prolaziti pokraj nas. Teško u mraku razaznajemo lica, a nigdje snage da koga
upitamo.
Zastajemo u momentu kada dvije grupe tiho nosaše
po jednoga. Poginulog, dok je očito da svi ranjeni hodaju sami, što je misao
koja zapinje kroz tugu za tom dvojicom. Zapinje, da čovjek uopšte ne može da
govori o sreći.
Ja sam njih par uspio prepoznati, ali više ni u
to nisam bio siguran. Ova mi se slika miješala s jutrošnjom.
Konji su potovareni, a ja prilazim kraju kolone
gdje sam prepoznao Šeksa.
Ni on nije onaj jutrošnji. Plače.
Plaču svi, iako su se već isplakali. Plaču i sad,
iako suza i ima i nema.
Plače i noć, plače cijeli Voljevac. Odjekuju Crni
vrh i Ibragina koliba. Jeke, i ima i nema.
Hoću i ja da zaplačem.
-
Ko je? –
skupljam snagu da pitam Šeksa.
Dvije sekunde vječnosti. Šeksova ruka na mom
ramenu, da se lakše kaže što se lahko ne može reći.
-
Šefa i Dževad.
Tri sekunde vječnosti. Vječne tuge.
U te tri sekunde tri stotine slika. Na njima Šefa
Kovačević i Dževad Ćerimagić.
Izdvajam po jednu. Šefa je u Kerleta Lukama rekao
da posebno voli i cijeni nas Trošnjane, zbog pokazanog međusobnog jaranstva.
Vjerovatno sam pogriješio u izboru, ispred je trebala biti ona s Proskoka, kada
ga ja najbolje upoznah onakvog kakav je najviše bio, veliki, neustrašivi i
veoma srčani ratnik i heroj. Ili, noći kroz Jahorinu i Trebević, kada mi se
činilo da je jedino on više od mene trošio snage, trpio sve poznate i nepoznate
surovosti tih planina. Uz mene je bio i oba puta kada se bijahosmo zaputili ka
Zelengori. Zastajem s uzdasima, jesam li ga premalo poznavao? Jesu li meni Musa
i Ćuza izgledali više ratnički, jesam li pretjerano se vezivao uz Šeksa, a Šefa
se toliko puta, kao sudbina nalazio uz mene? Zašto se tek sada pitam je li malo
reći, hoće li se moći zaboraviti da je poginuo s dozvolom za dopust u džepu,
odgodio je posjetu porodici zbog ove akcije...
Dževada gledam kako se u Kerleta Lukama mršti na
moju šalu da će mi njegova uniforma biti taman, kad je skratim za rupe od
metaka. Sad bih se trebao stidjeti toga, jer svakako ispred treba da bude
povjerenje koje je on pokazivao prema meni, koje je veće od onog koje sam ja
uzvraćao. A pamtiti ga trebam po našoj prvoj akciji iz Trošnja, po onome preko
Bistrice...
Ove slike njih dvojice mi se stadoše miješati sa
slikama ostalih što su svoje živote dali. I to tako, da sam u te tri sekunde
potpuno zaboravio kako su u akciji bila dva Dževada.
-
Dževad Muhović!
– Šeks, kao da je u mojim očima vidio slike kojih se ja prisjećah.
Samo je mrak spriječio da se moja reakcija bolje
vidi. Mislim da je ona prirodna, bez obzira koliko mi je i Muhovića žao.
Nisam prestajao plakati. Kao i svi ostali. Suzama
koje zalud čekaju da se Dževad Muhović i Šefa podignu s nosila, da nam kažu da
ovo nije istina, da su oni živi, da će ujutro svojim porodicama, kako je i bilo
planirano... Ali, kako nije bilo suđeno!
Suđeno je da najbolji odlaze. Suđeno je riječ
koju počinjem mrziti.
Crni
vrh, jedan od prilaza
