Na livadi, na
serdžadi,
pod jabukom zelenom,
momče sjedi, sunce
gledi
na zapadu rumenom.
Vino pije, suze lije,
srce tugu izvija,
dok planine i doline
ljetni suton obvija.
19. avgust 1993.
Kraj momčeta crnooka,
od sevdaha uzdiše.
Pune su joj usne medne
poljubaca medenih.
Pitala ga stara majka:
„Za čim tvoja duša mre?“
„Za čim tvoja duša mre?“
„Za djevojkom crna
oka,
umrijeću ti majko ja!“
Kako se prethodnu noć složismo, bar u početku
bismo trebali zaobilaziti kuću naših domaćina, a kada su Mačkare u pitanju. Ne
treba se igrati s povjerenjem, poštovanjem koje nam je ponuđeno i koje smo
prihvatili. Dvije djevojke, nas dvojica, uvijek postoji mogućnost da se u tom
pravcu nešto izmijeni, ali je svakako još prerano.
A ako se nama odjednom kao žuri, postoje druga
moguća rješenja. Prema pravilima koja sami sebi postavismo.
Kao prvo, od ovog sela odustajemo. Bar za to neko
vrijeme, dok ne budemo načisto gdje će biti granice naših prijateljstava s ove
dvije djevojke. Primijetna je i njihova ne potpuna ravnodušnost, pa nikako ne
bismo smjeli ovdje napraviti kakvu grešku koja se poslije ne bi dala ispraviti.
Sasvim dovoljno da se baziramo izvan Voljevca.
Najprije ćemo se u još nečem složiti. Dva su sela
najbliža Voljevcu, mnogi naši su ih već stigli upoznati. Kruže istine o skoro
nevjerovatnim razlikama između njih. Dok je jedno, kako to pripovjedači želješe
dočarati, „zamrznuto u duhu Srednjovjekovne Bosne", u kojem se još ašikuje
isključivo riječima, a i u tome treba biti vrlo obazriv, baš kao i sa očima, uz
ruke koje treba osjećati zavezanima; dotle je drugo selo živilo životom koji se
najlakše opisuje atributom „evropski“. Kako su mi friška sjećanja na Kruščicu,
istinu koju o njoj saznah, to mi ni u ove nije teško povjerovati, odnosno muka
nagovoriti Salju da odustanemo od oba. U jednom bi se vrijeme gubilo, u drugom
je gužva, uglavnom su oba ispitana.
Ostaje nam ova druga strana, ali to i bi tačka
gdje se odmah ne dogovorismo. Salja je upirao u ponovnu posjetu Šeksu i
Pridvorcima, odnosno dedu i njegovim kćerima, preciznije onoj starijoj.
Jutros je, ipak, pristao na moj prijedlog. Možda
i samo zbog toga što sam ja išao tražiti od Ćuze saglasnost. Koja nije
izostala, iako je bilo vidno da Ćuza nije naivan, i da je priču o tobožnjoj
potrazi za nekim eventualno boljim minobacačkim položajem sažvakao samo zato
što nismo ni prvi ni zadnji koji sličnu izmislismo.
***
Tek sam putem još jednom Salji obrazlagao
opravdanost mog izbora da u „ispitivanja neispitanih sela“ pođemo od
najudaljenijeg. U Valicama, kako se to selo zvaše, sigurno da niko od naših još
nije bio, a rijetki su i domaći. Njihova udaljenost ne mora značiti da su i
najzaostalija, ali bi trebalo biti neka garancija da glas o našoj posjeti neće
brzo sići ni do Pridvoraca, ni našeg Voljevca.
Oko Valica je, naniže do Pridvoraca još pet-šest
sela. Obećao sam Salji da ćemo ih sve istražiti, jedno po jedno. Same
Pridvorce, kao i naš Voljevac, provjerimo možda, onako usput. Kroz druženja sa
Šeksom, odnosno našim malim drugarima...
Karta baš i nije jasno otkrivala kuda je najlakše
do Valica, pa iskoristismo priupitati prvog čovjeka kojeg sretosmo putem.
