Kakva crka od Glamoča
grada,
il je vila, il je
ljuta zmija?
Nit je vila, nit je
ljuta zmija,
već je Emka, materino
zlato.
Zarobi je bane
kaurine,
vodio je svome bijelu
dvoru.
14. avgust 1993.
Tude sužnji tri godine
dana.
Kad četvrta nastala
godina,
njojzi teško gvožđe
dodijalo,
sama sebi ruke
odrezala.
Volje umrijet nego
tamnovati,
i za svojim dragim
tugovati.
Poslije dva dana odmora, što je valjda trebalo
predstavljati pomišljaje ustaša da smo konačno odustali, opet smo mogli
računati na iznenađenje!?
Ovaj put su nas izmiješali, mi smo podijeljeni u
tri grupe. Sa Šeksom su išli i naši diverzanti, Ekovi su pratili nekakve iz
Travnika, dok je s Limanovim bilo i nešto ovdašnjih. S tom, ipak svojom četom,
išli smo i nas trojica, sa šesetkom.
Ništa nije podsjećalo da bi ponovo moglo biti
govora o izdaji.
Pa ipak je nas trojicu obuzimao čudan osjećaj
kada nam je rečeno da ostanemo na jednom raskršću, istom na kojem smo i prvi
put kada idosmo sa šesetkom, s razlikom da ga jedva poznasmo pošto je onda
vrijeme bilo užasno, te da ćemo djejstvovati samo ako krene po zlu.
Čudan osjećaj je trajao dok nije prevladao
još čudniji. Dok smo gledali na sat, čekali da se oglase naše puške, iznenada
se opet prvo čuše ustaški puškomitraljezi, trombloni i razne bombe. A moja
radio-stanica je uporno šutjela.
Ni borba, ako je uopšte bilo, nije dugo trajala.
S brda se tek povremeno moglo čuti novo puškaranje. Ni da znamo šta da mislimo, niti da se stignemo
puno zabrinuti.
Sve je jasnije da uspjeli nismo, ali sve
nejasnije zašto se u tom slučaju ne povlačimo. O tome da sam i jedino trebao
imati vezu sa Limanom, više ne razmišljam.
Ima li poginulih, da li je Liman među njima, neko
drugi, sve je ono o čemu je uvijek najbolje pokušavati ne razmišljati. I ma
kako nestvarno zvučalo, lijepo se povremeno vratiti nadi da nije otišlo po
potpunom zlu...
***
Dug, predug dan, tek svojim smirajem donosi i
nama dio odgovora. I to u času kada je već par sati sve ispred sasvim utihlo,
kada smo počeli pominjati da bismo se nas trojica, možda, trebali sami povući.
Ovaj teren još ne znamo dovoljno, nismo mogli tvrditi
da nema neki drugi put kojim se naši mogu vratiti. Držao nas je osjećaj, ovaj put
zajednički, i dakako jači od naše tihe priče. Koja je stala pod šumovima koji su
nam se približavali. Kao iskusniji ratnici, prepoznavali smo da pripadaju borcima
koji se povlače.
Vidjevši prve vidjeli smo i koliko je njima bilo teže
tamo negdje, nego nama čekati ih. Prepoznatljivi, i umor i razočarenje. Nedostatak
volje da se o svemu govori.
Ali je i put do Voljevca dovoljno dug, da izvučemo
sve, najvažnije informacije.
Znali, očekivali, ili samo bili pripravni, ustaški
bojovnici su ih odmah dočekali. Uprkos tome, naši su prihvatili borbu. Ranije je
postalo jasno da se uspjeti neće, ipak je okrilje mraka bilo ono što se čekalo
da bi se izvukli bezbijedno svi oni za koje još nije bilo kasno. To se odnosilo
na sve, sem trojice.
Dvojica su poginula odmah na početku, s prvom
vatrom. Cijela ta grupa što je išla naprijed, što nam je pridodata, svjesno je
upuštana u jednu dolinu, pa skoro i nevjerovatno zvuči da su tom prilikom
poginula tek ta dvojica.
