11 Ne bi mogao zamijeniti

Zora zori, i dan zabjelio,

misle ljudi da sam uranio.

A ja, bolan, sanka ni vidio,

a kamoli svojoj dragoj bio.

    Haj, aman, aman, aman,

    ahaj, ružo rumena.

    Oj zvjezdice danice,

    moja mila sestrice,

    haj, sevdi, jadi, dušo i srce.

                                 11. avgust 1993.

Zora zori, a ja okasnio,
misle ljudi da sam šenlučio.

A ja, bolan, oka ni sklopio,

a kamoli ašik provodio.

    Haj, aman, aman, aman...

Zora zori, mjesec se sakrio,

kažu ljudi: „Gdje si sevdah pio?“

A ja, bolan, po gori hodio,

sa pjesmama noćcu provodio!

    Haj, aman, aman, aman...

Već je to navika. Ne samo zbog dnevnika, samo ih mi rijetki još vodimo. Ali svi, kad god to možemo, malo sprva otkinemo od noći, da proanaliziramo dan, sebe u njemu.

Lakše se spava, ljepše sanja, kada smo sobom zadovoljni. Ali kao što znamo, nekad su snovi lijepi, nekad ružni.

Radovao sam se novoj akciji, uvjeravao sebe kako će ovaj put presuditi faktor iznenađenja, kako ustaše ne mogu ni pomisliti da ćemo ih napasti drugi dan zaredom.

 Radujem se i novom susretu s onim artiljercima. Za razliku od onda na Grepku, ovaj put sam siguran da sam uspio, da sam shvaćen kao neko ko nije došao, ko nije doveden da bilo kome soli pamet.

Nažalost, rat je pa se često dobri i loši osjećaji preklope.

Stigle su vijesti iz Hera i Dusine. I Fahro i Fočaci su opet imali gubitaka, u onoj prošloj akciji, koja je, eto, išla u širokim razmjerima.

Za Fahrove ne znamo tačno, jedan ili dvojica, a u Dusini je čak pet poginulih. Iako mi je uvijek mrsko poginule razdvajati, jedno ime me jače potrese.

Jutros ću svaku ispaljenu granatu da molim za osvetu, za svakog poginulog. Ali će prva koja pogodi nositi moja sjećanja na Esa Kurta!

Da, poslije Like ode i Eso. Dva „moja“ konobara, dva moja dobra ahbaba, dva velika heroja.

Lijepa to druženja bijahoše. Dva susjedna kafića, mi gosti bijahosmo isti. Ne znam da je igdje bilo slično, da nisu bili konkurencija već kao jedan kafić. Mnogo puta smo znali poći u jedan, tamo puno, pa se nekako uguramo u onaj drugi. Također, navečer kad oko sedam se oba zatvore, nebitno je bilo u kojem će ostatak gostiju da „dovrši“.

S Likom se stigoh družiti i na Trebovoj, da ga upamtim više kao dobrog borca, diverzanta, a manje kao prosječnog konobara, gazdu.

Eso je bio samo konobar. Ali ga to nije smetalo da postane komandirom voda. I to jedan od boljih.

Nije one noći, kada se glavnina povlačila sa Grepka, slučajno Sakib Pačo njega, njegov vod odredio da ide naprijed, gdje sam ja kao tada vodič napomenuo da je najvažnije. Nije slučajno, i iz još jednog razloga. Nisam smio ni njega pamtiti samo kao konobara!

Baš zato sam tako nanijetio prvu granatu koja pogodi cilj... A sve naredne, za Džoa, Liku, i ostale što odoše ranije.

                                ***

Kako je počelo, već sam razmišljao da se i naši u džennetu raduju. Grmi na sve strane, mi puni miline, koja razlika kad znaš da mi napadamo. Pa još, i mi odmah uključeni. A nema potrebe ni da se miješam. Niti da se raspitujem šta gađamo. Bitno je da pogađamo, da stižu čestitke iz Komande. Da se prisjetih i Esa i Like, i Džoa, i Ismeta i Remzije, Muja, Azema...

Zaboravih se priupitati kako je moguće da je do sada bilo nešto do artiljerije, zaboravih osjećati da bi se ovo sad, nepravedno najviše meni moglo pripisati. Sve, do momenta kada nas se presta pozivati.

