Ukrade se od zlata
jabuka,
sa džamije
Ćejvan-Ćehajine.
Sve se jamči jedno za
drugoga,
a sarhoši po dva za
jednoga.
Za Aliju jemca ne
bijaše,
za Aliju, imamova
sina.
Za nj se jamči lijepa
djevojka,
lijepa Hanka,
gradskoga dizdara.
Konačno, s nekakvim olakšanjem požurismo Tarčinu,
toj našoj zadnjoj tački podjele, mjestu gdje kontamo da se Duranovići i Češće
ne mogu ponoviti.
Najprije smo uvratili do pekare, da bismo kasnije
gubili manje vremena. Nismo ni slutili da je vrijeme ono što nama polahko
postaje najmanje bitno...
Pa ipak, nekako nam bi i svejedno kad od jedne grupe
ovdašnjih boraca, a koje tu u Tarčinu prve nađosmo, saznasmo kako su kamioni iz
Gornjeg Vakufa bili u Raštelici, odnosno da je ostatak bataljona već na putu za
tamo. Nije nas brinula mnogo ni činjenica da ćemo mi teško imati dovoljno
goriva, samo ćemo nastaviti kako je planirano, kako nam je naređeno.
Jedino, više nam se nije ni najmanje žuriti. Osim
te želje, još prisutne, da nam je samo što prije krenuti odavde!
I dok smo ostali nestrpljivo iščekivali povratak
Čola i Redža koji su nosili posljednja dva sljedovanja, meni tek pažnju
privukoše u ćošku šatorskim krilom pokrivene tri vreće brašna i jedna šećera.
Bez snage da sam mislim, odmah odgovor potražih od Murata.
-
Samo šuti – a on
pokaza kako je itekako upoznat – to je, brate, da i prema sebi malo sevapa
zaradimo. Znaš li ti gdje je Vakuf!? A, evo, ko zna i kako ćemo s gorivom!
Klimnuh glavom, ne zato što znam gdje je Vakuf,
već zato što razumih to što nije direktno rekao. Dalje nisam pitao, nije me
mnogo zanimalo gdje će biti razmjena, nije me ni bilo strah koliko je sve to
grijeh, ništa manje nego ostale me radovalo što na toliko dug put nećemo ići
bez rakije. Čak sam, sad češće od drugih pogledavao u pravcu iz kojeg bi se
trebali vratiti Redžo i Čolo.
A kada sam vidio još dvojicu mladića s njima,
požurih sve uvezati.
-
Je li, Dervo, je
li ostalo išta brašna? – samim tim me ove Redžove riječi, više nego začudiše.
-
Boga mi, Redžo,
nije. A, što pitaš? – Dervova začuđenost je također bila prisutna, ali puno
manje zbunjenosti.
-
Ama, ima ona
žena gore – rukom je Redžo pokazivao u rečenom pravcu – to je žena od brata jednog
mog velikog prijatelja. Pogino na Sadbi. Bekan. Ali, šta ću joj ja sad, reko
sam joj - da se samo malo ranije pojavila...
-
Vjerujte da je
ona bila u Duranovićima – uskoči jedan od one dvojice mladića – bilo je stid da
išće. Evo i ovdje je sišla, i opet je stid. Ako išta imate - dajte joj, veći
sevap nećete nikad zaraditi! Vjerujte mi, ja je dobro znam. Mi smo komšije otud,
ja sam Memić, zato sam Redža i pozno, moja je rodica udata u Trošanj. Eto,
kažem vam, ako ona hljeba ima za večeru, za doručak ga neće imati. Ili, ako ima
za doručak, za večeru nema. Uhar je šta god joj date, makar taj koji hljeb.
Niti smo ga prekidali, niti je imao šta više
reći. Poselamio se s Redžom, ostavljajući nas da sami razmišljamo.
I dok ostali svi gledaše u Derva, ja se okrenuh
Redžu:
-
Kako, ono,
rekoste da se ta žena preziva?
-
Ne znam. Mislim,
udata je za Bekana. Djever joj radio sa mnom. A ovaj čovjek, to je Ramize
Čoluše rođak.
Zavrtio sam glavom, jedva pružajući pogled
šljiviku pod kojim je stajala. Misli i iz ranije, i nedavne prošlosti, one od
prije samo sat, neminovno se sudaraše u glavi. Jednako, što tražiš rečenicu u
koju ću sabiti sve te misli, pokušavah između njih i potrefiti onoga koji će me
najprije razumjeti.