Od naših iza ranjen je jedino Ferid Beširević, na
svu sreću lakše, dok je naprijed, još jedan ranjen, a koji se nije mogao sam
izvući. Zapravo je njegov položaj bio takav da je malo onih koji su i pominjali
mogućnost pokušaja spasavanja.
Malo, ali ih je ipak bilo. Dan jeste osvanuo,
vrlo je rizično, ali čekati noć bi značilo i pomiriti se s tim da će ostati da
mu se nije ni pokušalo pomoći...
Upravo je jedan bio koji takvo što sebi ne bi
mogao oprostiti. I to, jedan od onih od kojih je to malo ko očekivao!
Abid Hajdarević je rat na Trebovoj počeo kao
pripadnik, tada tek formirane vojne policije. Nedugo poslije je prihvatio
prijedlog da ode na kurs za bolničara. Od tada ga je počeo pratiti glas da je
to učinio samo zato što je vjerovao kako su manje šanse, s bolničkom torbicom
da pogine. Priča se nije mijenjala ni kada je oba puta bio u grupi koja je išla
na Igman po puške, a nisam je mogao mnogo promijeniti ni ja svjedočenjem o
njegovom držanju i ponašanju za vrijeme borbi na Proskoku.
Ipak, danas je Abid svima pokazao da je on
zapravo - onakav kakav je, ne baš za diverzanta ali i daleko iznad kukavice!
Nekoliko njih priča da je samo tražio da se pod
vatrom drže te dvije zemunice iz kojih je pucalo na tog ranjenika.
Čim su ga poslušali, krenuo je s torbicom ka
njemu. Pedesetak dugih metara je bilo čistine, pucnjava odozgo nije skroz
utihla, ali se još jednom potvrdilo kako često i sreća prati hrabre. Uspio je!
Pokazalo se i kako svaki metak ne ubija! Dok je
ranjenika pripremao za izvlačenje, zviždalo je okolo njih. A ispratile su ih
ustaše i sve do šume.
Tu je Abid bio sav u znoju, od umora ne od
straha. Vrijedan je ovaj bio.
Abid nastavlja, sad mu još dvojica pomažu da ga
previje. Krvari, ali nade ima. Kažu, dalo se to vidjeti na crtama Abidovog
lica. Grčilo se, u njegovom nastojanju da uspjedne prije nego ostane skroz bez
snage...
Opet je uspio. Bar, ono što je do njega bilo.
A onda, ono što niko nije očekivao. Abid je
pričao s momkom, uvjeravajući ga da je sve u redu, da nosila samo što stigla
nisu. Pričao, ni sam ne znajući da ga ovaj samo čuje, ne i razumi.
Podiže se. Naglo. Usta kao da se prethodno nije
ništa dogodilo. U jednom je potezu bio na nogama, svojim.
A onda, pogled lijevo, pa desno, naprijed i
uvis... i sve u samo nekoliko sekundi!
I potrčao je. Ka mjestu gdje je ranjen. I kao da
mora tamo stići. Živ tamo, a onda šta bude!?
Trčao je, brzinom rijetko viđenom. I stigao taman
tu negdje. Samo nekoliko metara pogrešno. A pucalo je na njega sve oružja što
je gore bilo. Živ nije pao na zemlju...
Sve je gledao i njegov amidžić. Koji se taman
zahvaljivao Abidu, toliko da čovjek pomisli da će im se i unuci teško stići
odužiti.
Zahvaljivao se, zanijemio, pa zajecao. Potom se
sabrao, počeo dozivati.
Međutim, mrtva usta se ne odzivaju!
Abid je bolničar, nije ljekar. A i ljekar,
rijetko bi koji znao objasniti šta, i zašto se doista dogodilo.
Svi možemo nagađati. Može biti da je u pitanju
neka groznica, jača od sposobnosti mozga da kontroliše tijelo. Možda je i snaga
bola, koju je jedino on osjećao, koja je bila toliko jaka da je svjesno išao
sam sebi muke skratiti...
Mrtva usta ne pričaju. I niko od nas neće saznati
više nego što sad znamo, što smo sami vidjeli, ili čuli.
ulaz u Voljevac
