Šeto sam se gore,
dolje,
niz šarenu baštu;
A u bašti paun plavi,
đe pase na travi.
Sretoh dragu crna oka,
nausnica malih,
dopade se srcu mome,
al ja ne znam zna li.
21. avgust 1993.
Da zna draga da je
volim,
ko fislidžen cvijeće,
da za drugom srce moje
nikad poći neće.
Srušio se mali
pendžer,
đe sam je gledao;
A i vrata zakovata,
đe sam je čekao!
Salja je na položaju, također i Memo, Samir i
Munja. A kada ova trojica dođu, onda će gore Dženad, koji je sad u Ekovoj četi.
U svakom slučaju, Ahmo osta bez revanša.
Jučer je bilo sitnijih ustaških provokacija, s
našim procjenama da se radilo o reakcijama na kretanja vozila koja su dovozila
ove s dopusta, odnosno ispipavanja je li naša ofanziva u pripremi.
Bili smo
pripravni i nas trojica, no nismo išli položaju. Razlog je jednostavan, i tamo
rade u dvije smjene, nismo se priključili ni jednoj, no nemamo želje ni glumiti
njima kontrole. S ekipom koja je na položaju bila kada smo sa Šeksom i prvi put
došli, postali smo bliski, pa ćemo se rađe i držati njih, drugu smjenu
posjećivati samo kada budu ozbiljnije borbe.
Tako se ukaza prilika za onaj drugi način moga i
Ahmovog izmirenja, a to je da sljedeće selo s karte obiđem s njim i Glibom. Koji
se jučer tome protivio, a nakon ne najprijatnijeg iskustva iz vrtova. Danas je
bio boljeg raspoloženja, uz naše obećanje da ćemo se ograničiti na šetnju,
uživanje u prirodi, bez pokušaja da bilo kome od mještana na bilo koji način
budemo smetnja. Priroda je nešto drukčija od one u našim krajevima, ima razlike
i u adetima, i sve je to vrijedno vidjeti, osluhnuti, ali i virnuti unutra. Bez
nametanja, ali i bez izbjegavanja.
Tako se oko svega složismo, nakon što sam
podvukao da ovaj kraj ne nudi samo specifičnosti prema našem, nego i svako selo
zanaosob ima nešto novo ispričati. Ponovio sam da sam zakačio samo dio Valica, a
osjetio neku nedoživljenu čar. S osjećajem da se ona odozgo pruža tako, da se oko
svakog narednog sela mijenja, ponešto gubi, ponešto novo uzima.
***
Promjenjeno je selo, dok je metod ostao isti.
Opet smo se naoružali torbicom, busolom i kartom, kao i ozbiljnim facama. Uz
povoljnost da je odabrano selo bliže, i Voljevcu ali i ustaškim linijama.
Put vodi preko Pidvoraca. Svratili smo do Šeksa,
da predahnemo. Mada je dedo uvraćao izbjegao sam bilo kakav razgovor s njim,
računajući na Salju. Nisam čak ni obrazlagao razlog našeg dolaska, neka bude da
smo samo i htjeli do Šeksa...
A selo koje posjetismo, ne obećava. Vrtili smo se
nekoliko sati, niko da naiđe, da upita bilo šta.
Ahmo i Glibo nisu zamjerali. Lijepo im bilo u
Pridvorcima, a i boravak u prirodi, sam po sebi, godio je...
Ako neće brijeg Muhamedu, treba Muhamed brijegu!
Sva trojica znasmo za tu izreku, samo je bilo potrebno da ju je neko pomene.
Krenusmo prema selu. Gdje nas, na samom ulazu,
dočeka nemalo iznenađenje. Nekoliko štala, izdvojenih malo od kuća, koje time i
nisu nešto neobično s obzirom da smo slično već viđali.
Nas je iznenadio prizor koji zatičemo ispred tih
štala. Tri djevojke, uočljivo mlade, ubacivale su sijeno u štalu. Bez obzira
što je rat, što su muškarci uglavnom na linijama, ovo je ono što u krajevima iz
kojih dolazimo teško da bismo vidjeli. Razlog da zastanemo.
Uzalud smo čekali nekoliko trenutaka ne bi li
vidjeli u blizini još nekoga. Ali, vrlo brzo postaje jasno da će kompletno
sijeno ubaciti njih tri. Naravno, ako im neko neplanirano ne pomogne!
„Njih tri, nas tri“, bez obzira na sve moguće
upitnike, ta misao prozuja mojom glavom.
-
Treba li pomoć?
– Ahmo nije tražio odobrenje da to upita, a kako je i njegova glava prethodno razmišljala.
-
Jeste!? Kad bi
vi htjeli!? – poslije, sad njihovog iznenađenja, uz odgovor priupita jedna od
njih.
-
Što ne bi, šta
će nam biti – Ahmo i završi ovaj dio razgovora.
Meni i Glibu samo preosta da budemo ne manji
kavaliri. Ne samo da ćemo im pomoći, nego ćemo ih potpuno odmijeniti.
A dok sam pristajao misli mi se ponovo vraćaše na
ono „njih tri, nas tri“, što najčešće samo sudbina uspijeva složiti. Ako bude
to, htjedoh biti spreman. Razlike u godinama između nas znadoh, probah ih
uporediti s onim što vidjeh. Zapravo bi problem jedino i mogao biti Glibo, s obzirom
da je njemu oko trideset pet, ali je sreća pa izgleda prilično mlađe, nadati se
i dovoljno.
Ali, dok misli žure, razum smiruje. Najprije mi
je ispoštovati ono što godine dakako nalažu. Najteže je onome koji će ići
unutra, a to onda sljeduje najmlađega!
