Čija kola klepeću
sokakom?
To su naša, idu sa
salaša.
18. avgust 1993.
Voze slamu, bili su na
stanu;
Voze šumu, bili su na drumu.
Voze šumu, bili su na drumu.
Konji vranci, to su
gradišanci;
konji bijelci, to su
slavogrevci.
Broj onih koji su se vratili sa dopusta je
zadovoljavajući. Prebrojavanje tih koji su se vratili, odnosno onih koji nisu,
nije glavna tema trenutnih razgovora. Dolaskom ovdje smo našli, dobili jedan
unutarnji mir, kojeg izvana nije bilo. Niti jedan dan nije bio bez borbi, ili
su ujke napadale nas, ili mi njih. Tek se jučer primirilo, danas svanulo sasvim
mirno jutro.
Ipak, iščekivanja nastavka borbenih djejstava u
narednom periodu, odlazak druge grupe je odgodio do daljnjeg. Ako, ima se i
ovdje toliko toga obići.
Već poslije doručka, sa Saljom sam pošao negubiti
vrijeme.
Krenuli smo od Mačkara. O njima smo stigli čuti
puno, i da služe za smještaj logistike ali i ponešto što pojašnjava ono
„čarobno“ što se u samom imenu doslućuje.
Ubjeđujemo naša dva klinca da nam prave društvo.
Ne kao vodiči, Mačkare su skroz blizu Voljevca, već da nam možda pomognu oko
njihovog tumačenja.
A Mačkare - kao Mačkare. Daleko od te neke vizije
koju prvotno u glavama o njima stvorismo, ali samo kada je u pitanju to što se
okom da vidjeti.
Jedan trvdi, oveći objekat, te nekoliko mljekara,
taj pojam smo upoznali još u Varoši, to je ono što se kod nas jednostavnije
zvalo samo - kolibama u kojima su se proizvodili mlijeko i drugi mliječni
proizvodi. Sada su, naravno, i oni preuređeni, prilagođeni vremenu, potrebi za
magacinskim prostorom za logistiku šireg područja. Pa pogotovo kao takvi ne bi
ni trebali biti nešto o čemu bi se toliko pričalo.
Ali, nijedna se priča nije sama izmislila. Makar
i ovoj početak bio nekad ranije. Njeno samo ime, i ne bitno da li bilo i u
kakvoj vezi s jednim od ovdašnjih zaselaka Mačkovcem, nosi prve asocijacije. A
ovo, ratno vrijeme, kada su svi zarobljeni unutar užeg područja, dakako da
češće i lakše povezuje Mačkare s Mačkovcem!
Ni korzo nije ratni izum, samo se sad iskrenije,
snažnije doživljava, osjeća. Svi su uskraćeni za one, druge vidove druženja,
kafići ne rade, igranke ne bi bile baš primjerene...
Korzo kao korzo. Svugdje isto. Uobičajen prostor,
dio navike. Sa tom svojom osobenošću, što je ovdje Vrbas, i...
To je tako, nekada se nekome hoće više. A tada se
korzo produži. Malo uz Vrbas, u pravcu u kojem su Mačkare...
Otud ta čarobnost, iz tih tajni koje ovdašnji
momci i djevojke darovaše upravo njima. Kada bi Vrbas i Mačkare znali pričati,
zajedno bi imali puno toga za reći, kada bi htjeli odavati povjerene im
tajne...
Naša dva mala velika prijatelja nisu ni mogli
reći više, ali smo i njih razumjeli. Njihov dječji rječnik je prostiji, ali je
razumljiviji. Ima nešto u tim Mačkarama!
Ja i Salja poranismo, pogriješismo vrijeme kada
bi osjećaj potrajao, zbog čega nam se nije ni zadržavalo. Ako bude sudbine
upoznaćemo mi Mačkare bolje, a do tada nam je ovo, raspoloživo vrijeme trošiti
najbolje što nam se da.