-
Ah... Možda vam
je najlakše, najsigurnije ići sve cestom. Ono, prije bi, ima gore puteljak što
odvaja... – objašnjava nam postariji čovjek, prvim utiskom i ne naročito
prijatan.
-
Nama je, dedo,
samo važno da ne zalutamo.
-
Ama, kud god da
krenete, zalutati ne merete. Idite cestom i naići ćete na drvenu tablu koja će
vas dalje okrenuti. Samo da nju ne fulite. A ni puteljkom nemate đe zalutati,
samo se držite poravno!
Pozdravismo se s dedom, i već nakon stotinjak
metara nađosmo se kraj puteljka o kojem je i najvjerovatnije govorio. Bar tu,
na samom početku je izgledao više od puteljka. Uz ono što smo od deda čuli,
nije bilo razloga da se uporno držimo ceste.
Put je sasvim dobar, jasan, mnogo korišten, ne s
nekim dojmom da bi se dalo lahko skrenuti, zalutati.
Još samo da je sav kakav je na svom početku,
odnosno kako smo mi deda razumjeli.
Nakon samo pola sata, najednom se naglo poče
penjati. A iz minuta u minut počinjasmo shvatati da se, prvenstveno koristi
samo za silazak iz Valica.
Tako smo, nakon više od sata znojenja i
nerazumijevanja onoga čime nas je dedo usmjerio na ovaj put, sreli i tri
čovjeka koji su silazili odozgo. Jeste nam najvažnije bilo čuti da smo doista
na pravom putu, ali se i sami nasmijasmo kada saznasmo odakle je došlo naše
čuđenje, briga, sumnja.
-
E, moji momci –
jedan se je prvi dosjetio, i ovako to pojasnio – znam ja da se to kod vas
drukčije kaže. Kod nas je tako, kad se kaže „poravno“ misli se na - pravo. Vama
je dedo samo reko da idete pravo, da nigdje u šumu ne svrćete, i vidli ste par
malih, čobanskih puteljčića. Ali, ovaj glavni, on vodi ravno... pravo u Valice.
Međutim, što je-je, sve vam je ovako uzbrdo, i gore!
Ono što smo u glavama već složili je da ćemo kada
budemo išli u to drugo, selo odmah iza Valica, a do kojeg vodi isti ovaj put,
radije izabrati cestu.
Bilo je malo i kajanja što to nismo već i danas
uradili. Kajanja, koje nesta onog trena kada nas dočeka predivan proplanak,
prvo što jasno potvrdi blizinu Valica.
Za početak, korisitmo ga za prijeko neophodan
predah.
-
Jest se ovo
ubilo za minobacačkog položaja – Salja je sudio samo po osnovi onoga što su oči
gledale.
-
Jeste. Kad bi
imali minobacače koji mogu odavde dobaciti do ustaša – mogao sam se složiti s njegovom
ocjenom, ali rekoh ono čega bi se i sam brzo sjetio.
-
A da kažemo da
nam trebaju doći haubice!?
-
Mada nisam
siguran da postoje i takve haubice, možda možemo probati. Ili, ono da smo se
ovdje popeli kako bismo nekako s visine osmotrili širi kraj, pa kao skontali
gdje bi mogli takav položaj urediti. Naravno, sve ovisi i na koga udarimo, šta
zna seljak šta je artiljerija!
Taman se malo odmorismo, a začusmo zvonjavu
ovaca. Znak da prekinemo i odmor i priču, i da se „bacimo na posao“.
Prvo ćemo odmah provesti što smo prvo i
zamislili, ja sam ručnom busolom usmjeravao Salju, a on je ubrzo u šumi
pronašao ono što nam treba, da glumi pikete. Bar da nađemo pravac prema
najbližim ustašama...
Urađenim smo bili zadovoljni, ali ne i
oduševljeni kada domalo shvatismo kako je čoban momčić od petnaestak godina.
Draže bi nam bilo da se radilo o kakvoj čobanici, još i koju godinu starijoj.
