Sa Igmana pogledat je lijepo,
gdje se Bosna razljeva
daleko.
Bosna teče, kroz bašče
krivuda,
pjesme ore pa se čuju svuda.
Oj, Igmane, ti planino
stara,
pod tobom su polja od behara.
Najljepši si kad te magla
rosi,
cijela Bosna tobom se ponosi!
/Jovica
Petković/
Po drugi put smo zajedno, cijela brigada. Prvi
put je to bilo kada smo mi stigli sa Zelengore.
Povlačenje s Grepka ne računam, tada smo se
prožimali jedni kroz druge. Ni ono oko Dejčića, dva bataljona pokušavala da
zaustave četnike, mi bili kao rezerva. Ni Proskok mi nije najjasniji, otkud
Ibogovci između, odnosno zašto se i Fočanski bataljon nije odmah povlačio.
Ne znam, možda je ovo još i gore. Svi smo tu, ali
gdje? Od Bjelašnice predaleko, a ni na Igmanu nismo. Ako nam je već suđen, čemu
onda čekanje?
Duže od sata smo ovdje, a ništa se ne događa. Da
li čekamo noć, i zašto bismo?
Bjelašnica je pala, a mi kao da ne mislimo Igman
braniti. Sve sam uvjereniji kako je Mahir bio u pravu, zato ovo sad nikako da
razumijem. Misli mi često odlutaju dnevniku, razmišljam kako bih ove osjećaje
zaveo.
Žalio bih za dnevnikom, ali znam da to u ovome
trenutku nema smisla.
Spustio se mrak, stiže i Fahro sa svojima. To će
biti to, biće da smo njega čekali. Šaputalo se da se bunio prilikom ponovnog
razdvajanja nas i Trnovljaka, da je opet htio s njima, ali da je ovako odlučila
vojska. Poslije velikih gubitaka, na Rogoju i sada na Hojti, uz isti osjećaj da
su oba puta prevareni, povlačili se zbog drugih, tražili su da se vrate kome
pripadaju, svojoj, Fočanskoj brigadi. Mnogi ovdje Fahra već odavno ne gledaju
sasvim prijateljski, ali je ovo situacija kada se i gore stvari zaboravljaju i
praštaju. S Fahrovima nas je preko hiljadu, ili možda i nije. Koliko god nas
je, svi smo sličnog raspoloženja.
Ipak, dolazak Fahra otkriva jedno, nešto će se
svakako brzo dogoditi. Nešto važno, jer se saziva sastanak Komande brigade. I to onog,
proširenog sastava.
Tako, poziv se odnosi i na mene.
Tu su svi članovi Komande brigade i Komandi bataljona, komandiri četa i zamjenici,
komandiri vodova, pa i samostalnih odjeljenja. Sve skupa, vidim da se oko
Galiba tiska nas oko šezdeset.
Neko mi, ipak, itekako nedostaje. Major Bešović.
Zadnji put je viđen zaključan pred Karavelićem.
Kažu, ljut je otišao, vratio se u (svoj) Šesti
Korpus. Nije ni on svemoguć, znali smo to i ranije, kao što sada osjećamo da je
još s nama. Dušom, koja sad pati jednako kao i svakoga od nas. Pati, zbog prve
rečenice koju je izgovorio kada je dolazio – „ako ovdje ne bude Hrasničana ovo
bi i moglo pasti“. I, eto, palo je. Bešović je otišao, ostalo je ono čemu nas
je učio.
U ratu, vrijeme zna biti vječiti protivnik. Zna
to i Galib, zato ga više ne gubi. Grče mu se mišići po vratu, vidi se da će
jedva preko usta prevaliti to što mora reći.
Situacija je takva kakva je, Bjelašnica je pala.
A mi smo je, skoro jedini branili. Čast i rijetkima drugima: Zukinoj jedinici
na samom početku, tada i Čedinim vukovima, momcima iz Ljute, Ismetovima iz
Bjelimića, sve vrijeme su tu bili i dijelovi Devete brdske iz Hadžića, zatim
Trnovljaci, Silverfoksovci su htjeli pomoći, možda i neko od onih sto pedeset
Dobrinjaca, vjerujemo da ni borci Sedme i Sedamnaeste nisu krivi što su
polazili sedam dana a nikada nisu pošli, kao i sam Karavelić što, čini se, nije
ni znao gdje izlazi...
Nije Galib ovako slikovito govorio, rekao je to u
samo dvije riječi „Zavaljeni smo“. Poslije je čekao petnaestak sekundi, te još
tužnije dodao:
- Dosta je bilo. Ako Bosna samo nama treba, onda
smo na ovom kamenjaru dovoljno krvi prolili. Imamo dva izbora: ostati ovdje i
svi izginuti, dok drugi leže, ili otići gdje će nas cijeniti koliko
zaslužujemo. Ja, ovdje, više nemam snage boriti se. Ali, nemam snage ni sam
otići. Svi trebamo, zajedno odlučiti. Glasaćemo, pa kako većina kaže. Ja sam
nisam pametan. Prvo trebamo vidjeti šta hoćemo, a poslije kako ćemo. Molim, da
svi dobro razmislimo prije nego dignemo ruke.
Kako? Ko može biti toliko pametan?