U isti čas i sve ostalo poče da utišava. Ne idem preskočenim mislima, samo se pitam da li je moguće da opet...

Jeste! Opet se povlačimo. Ovaj put nismo ni mi odradili. I opet će kasnije doći neke priče da je akcija izdana, da su ustaše znale za napad.

Koliko je od toga istina, zar će ikad biti važno. Neka ono drugo bude, mi opet prođosmo bez gubitaka. Ako je neko i ranjen, nije teško.

I, baš me briga, neka se opet neko dosjeti i okrivi i nas artiljerce. I ja ću se složiti da je naša pomoć mogla, trebala biti veća. Zar smo sve vrijeme morali jedino tući po selu.

A momci su bili odlični, radili su što im je naređivano. Neko je drugi trebao da nas bolje upotrijebi. Da, samo što to ionako nije bitno!

                               ***

Nije bitno, ali bi neki drugi put trebalo biti. Ako je vjerovati našima, ovaj put je sasvim realno da se radilo o izdaji.

Kažu, ustaše su bile spremne. Navodno su pitali naše: šta čekaju, zašto kasne.

Osim toga, znali su da se radi o nama, Fočacima. Još su ih pitali šta radimo ovdje, zašto nismo na Igmanu, na Foči!?

Istina, ovo zadnje ima i drugo, normalnije objašnjenje. U prošloj je akciji jedan naš, Samir Kovačević, izgubio vreću za spavanje. A na njoj je uz ime pisala i pripadnost jedinici, brigadi.

To ne objašnjava kako su znali i vrijeme napada, ali dijelom ne negira ispravnost onih što se slagaše s njima, a kad je u pitanju mjesto našeg trenutnog boravka, ratovanja.

Većeras ću baš o tome razmišljati. Koliko su u pravu ustaše, a koliko bi moglo biti istine u onome što čuh od ovdašnjih artiljeraca. Kao, nismo mi baš slučajno ovdje dovedeni!?

I nisu oni sasvim izmislili tu priču, sjetih se da se još u Kerleta Lukama pominjala mogućnost razmjena teritorija.

Tad nekad je Foča bila planirana da se zamijeni za Ključ. Tačnije, mi bismo, da je tada zaživio taj neki mirovni plan, danas živjeli u Ključu. Ne sjećam se da je iko od nas bio oduševljen takvom pričom, da smo iz tih razloga žalili što primirje nije potrajalo. Ne znam da je iko od nas znao kakav je Ključ kao grad, ali smo svi znali da nikada ne bi mogao zamijeniti našu Foču.

Ovo danas je, ipak, nešto drukčija priča. Ne govore ovi da je predviđeno da mi za stalno ostanemo živjeti u Dobrošinu, ali na neko određeno vrijeme - nikako ne zvuči loše. Pogotovo što bi to podrazumijevalo i dovođenje porodica, bar oni koji ih imaju. Ne znam, možda se jedino tako i može Bosna oslobađati!?

Znam da su napadi na Dobrošin učestali. Evo, samo što smo se vratili, a već se pominje ponovni pokušaj, za nekih dva-tri dana.

Ono što nije rečeno ali mi se nekako čini isto tako izvijesnim, ti naši pokušaji će biti nastavljeni sve dotle dok taj Dobrošin konačno ne zauzmemo. A kada postoji već taj osjećaj, zašto bih se opirao i mašti?

Ja sam već odabrao kuću u Dobrošinu. Nije najveća, ni najljepša, uzgred se priznati mora - cijelo selo je vrlo bogato, sve su kuće prilično lijepe, ali ima avliju taman po mome ukusu. Uz to, ima i jednu drugu pogodnost, najbliža je crkvi, pa mislim da neće biti velika otimačina oko nje. A, meni blizina crkve ne smeta. I tako ne mogu prihvatiti da i postoji neka druga mogućnost, osim da u Dobrošinu budemo samo dok ne oslobodimo i Foču, naše Tjentište, moj Trošanj...

I dok mi oči se sklapaju, spremne na neki lijep san, kontam voditi računa da probamo izbjeći tući desno od crkve. Ko još gađa svoju imovinu!?

pogled na Dobrošin