Kolika je u Prijedoru
čaršija,
još je veća moje drage
avlija.
Po njoj šeće lijepa
Đula majkina,
u ruci joj zlatna čaša
šerbeta.
15. avgust 1993.
Daj mi, Đulo, zlatnu
čašu šerbeta,
ja ću tebi zlatan
prsten s imenom.
Neka znade sva Prijedorska
čaršija,
da te ljubim, lijepa
Đulo majkina!
Tako je i bilo. Bijahoše četiri dženaze, pune se
i ovdašnja mezarja, odala se počast zadnjim poginulima, iskoristila prilika da
se prisjeti onih ranije, sa sve manje priče kako je koji poginuo.
A ko bi, onda, još i pominjao Abida Hajdarevića.
I, ne samo Abida.
Nema se ni vremena, rat je. Ovaj put su ustaše
napale. Pretpostavili su vrijeme dženaza, željeli su to iskoristiti.
Ali, bio je to samo signal za Šeksa, i naše
diverzante. I obje čete, koje ponovo preuzimaju dio linije.
A i mi smo, prema naredbi, trčali na
artiljerijski položaj. Tamo ostali do akšama. I duže, u vrlo prijatnom
razgovoru s ovdašnjim artiljercima.
A s obzirom da su ustaše ovaj put slabije
napadale, samim tim smo i mi manje gađali nego prošli put. Kada je okolo
situacija takva, onda ima više vremena za priču.
Pričao sam o svojim utiscima o ovome kraju,
zbrajajući prijatnost moga i Saljinog domaćina u Voljevcu, sa sličnim, viđenim
i doživljenim u Pridvorcima. Artiljerci su cijeli kraj predstavljali takvim,
posebno faleći djevojke, pa nemah izbora do s Ahmom i Glibom skovati plan da
jedno od sela upoznam i s njima u društvu.
Salja će, kada se vrati, ići tri od šest dana na
položaj. A Ahmo je, kao i ja, momak, dok je Glibo pominjao čistu želju da malo
bolje osjeti ovaj, ipak nešto drukčiji kraj od našega, upozna neke nove ljude,
običaje, pri čemu mu ni pri kraju misli nije da bi prevario ženu, bez obzira što
su razdvojeni još od samog početka rata. Možda sam mu i ja vjerovao, Ahmo ga je
još i bolje poznavao, ipak smo obojica jedva čekali vidjeti njegovo ponašanje u
situacijama do kojih će moguće doći...
Ovdje se Glibo držao onako kako se i predstavlja.
Možda je baš on najzaslužniji što su ovdašnji artiljerci za svega nekoliko dana
svoje raspoloženje prema nama, od umjereno rezervisanog promijenili do krajnje
povjerljivog i prihvatljivog. Ja sam lično više se obazirao na ono što je Šeks
rekao, s te strane se trudeći da ni na koji način ne uđemo u bilo kakav
međukonflikt, Ahmo je otprilike samo slijedio mene, dok je Glibo jedini
direktno težio da čim prije ovi spoznaju nas same, nas i naše namjere. Da su
potpuno prijateljske, i ja sam neki dan nagovijestio, a od danas su otklonjene
sve sumnje.
Posebno im se dopao način na koji se Glibo šalio
na račun ustaških sela Gliba i Jurića. Prezimena žitelja prvog nisu identična
njegovom, ali su veoma slična. Osim što ih je nazivao rođacima, šalio se i da
bi odbio ići u napad, odnosno da bi u tom slučaju napadao samo na Juriće. A
takvim su šalama skloni samo umjereni ljudi.
Osim Glibove umjerenosti, vrijedna je i iskrenost
koju pokaza njihov računač. Pomislih da je i više nego Šeks dao značaja tome
jedinom što sam na položaju izmijenio, nekoliko puta ponovivši da im je sada
puno lakše vladati položajem.
Nije propustio priliku da, iako ne baš
najdirektnije, pomene njihovog načelnika artiljerije, kojeg opisa kao nadmenog,
bahatog, egoističnog, i otprilike jedinog stvarnog razloga što ih je do sada
bio onako loš glas.
Za ove momke je još zanimljivo da su svi iz
Voljevca i ona dva-tri najbliža sela, te nam neće biti problem nekad prihvatiti
i njihove pozive, pri čemu ne mislim remetiti ono što sam sa Saljom započeo,
što kanim nastaviti s Ahmom i Glibom...
I duže bismo ostali u prijatnom muhabetu, ali se
desi nailazak, povratak Šeksa.
Lijepo je vidjeti osmijeh, pa i na tuđem licu.
Još, na licu dragog ahbaba. A ovaj Šeksov mi je baš trebao.
A on, Šeks, sav raspoložen. Za priču.
Priča o današnjem napadu ustaša, više o prošlom
našem neuspješnom, a najviše o onome što slijedi.
-
Jebene ove ujke
ovdje – na kraju, sve i rezimira – kada oni napadnu, jedva čekaju da ih
dočekamo, vratimo. Pa onda, još jedvije čekaju da mi napadnemo, da razgule.
Njima se nikako ne biva na ovim gudurama. Jedino, njihova Komanda nekako stigne
neke druge, beli iz Hrvatske, koji ponešto vrate, odbrane.
-
Ama, ako je
tako, kako da se taj Dobrošin još drži? Uzmimo gudure iznad, i oni će ga sami
napustiti!
-
Ma nije problem
uzeti Dobrošin, niti bilo šta drugo. Eto, ja sam im uvijek govorio neka meni
daju najgori pravac, bilo koji, ja ga uzimam sa svojih dvadeset ljudi. Problem
je to odmah sve i zadržati. Evo, i ovo jučer je bila samo neka provjera, nije
ni bio cilj da se nešto uzme, samo da se ujke preduhitre.
-
A četiri borca
poginuše!?
-
Jeste, ali... Kad
krene ta, prava ofanziva, izginuće manje ljudi. Znaš, treba i ujke razvući,
umoriti ih. Zato se sad čačka, a kad bude pravo vrijeme idemo cijelom frontom!?
-
A, priče o izdajama?
-
Gluposti, ko će
to raditi. Osim, je li, logično je da i oni imaju obavještajce, a da i mi imamo
kosovaca među nama. Mislim na Armiju. Ali da neko, lično iz ovog sela, ide i
dojavljuje... Niđe veze, pa vidio si da se tek veče pred akciju dogovore detalji,
kuda ko, u koliko tačno...
-
Volio bih da je
tako...
-
Ama, nek si ti
meni došo! Nas dvojica ćemo ovdje čuda da napravimo!?
-
A, da ti nisi
ranjen, malo, u glavu!?
-
Pa evo, vidio
si, i ono neki dan, i ovo večeras ste odlično odradili – Šeks se samo osmijehnu
na moju upadicu, pa opet nastavi kao da misli ozbiljno.
-
Pa sad... Što se
mene tiče, sve je bilo uobičajen rad na položaju. Njihov računač računo,
posluga nišanila i gađala, ja samo bio tu.
-
Sasvim dovoljno.
Nego, sad će ovdje malo ohanuti, zatutnjat će na nekoj drugoj strani...
Još smo pričali, ali ja i dalje nisam znao koliko
je Šeks doista informisan, koliko sluti, a koliko se zapravo šali. Jedno nije
promijenio, ostao je napopravljivi optimista. S njim, i ja postajem puniji optimizma.
Takav je Šeks, takav sam i ja.
Kada smo se u Voljevcu rastali, ja se dadoh taj
novi optimizam još širiti. Samo da se potvrdi ono što je rekao o predahu.
Voljevac,
džamija