Šta je tu je, bar možemo lakše lagati zbog čega
smo ovdje, i šta radimo. Momku se naša priča dopala, pa se odmah predstavio i
imenom i prezimenom.
-
Strukar, kažeš.
Vidiš, meni to, kako da kažem, malo neobično zvuči – tražim način da nastavimo
razgovor – u vojsci, onoj bivšoj, imo sam jarana, isto se tako prezivo, samo mu
je ime bilo Marko, bio je Hrvat, i -
doduše iz Travnika.
Mali Muamer se nasmijao, te kazao kako on prvi
put čuje da ima Strukara Hrvata. Potom dodade da su oni „sto-posto Muslimani, i
to oni - pravi“.
Možda bi nama više odgovaralo da je malo
drukčije, ali pošto bi prvi kojeg ovdje nađosmo, a k tome i veoma pričljiv, to
se odlučismo još neko vrijeme zadržati s njim u društvu, i razgovoru.
Koji dovede do njegove želje da nas lično odvede
do sela, tačnije do svoje kuće.
-
Neće one nikud,
sve je ovo okolo moje, a i zagrađeno je – pri tome nije mario za ovce – velim,
umorni ste, kafa bi vam prijala.
-
Kafa bi nam baš
godila. Nego mi to zbog tebe, da te neće ružiti – Salja je poziv jedva dočekao,
i mislima je još bio na onom što je mali stigao ranije reći.
Zapravo ga je Salja i pitao, doduše polulukavo,
tobože za kakve tetke, ako ima.
-
Imam dvije
tetke, ali su daleko – tada je ovako odgovorio – ali zato, imam šest sestara!?
Dalje je otkrio da ni jedna nije udata, a i da je
samo jedna od njega mlađa. I ne samo to, ušima nam je godila i priča da mu je
babo u Austriji, zatekao se tamo pred rat, što je već dovoljno sugerisalo da bi
baš u njihovu kuću trebali svratiti. Bez i da, bar jednom od nas nisu već
dolazile i druge primisli.
Do kuće i nije bilo mnogo, dvadesetak minuta
laganog hoda. A tamo, sve kako se i moglo naslutiti.
Dočekalo nas je četrnaest, ne jednako radoznalih
očiju. A i kako bi onako simpatičan momak mogao imati drukčije, do jednako
simpatične sestre. I majka je, samim tim, morala biti lijepa.
S druge strane, kuća malo izolovana, sva u
tišini, te tako i ne naviknuta na bilo kakve posjete. Sve zajedno je bilo jasna
garancija da svoje „izviđanje“ možemo ovdje i završiti.
Prva kahva nas je okrijepila, ručak „koji se
zadesio“ sasvim povratio, dok je druga kahva poslužila da prekratimo vrijeme
dok ne bude gotov i ručak koji se maksuz spravljao. Na kraju, bez obzira na
prijetnju akšama, nećemo odbiti i treću kafu, koju bismo najlkše opisali kao
pozvinicu da dođemo još neki put.
Ako bude do nas, nećemo slagati. Makar da su
Muamerove sestre sve bile podjednako lijepe, ja sam se ipak stigao već
opredijeliti. Za onu što je samo godinu i po od njega starija.
To, u sebi. I, ako se ne varam da sam neke
signale osjetio i s druge strane.
Želio sam pokušati to odmah provjeriti, a dok nas
je Muamer ponovo vodio, da slučajno zbog mraka ne umjednemo pronaći put niz
šumu.
-
Da znaš, volio
bih da mi ti budeš šura – rekoh mu, ne baš očekujući da će me skroz razumjeti –
samo šuti, doći ćemo mi još kojiput.
-
I ja mislim da
je Elifa baš za te – Muamer je sijao iskrenošću, makar ona bila samo rezultat
želje da doista još neki put dođemo.
Ponovio sam obećanje, a pošto smo se rastali i
dok smo nas dvojica trčali naniže misli su mi bile pune Elifinog lika. Misli
koje je jedino prekidao Salja, mrljamljući o Austriji.
Eh, Mačkare, Mačkare...
Voljevac, Mačkare