-
Učo – ne znam
zašto, izbor pade na Murata – ne znam, kako da kažem, ali ako se išta može
zatražiti unaprijed... Znam, dođe i bezobrazno s moje strane, svoje sam hise
dao nekom komšiji... A ovo je žena rođaka mi, moja mati rahmetli i njen čovjek
su od dvije sestre. A, eno, ne mogu tamo ni da gledam, ne smijem joj se ni
javiti, a vidimo svi da ovaj čovjek ne laže.
Nisam mnogo razmišljao koliko ću biti shvaćen,
još sam jedino kanio reći da ću to sve nekad nadoknaditi, ako će to uopšte biti
moguće.
Nije bilo potrebe, već je bilo jasno kako su
ostali samo čekali neko ovakvo, dodatno opravdanje.
-
Ama, nema
problema, preče je to od rakije – Muratove riječi to samo potvrdiše.
Znao sam da nije moje da išta više govorim, dodajem,
činim.
Opet, Murat i Dervo me i više nego prijatno
iznenadiše. Zajedno su skočili, ispraznili dvije vreće s hljebom. U jednu su
nakupili petnaestak kila brašna, u drugu šest-sedam kila šećera. Bilo je to
više nego sam očekivao, nadao se, više nego bih sam odvojio, činilo mi se i najviše
nego je iko dobio.
Meni je rečeno da je pozovem.
A u povratku, vidio sam da i ostalima sad svu
pažnju privlače dva dječačića, dva njena sina, dva moja rođaka. Ako su išta na
majku imali to je bio stid. Nekako sam razabro da je ona Asima, imenjakinja mi,
da je mlađem ime Adis, dok bi se stariji mogao zvati Adnan, Admir, Almir ili
slično. Sve skupa nebitno, sem da makar malo razbiju stid, strah. A ni o sebi
nisam htio ništa više reći, osim da smo rođaci, te da je taj Memić rekao za
njih.
I dok je i Redžo s Asimom pokušavao razmijeniti
nekoliko riječi, ja se brzo opet nađoh na tamiću. Nekako mi se čini da se gore
mogu osjećati ugodnije.
Međutim, neće biti baš tako. Sve vrijeme priče
Redža i Asime, oči dječaka su bile usmjerene samo onom dijelu tamića gdje su se
nalazile vreće s hljebom.
Omer Kovač to prvi razumje, i hitro im pruži po
hljeb. Niko od nas nije slutio kako će time biti izazvana scena, koja ne samo
da će nadmašiti sve današnje, nego će zasigurno ostati najdublje urezana u
sjećanjima svih nas, biće to jedna od onih slika koje niti jedan od nas nećemo
zaboraviti do kraja života.
Stariji je zahvaljivao, Adis nije imao vremena.
Nije imao kad ni da hljeb prelomi, zagrizao ga je onako cijelog, negdje u
sredini.
Asima je pokušala naružiti ga zbog toga, ali je
svi u tome zaustavismo.
Tek pošto je progutao prvi zalogaj, uvjerio se da
je hljeb pravi, zagrizavši drugi razumio je majčine riječi, osjetio sve naše poglede
na sebi, vratio se svome stidu, koji se rumenilom lica borio s nesmirivim osmijehom.
On je smirivao svoj osmijeh, mi smo suze zadržavali
prisjećajući se svojih, ne bogatih djetinjstava. Znali smo i mi za rijetke radosti,
ničega sličnog. Mogli smo se i mi obradovati nekoj igrački, čokoladi. Hljebu, nikad.
Ovo je, valjda, to ratno djetinjstvo...
Uz brašno i šećer, a između najiskrenijih suza
žene koja nije imala snage suzdržati se, niti drugog načina za zahvaliti se,
dadosmo joj i šest-sedam hljebova.
Ostaćemo još desetak minuta ovdje. U ćutanju. Dok
Čolo i Redžo ugovore, i izvrše razmjenu.
A mi, što smo žena pogledima dohvatili, to smo
svakoj davali hljebova koliko je koja htjela ponijeti. Ako i usput dalje,
budemo koga sretali činićemo isto.
A odmaći ćemo i prilično od Tarčina, prije nego
nam se i povremeno pred očima pojavi neka druga, umjesto slike malog Adisa. Stalno
ćemo razmišljati o onoj staroj „Ako si gladan, hljeba si gladan“. Bolji dokaz,
sličniji, te stare mudrosti, te istine, teško da ćemo ikada više vidjeti.
Upravo zbog toga, sve do Vakufa nećemo
razmišljati o čemu smo do maloprije. Pomišljali smo se negdje, bilo kako
riješiti svega ovog suvišnog hljeba, ali poslije Adisa niko nema snage to
pomenuti!
Tarčin,
džamije