***
Potrefilo se nešto drugo. Upravo je iz Mačkara
kretala dostava hrane i drugog materijala na jedan od položaja.
Rastajemo se s našim drugarima, a nastavljamo s
čovjekom koji brine da ručak stigne na vrijeme, na položaj koji se samo
slučajno zove Pale, tim nama tako omraženim imenom.
Ime nas nije odbilo, ali nas je privukao način
transporta hrane, zbog čega smo s vidnim olakšanjem prihvatili susretljivost
ovog čovjeka, njegovo neprotivljenje, neodbijanje našeg društva. Hrana se na
Pale vozi konjskim kolima, ali ću ja i u dnevniku ubilježiti ime koje se ovdje
koristi, dakako i malo ljepše zvuči - fijakerom.
Rat je već više puta pokazao kako čovjek dolazi u
situaciju da mnoge stvari uradi po prvi put u životu, a što mu se u
normalnim životnim okolnostima, vrlo moguće ne bi nikada ni pružilo. Jedna od tih
situacija je i naša prva vožnja fijakerom. Ovim, Voljevačkim.
Iako Pale nisu vrh prirodnih ljepota, golo brdo
koje nije za poželjeti doći, kajati se nećemo ni trenutka. Sam put je doživljaj
za nezaborav, pa je naša pomoć u pretovaru robe gore i premalo u odnosu na ono
što smo mi zauzvrat dobili.
Kola su daleko od udobnog, od onih kakva su se po
Ilidži dala vidjeti, ali su čistoćom nadomještala nešto od svoje skromnosti. Građena
su od drveta, birane tvrdoće, da ne budu teška konjima za vući, ni opasna,
naporna teretu na njima.
Nezaboravan je doživljaj sjediti na rubu kola, ne
u udobnoj sjedalici koja bi odudarala, nego na skromnom podmetaču, čija je
primarna namjena dakako druga, ali se ovako savršeno uklapa u stvarni ambijent
putovanja. Noge skoro dodiruju zemlju, uz tihu vožnju brzinom koja je gotovo
ravna pješačenju, kada to omogućuje puno uživanje u svakom prijeđenom metru
egzotičnih i predivnih predjela kroz koja se nailazi. Brzina pješačenja, ali
bez potrebe da se zastaje, sve se da obaviti upravljanjem pogleda, koji slijede
treptaje duše. Pogledi upravljeni, a ljepote toliko da ih nije nužno ni previše
razbacivati. Kamena staza nudi svoju čarobnost, brojne manje uvalice, bliže ili
dalje šiblje, horizont koji se primiče i odmiče, pruža do drugih uzvišenja,
predjela drukčije vegetacije. Do mjesta gdje se i mašta uključuje, tražeći
staništa šumskih životinja, izvora s kojih se one napajaju. Mnogo i viđene, i skrivene
ljepote.
To je razlog da u povratku nismo mijenjali
mjesta, te smo se, uz predivan plato, nagledali i prirodnih ljepota s obje
strane puta. Zapravo, ja sam tek sada mogao vidjeti veliki katun, bolje rečeno
više manjih zbijenih jedan uz drugi, pokraj kojih smo prošli. Koji me samo
nostalgično podsjetiše na one na Trebovoj, gdje su manji i raštrkani. Jeste da
to Trebovu čini ljepšom od Vranice, ali je meni ovakvo uređenje prekoljetnjeg
seoskog života ljepše. I jezera Trebove i Zelengore nude raskošnu ljepotu, ono koje
gledah njome privlači. Sve ljepote su velike kada ih se prvi put gleda, najveće
se i dugo pamte. Trebovske i Zelengorske, i Vučevske sam već zapamtio, ni ove zaboraviti
neću.
Pustih uzdah zamišljajući kako je tek ovdje bilo
lijepo, u ta neka ne luda vremena...
A sve skupa je ličilo na to da ćemo nastojati da
doživljaj ponovimo. O tome smo pričali pred spavanje, uz priče i o tajnama
Mačkara.
Vranica,
katun