Da je Bešović ovdje, ja bih lahko, pogledao bih u
njega... Ovako, nisam siguran da ću znati pretpostaviti kako bi on odlučivao.
Da odemo? Ledim se pri takvoj pomisli, brinem za
mnoge civile koji nisu ni za šta krivi. Bojim se i da mi taj led neće dati da
podignem ruku. Da bi bilo vremena, to bih rekao. Prećutao bih ono drugo, Mahira
ne bih pominjao. Vjerovao mu ja ili ne, on je za sve do sada bio u pravu. Za
dalje sam još sigurniji, Bjelašnije nije trebala, Igman ne smije pasti!
Prekidam svoje misli, pokušavam razumjeti Fahra.
Čini mi se da je i on protiv napuštanja Igmana, ali ima svoje razloge zbog
kojih ne želi biti direktan.
- Suzdržanih ne smije biti – Galib je i slušao
Fahra i nije, uglavnom je procijenio kako je minut bio dovoljan da razmislimo –
dakle, najprije ćemo da vidimo: Ko je da ostanemo ovdje!?
Desna mi se ruka grči. Valjda nju treba dići.
Mrak nas štiti od pogleda drugih, što je i dobro jer ćemo ovako svi glasati po
svojoj savjesti. Bez obzira što vjerujem kako nisam jedini koji bi, ako ikad,
sad voljeli da nisu ovdje, već pedesetak metara iza, među onima što samo čekaju
kakvu ćemo mi odluku donijeti.
Ne bih rekao da sam ikada birao mjesto gdje ću se
u određenom trenutku naći, pa mi čudno što sam i sada najbliži Šefi i Limanu.
Sudbina? Ne, neću da večeras iko misli mojom glavom.
Digoh ruku, a očima probijam mrak da vidim ko još
misli jednako kao i ja. S nevjericom hvatam još svega trojicu, gdje po
rasporedu sjedenja jedino zaključujem kako bi jedan trebao biti iz našeg a
ostala dvojica iz Fočanskog bataljona. Šefa je zurio u zemlju, tužno se
smiješeći, Liman je sličnim osmijehom šarao po meni i Fudu, našim dignutim
rukama.
- Spustite ruke – nije govorio, gestikulirao je,
trebali bi razumjeti kako ni on nije za, ali je unaprijed znao da će većina
biti.
- Ne mogu – nisam mu ni ja ništa odgovorio, htio sam
ostati iskren, iako ne mogu biti siguran da se ruka nije sama spustila.
- Dobro... Da sad vidimo: Ko je da idemo!? – Galib prekida
moje razmišljanje i mimiku.
Bez obzira na mrak, vidi se da je podignutih
ruku, haman koliko nas.
- Mogu zaključiti da smo odluku donijeli
jednoglasno – Galibove riječi to i potvrđuju.
Čak, još i više. Riječ „jednoglasno“ je svjesno
naglašena. Jer, samo takvi bi i trebali biti.
- Sad, da i objasnim kako ćemo to izvesti – Galib
brzo nastavlja – odabraćemo dvadeset i četiri dobrovoljca koji će ići strogo
naprijed, potom idem ja, pa Komanda brigade, prištapske jedinice, sve po
formaciji, onda prvi, drugi, pa treći bataljon, takođe po svojim formacijama!
Ovi prvi, a to će biti po osam iz svakog od bataljona, trebaju biti spremni na
sve. I da budu spriječeni, i da naiđu na štošta još. Moraju biti i pametni, ne
trebamo raditi ništa osim onog na šta budemo primorani. A, nikad se ne zna... Zato
trebaju dobrovoljci. Zato neka komandanti bataljona odmah vide, svak za svoje.
Rukom je dao znak da je sastanak završen.
Podižem se mrzovoljno, zadovoljan ustajem. Zaboravio
sam i Mahira i dnevnik, pod dojmom sam svega što je Galib rekao.
Sad mi se čini da smo, ipak izabrali bolje. I da
je sad jedino važno da ostanemo jedinstveni, jer ćemo tako i uspjeti.
A da će tako biti svjedoči traženje dobrovoljaca.
Samo iz našeg bataljona ih se javlja dvadesetak. Ja nemam pravo, bio sam
protiv. Oborena pogleda gledam svađu ovih, i znam da Ćuzi neće biti lahko od
dvadeset istih izabrati osmoricu boljih.
S vremenom se nije svađati, pa se broj brzo
smanjuje na devet. Izgoni se Liman, koji bi trebao ići na čelu svoje čete.
Umjesto toga, on Lehi daje da preuzme četu.
Ne vidim od mraka ko je popustio, vidim samo da
Liman nije.
Bilo kako bilo, dugačka se kolona počinje
praviti.
Baš dugačka. Duža nego li sam mislio i da mi se
može učiniti. Od momenta kada je predvodnica krenula, do znaka da se naš
bataljon diže, toliko je vremena prošlo da mi se činilo čudnim da još nismo
zaustavljeni.
U tim razmišljanjima sam već bio uplašen da neću
ni poći, jer će naše maleno odjeljenje ići na samom kraju, jedino ispred nešto
veće naše logistike. Iza naše šesetke će ići jedino pokretna kuhinja, nekoliko
konja i par krava...
Bjelašnica,
putevi