Ako ću se i nagutati prašine, nek mi ne bude žao
- činim to zbog jedne djevojke. Malo sam udaljeniji od cijele priče, ali se i
Glibo i Ahmo dobro snalaze.
Brzo su otvorili cure, i priča kreće ka onom što
nas najviše zanima. Istina, postaje nam jasno da je ovo jedno od „onih“ sela, i
da ishod neće biti kako nam se na početku pričini, ali...
Nemamo se na šta žaliti, sami smo se ponudili, a
trebamo biti i pošteni - kada se nekom pomaže, zauzvrat se ne traži ništa. Tako
bi trebalo uvijek biti, takvim se mi i predstavismo, takvi trebamo i ostati,
dosljedni sebi, pošteni.
Na kraju, izuzmemo li moje gušenje u prašini,
nije nam ni loše bilo. Vidjevši da situacija neće drukčije, pustismo da njih
tri vode dalje priču. Ona najstarija je brzo odabrala Ahma, meni je bilo drago
što se baš srednja raspituje za me, dok je Glibo dijelio sudbinu najmlađe,
oboje će prihvatiti što im je preostalo. A s obzirom da će se sve završiti samo
na priči, to je onda i potpuno svejedno.
Neću reći da sam baš bio raspoložen za priču kada
su u štalu ubačene i posljenje vile sijena, ali mi nije bilo mrsko što još
nećemo u selo, obećana kahva i tako pobjeći neće. Ako ništa, sjeli smo kako je
priča i navela.
Ja sam, zapravo, još čistio sijeno iz kose i
uniforme, kada je ona najmlađa postavila i prvo konkretnije pitanje.
-
Je li, ako se
smije znati, koje si ti godište? – naravno, pitanje se odnosilo na Gliba.
-
Pedeset osmo! –
iako sam ja bio spreman da ga „podmladim“ bar sedam-osam godina, Glibo nije bio
takav.
-
Moj je babo
pedeset peto – poslije kratke zbunjenosti, cura pokaza iskrenost jednaku
njegovoj.
-
Eto, vidiš,
komotno sam mogo s tvojim babom ovce čuvati! – Glibo osta, do kraja takav.
Ako. Tako i treba. Osim toga, ostaju druge dvije
trećine ove priče. Kojima godine nisu nikakva smetnja.
Jedna veza nema nikakvih šansi, ali su druge
dvije realne. Koliko, to ćemo tek da vidimo.
Petnaestak minuta našeg odmora nije otkrilo
mnogo, pa ćemo imati štošta za razgovor i kad dođemo u selo. Opet, ako
situacija dopusti...
A selo je daleko tek nekoliko minuta. Toliko nam
je još prostora da slobodno pričamo.
-
A, kako se ovdje
ašikuje? – zbog toga je Ahmo požurio biti malo radoznaliji.
-
Na pendžer! –
dobio je odgovor kojim i neće biti zadovoljan, ali koji je također bio skroz
iskren.
-
Valahi, ja ti ga
ne pendžero – više za sebe, ali i da nešto kaže, kroz smijeh Ahmo smrsi.
Misli naše se okreću potpuno ka kahvi, a tek
nastalu šutnju prekinu „moja“ djevojka:
-
Evo, ovo je naša
kuća – pokazujući na jednu, tipičnu seosku, prvu s ulaza.
„Ako ću biti s Ahmom badženog, beli ćemo se
napendžerati“ – pomislih, mahinalno pogled dižući do poluvisokih prozora.
Tačnije, kuća je tako napravljena. S ceste se
ulazi direktno na sprat, uz male basamake, dok je s donje strane nešto što bi
najprije moglo predstavljati podrum, a što je tek zbog rata prepravljeno za
stanovanje.
Iako to nije najtipičnije za ovakva sela, i ovdje
ima izbjeglica. Još gore smo saznali da su ove dvije sestre, a da im je ona
najmlađa rodica, ovdje stigla iz nekog od sela koje su ustaše popalile.
I dok se pesmo kratkim basamacima, dok ja sebe i
Ahma zamišljah - nekad na ljestvama prislonjenim uz neki od dva pogodnija
pendžera, doživjesmo još jedno malo iznenađenje.
-
Moraćemo vani
sjesti, babo nije kući – samo što je dočekaše zaključana vrata, to nam ova i
sasvim mirno saopšti.
Šta drugo nam je bilo raditi. Oprasmo se malo na
vodi pored kuće, te sjedosmo za oveći sto u avliji.
Djevojka je otključala kuću, i iznijela i sok,
kolače, a kasnije i kahvu. Za pitu se, ipak, pobrinula ona najmlađa...
Za to vrijeme, još nešto smo zapazili. Nisu svi u
selu bili vrijedni kao naše tri djevojke, nekoliko žena je konstantno
korziralo, špartalo selom. Pri tome, obavezno su pogled spuštale ka nama. Nama
nije izgledalo tako, ali prihvatismo kako je i to sasvim normalno. Baš kao i
objašnjenje da bi, da se kojim slučajem babo trefio kući, sjedili unutra, u
posebnoj sobi. Ovako, morali smo vani. Valjda, da budemo naoku svim tim
ženama!?
Još smo čuli ponešto o ovdašnjim adetima,
neobičnostima, taman da nam ne bude dosadno. Bez obzira na to, nismo baš
sigurni da ćemo stići još nekad navratiti. Iako bi trebali, ove djevojke su to
željele. Pa, i zaslužile.
A mi, vraćajući se, svoje komentare sažesmo u po
jednu kratku rečenicu.
-
Ja joj s babom
ovce čuvo!?
-
Nek joj ćaća
pendžera!?
-
Eto, i ovo je
Voljevac!
kroz
Borovu Ravan
