Šta to radiš, Maro?
Šta to radiš, lijepa Maro,
Šta to radiš, Maro?
Vezem ćilim, Jovo!
Vezem ćilim, lijep Jovane,
Vezem ćilim, Jovo!
Kome ćeš ga, Maro?
Meni, tebi, Jovo!
Pođi za me, Maro?
Čekam jesen, Jovo!
U jednome Šeks nije griješio. Što nas je
dočekalo, na sve je ličilo osim na artiljerijski položaj.
Da bilo šta na to kažemo, malo nam je sačekati.
Potrefio se trenutak kada su momci upravo gađali.
Stajali smo i gledali. Ja i Glibo razmijenismo
par pogleda, što Šeksu nije promicalo.
Nakon tri ispaljena projektila dočekalo nas je
neskriveno ushićenje na položaju, a sve skupa bi vrijeme da im se pridružimo.
Bez drukčijeg razmišljanja, pustih Šeksa da prvi
govori. Još jednom čuh kakav sam, ili kakav bih trebao biti.
Utisci se nadopunjuju. Nakon početnog lošeg, svjedočili
smo volji, trudu, želji, znanju, u mjeri koje su imali i pokazivali, što stvori
sliku da se ovim momcima malo šta ima zamjeriti. Potom, nije bilo sporno da i
oni veoma cijene, poštuju, te vjeruju Šeksu.
Međutim, nije ostalo neprimijećeno i malo razočarenje,
ma koliko su Šeksu vjerovali, umjesto dvadesettrogodišnjaka očekivali su nekog
starijeg, valjda i ozbiljnijeg. Očito je ovdje snažna sujeta kako je
artiljerija rezervisana za one srednjih i starijih godina, koji nisu baš za
puške i rova.
Uz ove, meni se povrati jedan stari osjećaj.
Prisjetih se Grepka, pomalo slične situacije. Ni tada nisam viđen onakvim
kakvim sam se nastojao pokazati...
Sada, ipak, imam veće šanse. Računam s tim, a i
Šeks mi je dao potrebnog vremena.
Neću njemu protivrječiti, niti odmah ove ljude
ubjeđivati da prvi utisci katkad dobro varaju. Jedno sam znao, iznevjeriti
neću.
Ne moram nazor biti baš kakvim bijah
predstavljen, ali ne smijem biti gori nego što doista jesam. Ni gori, niti
drugačiji.
Neki filozofi su rekli da krajnosti ne postoje,
samo sredina. A do nje se često ne stiže direktno, već postupno. A tada se
kreće od onog najočitijeg.
-
Šta vam je ovo?
– prvo je što pitah a što se ticalo razloga naše posjete, pri tome pokazujući
na gomilu pobodenih pritki, koje mene i Gliba više asociraše na stazu za slalom
nego na artiljerijski položaj.
-
Piketi! –
odgovori poluzbunjeno onaj isti što i sa Šeksom pričaše, a koji je, vjerovatno,
nekim njihovim ranijim dogovorom trebao voditi cijeli dijalog.
-
Pretpostavljam.
Ali, dajte mi malo pojasnite kako to funkcioniše, kako se snalazite!? – trudio
sam se da u glasu bude osjetna moja nezlonamjernost.
-
Kako misliš, kako
se snalazimo? – ton sagovornikov je bio prijatan, iskren, s naglašenom željom da
se ovim razgovorom riješe problemi, ukoliko ih ima.
-
Mnogo je piketa,
ciljeva, jeste li sigurni da svaki znate napamet. Da se neće desiti da posefite?
-
Na svakom smo
napisali ime cilja! Ali, iako ove glavne ciljeve znamo napamet, uvijek
provjerimo - za svaki slučaj!
-
Hm... A, de mi
recite, ako nije tajna, šta ste maločas gađali?
-
Popovu kuću. Tu
su najčešće skupljeni kad nešto dogovaraju.
-
Mislim, nemojte
mi šta zamjeriti, ali ja bih pogledo listu ciljeva, a onda i...
Ja sam morao stati u po misli, njihov vezista je
najavio novi zahtjev za gađanje. Šeks odobri što se ja odlučih ne miješati.
Dok sam ja sada zamišljao kako izgleda njihov rad,
upravo se i na djelu otkri o čemu sam govorio. Istina, opet je posluga
djelovala brzo, uz također očiglednost da je i ovaj cilj već ranije gađan.
Ni spremnost onih na improvizovanoj osmatračnici
nije pružala prilike za veće primjedbe. Njima ćemo se i mi pridružiti, a pošto
je i Šeks klimajući glavom ispratio onoga čiji je zadatak bio da u mnoštvu
piketa pronađe prave, na kojima valjda i piše „Raskrsnica Dobrošin“, u punom
ili skraćenom obliku, svejedno. Kako se radilo o poznatijem cilju, sve i nije
izgledalo previše sporo, ali je bilo i jasno kako uvijek ne mora biti tako.
Nikakve zlobe, bilo čega sličnog s naše strane,
zajedno s njima se radovasmo prilično preciznim pogodcima. Potrefile su se i
neke sretne okolnosti, jedno od vozila je baš promicalo raskrsnicom. Istina je
da se nije zaustavilo, da je zamaklo, ali smo ga lahko doveli u vezu s nekom od
ranije ispaljenih mina.
Nestrpljivo smo čekali trenutak kada će se
vratiti, odnosno novu komandu za gađanje. Ali, i jedno i drugo će izostati.
-
A, gdje se
nalaze ti što naređuju, što vas navode? Kad gađate ciljeve koji se ne vide odavde?
– pitao sam, jer me u tom trenutku upravo to i najviše zanimalo.
-
Taman gore –
pokazivaše na kosu sličnu ovoj, ali znatno uzvišeniju.
Nisam to dalje komentarisao, ali se i definitivno
mogoh složiti da se ovim momcima nema šta prigovoriti. Da sam se raspitivao,
nisam siguran da bih među njih desetak našao ijednog artiljerca.
Tako, ostadosmo kod one prve, i jedine primjedbe.
Uzeh šemu ciljeva, vidjeh širok dijapazon, ali
koji se opet mogaše svesti na tri Osnovna pravca. Onome, koji je i govorio sve
vrijeme, objasnih svoje zamisli, te svi zajedno domalo povadismo i pobacasmo
sve pikete, odabravši i postavivši tek potrebnih šest, za svaki OP po dva.
-
Evo, sad već
liči na položaj, a ne onako: ko Bojan Križaj birvaktile... – na kraju se
htjedoh rastati ovim riječima, ali poslije Šeksove najave da ćemo kod sljedeće
akcije i mi biti s njima, još i dodah - u redu, pomoći ćemo koliko možemo!
Dobrošin,
raskršće
